Kad god sam u prilici da ne radim do kasno, i ustanem rano, skuvam kafu, odlazim u sobu do ulice, sednem do prozora, odškrinem žaluzine i posmatram. Najmiliji mi je petak. Pijačni dan u srbijanskoj kasabi. Voajerišem, iz ptičije perspektive ono brdo sveta što se valja mojom ulicom.
Zelena i stočna, dve pijace, tu su, iza ćoska. Svi, koji odlaze i koji se vraćaju, čine to pod mojim prozorom. Svi oni, izbegavaju susednu ulicu koja vodi u centar grada, sve želeći da izbegnu gužvu, a u stvari, bežeci u moju, čine situaciju još težom bez obzira na motivaciju. Uglavnom mirnu ulicu, bude oko 5 izjutra, retki kamioni sa kakvom kravom ili teletom koji (ako putuju iz daleka) , muklo i iscrpljeno, (a ako su iz okoline) panično riču, vapeći za objašnjenjem, šta ih snađe? Gde nestade njihova topla štala i mirna zora? Zašto im se tlo pod nogama i zidovi tresu? I tako. Sreća, te su zaokupljeni sadašnjoscu, i nikad ne razmišljaju o budućnosti, te ne znaju na kakav su put krenuli...
Zatim, nešto kasnije, već kreću ljudi, pešaka, sami, u parovima, u grupama, na biciklu, bez bicikla, žene sa cegerima, žene sa kolicima, muškarci sa rukama u džepovima i cigarama u ustima, muškarci bez cigara u ustima sa rukama na zadnjici... Kreću se svim mogućim i nemogućim brzinama, pravcima, trčeći, hodajući, šepajući, vukući, tegleći, vozeći, gurajući... Krešte, šapucu, kokodaču, galame, smeju se, kašlju, zevaju, beče, gurkaju, čepaju, pretiču, smetaju, kuljaju. Sve tako posred ulice.
Vri. Ključa od ljudi i životinja. Ljudi izgledaju kao da ne znaju kuda idu, koga i šta traže. Psi lutalice naročito. Oni glumataju. Kao, tražim gazdu... gde li se izgubi... uopšte nisam gladan... ja ne znam zašto me svi ćuškaju kao da sam otrcan... i da ću sad da ukradem... božee...
U ovoj reci kalkulacija : gde je bolji sir, paprike, paradajz, sta je poskupelo " za oči " , ima li mladog kuruza i gde tačno...brže, prodaće se, kod koje seljanke su jaja domaća... šta mišćom miri... kolko su jagnjići a kolko prasići, žive vage... pošto je ovo, pošto je ono...
Tako teče godinama petak mojom ulicom, ja ga vec nekoliko posmatram, i u jednom trenutku pažnju mi privuče, starac, koji jedva hoda, vuče gomilu nekih sitnih kesa. Pomislih, vidi dedu, pojma on nema da li je pošao ili je došao (ruku na srce ni ostali mu ne beže mnogo) i tad, čovek poče da pada, polako ka napred, zatetura se, nekako u tom padanju uspe da se okrene na bok, i pade na trotoar. Zatim se pridiže u sedeći stav. Sve se to dogodi u trenu, ispod moga prozora. Čovek se izgubio, ne može da dođe do vazduha, u beznađu očigledno, gleda u ljude, nema snage ni da zavapi.
U šoku, ne mogu da se pomerim, sleđen sam reakcijom ljudi koji prolaze. Ne mogu da verujem da niko ne obraća pažnju. Zapravo, pogledaju ga, ne znam šta zaključe, živ je, valjda, snaći će se, šta li, i žurno produže.
Gde? Po paprike? Sir? Jaja? To im je važnije? Je li je moguće da smo takvi? Jesmo li ljudi? Ako nismo, onda smo šta? Jesmo li oduvek ovakvi bili? Je li je moguce da svi, bas svi, imaju neodložna posla, u trenutku kad im se čovek stropošta ispred nogu? Šta je važnije od ljudskog života? Kakve su nam duše? Čemu su nas učili? Čemu se nadamo kao takvi? Verujemo li u šta? Boga? Dobrotu? Ljubav? Saosećanje? Očekujemo li ikad to jedni od drugih? Iako se ne znamo? Želimo li? Da li nam je potrebno?
Čitav moj svet se stropoštao sa tim čovekom. Da li sam ja nenormalan, zato što mislim da je nenormalno proći pored čoveka kojem je pozlilo? Jesmo li mi ljudi, ljudi?!
Spuštam se niz stepenište, napunih bokal s vodom i otrča do njega. Kad je dosao malo k sebi, pokupio sam njegove kese, pozvao taksi, smestio ga i otišao. Polupan, sa grižom savesti, zbog svih onih koji su prošli kraj njega i nisu mu prišli, kao da ga nema. Njega. Mislim, čoveka.