Gost autor:
ceda_urosevic
Ponekad se pitam ima li sve ovo smisla. Ovo – moje angažovanje u diskusijama (koliko god ono minorno bilo), moja znatiželja, moja žeđ za stalno novim i novim iskustvima, pričama, idejama, ljudima, moje obrazovanje, moje blogovanje i komentarisanje, moj stav ili priča, moje viđenje stvari, moja zapažanja i utisci, moji vicevi ili frustracije...
Jedna od situacija kao pokazni primer: dok kucam komentar, usred žive rasprave, pomislim ─ čekaj malo, misliš li ti da zaista svojim rečima bilo koga/bilo šta realno menjaš? Misliš li da će bilo ko, sem uglavnom tvojih istomišljenika na Blogu od kojih promena stvari zavisi koliko i od tebe, uvažiti ta zapažanja ili kritiku? Sve mi govori da neće.
A opet: i zgražavao sam se nad ubistvima u Topčideru, i drobio protiv krađe na referendumu za Ustav, i protiv nasilja nad Dejanom, i protiv skorih napada na Biljanu, i protiv tromih pregovora i ničim izazvane stare-nove vlade i starog-starog, prestarog premijera ove zemlje.
Pa opet – ništa napolju. A unutra skandiranje: Non passaran!
I šta sad? Da se predam, zatvorim u svoj mali svet okružen porodicom, Jelenom, radio prijemnikom, jednim nedeljnikom, jednim Blogom i grupicom prijatelja?
Ako ćemo iskreno, ja sam već unutra. U svom privatnom Blogu, kad nisam ovde. Evo, tu su svi: mama, tata, Milica, Jelena, Peščanik, Vreme, Nena, Ilija, Mary, Milena. Tu je i po neka simpatija kad na TVu vidim neke pametne ljude koji se polomiše da promene nešto. Tu je i BlogB92, gde se moje mišljenje jedino čuje.
Zato se i pitam: menjam li ja realno bilo šta? Nemam pojma, mislim da sem na samog sebe – ne utičem mnogo na druge. Na te druge (koji su većina u ovom društvu, kad sam zadnji put brojao) treba uticati. Njih treba menjati. Ja nemam ni dovoljno uticaja ni prostora za to. Dakle: evropeizacija građana pre evropeizacije zakona, države, ili ne znam čega već...
Utiče li Blog na taj proces?
Da li je stil koji Blog promoviše jedan od podrazumevanih uslova za ulazak u EU?Ne tvrdim, naravno, da sam potpuno ‚evropeizovan’ niti bilo ko odavde, pa da svi treba da liče na mene ili nas/vas. Mada se ovo mesto shvata kao drugačije, upravo zato što smo svi nekako – isti. Uz nijanse i pojedinačne razlike, počinjemo da ličimo jedni na druge. I kao svaka relativno homogena i srećna zajednica ─ ljutimo se što nas ima više i što je ovo mesto postalo ‚suviše javno’, ugroženo novim članovima/autorima koji nam nisu posebno zanimljivi.
Pitam se, nije li nam upravo to bio cilj, koji btw. nije ostvaren? Nismo li se na početku Blogovanja radovali što nas ima i ovoliko, i razmišljali: E, kad bi nas bilo više ─ ne bi bilo ovoliko, pa redom: seljačizama, pljački, nepravde, nepoštenja itd. Kada bi nas bilo više – nas, relativno istih (i to ovakvih!), bilo bi nam prihvatljivije da (ne) poštujemo nametnuta pravila, da igramo onako kako neko nama sličan ili relativno sličan misli da treba, uz mogućnost da menjamo ono što nam smeta.
E, sad:Ko smo to mi?
Ko su građani i građanke Bloga?
Koje su karakteristike tog našeg, zajedničkog identiteta (dok naglašavamo da smo racionalne i vrlo različite individue)?
Zbog čega je Blog značajan za mene, nas, vas?
U kojoj se to tački svi dodirujemo?
Ja mislim u tome što komuniciramo sa drugima, i to: što razgovaramo (bar većina) uz prihvaćena (nametnuta) pravila. Što ne ćutimo, što lajemo, pa makar i u prazno. Što se borimo za svoj stav, bilo da je to stav: Mladić treba da bude u Hagu ili ─ Kosovo je Srbija. Svejedno. Što nas to, sve ovde ─ VIP ili neVIP, negde ispunjava. Što, verovatno tripujemo da smo za nijansu važniji i(li) obavešteniji od ostalih, što nas blogovanje – izdvaja od drugih.
Svaka naša akcija kojom želimo da ubedimo druge je već unapred uramljena u pravila Bloga. Ko ne poštuje, bude banovan. Menja li to našu stvarnost? Ima li manje onih među nama, koji bi pre pljunuli, udarili ili nesaslušali sagovornika zbog njegovih/njenih različitih uverenja ili stavova i van Bloga? Pa ako je Blog za ovih godinu i kusur uspeo da jednog od nas učini kulturnijim, uljudnijim, otvorenijim za druge i njihovo mišljenje u realnom prostoru i vremenu – onda je to uspeh.
Može li ovaj način komunikacije uspeti i “napolju”?
Da li je Blog moćan koliko nam se čini ─ ili koliko bismo mi hteli da bude?
Može li Blog da urami našu komunikaciju i u realnom prostoru, tamo tj. tu gde sediš?
Može li da se odrazi na nas dok nismo „unutra“, dok smo među „njima“ koji za Blog i njegova pravila nikad nisu čuli?
Jesmo li mi isti ovakvi i napolju?
Imamo li uslova da budemo blogeri izvan Bloga? Ko ima, ko nema?
Rečju: Kako blogalizovati naše društvo?