Po mnogo čemu je Stejpldon bio najeksplicitniji prethodnik savremenog transhumanizma, pri čemu se dva momenta naročito izdvajaju: "dugoročna perspektiva" i prednosti i mane biološkog poboljšanja (bioenhancement) kod ljudi, ali i životinja. Od ključnog značaja su četiri velika Stejpldonova romana, koja transcendiraju granice žanra i predstavljaju trajni doprinos književnosti i filozofiji: Poslednji i prvi ljudi (1930), Čudni Džon (1935), Tvorac zvezda (1937), i Sirijus (1944). Prvi i treći bave se kosmološkim pitanjima na, hmmm, upravo kosmološkoj skali prostora i vremena! U Poslednjim i prvim ljudima, Stejpldon daje zadivljujući presek buduće istorije čovečanstva tokom naredne dve milijarde (!) godina, kroz naraciju jednog od Poslednjih ljudi, visokoevoluiranog potomka današnjeg čovečanstva koji živi na Neptunu. Širina vizije je gotovo i danas bez presedana u književnosti: Stejpldon opisuje uspon i pad velikih civilizacija, među kojima razlikuje čak 18 biološki različitih vrsti budućih ljudi, živopisno predočavajući ne samo njihove raznovrsne materijalne kulture, već i različite psihologije i filozofije. Pri tom on ukazuje da je faustovski nemir čovečanstva, jedinstvenog bez obzira na svoju morfologiju, vodio uvek iznova do katastrofe ili bar do ruba katastrofe, izazivajući pogubne ratove i interplanetarne migracije. Gotovo uzgred, ovaj roman sadrži i prvo literarno pojavljivanje docnije tako čestih naučnofantastičnih motiva kao što su genetski inženjering i teraformiranje (prilagođavanje fizičkih uslova na planetama potrebama naseljivosti). Tvorac zvezda je svojevrsni nastavak - ili uopštavanje - narativa iz Poslednjih i prvih ljudi, koji sad dobija još šire dimenzije pošto nas vodi u najbukvalnijem smislu s kraja na kraj vidljivog kosmosa i do samog kraja vremena. U Tvorcu zvezda vidljiv je uticaj gnosticizma, Darvina, Ničea i Marksa, a čitav format ovog filozofsko-ezoteričnog romana ponekad deluje kao da parodira Danteovu Božanstvenu Komediju. Veliki deo knjige je posvećen pregledu neobičnih vanzemaljskih civilizacija i oblika inteligentnog života, od "humanoidnih ehinoderma" do inteligentnih zvezda, ali na kraju knjige pripovedač koji je do tada postao deo "kosmičkog uma" ima viziju "Tvorca zvezda" koji očigledno ima neke (mada ne sve) božanske prerogative. Čitav niz docnijih spekulativnih ideja, od Dajsonove sfere do "hipoteze interdikta" u SETI-ju, pojavljuju se prvi put literarno prefigurisane u Stejpldonovom delu.
U drugom delu svog opusa, romanima Čudni Džon i Sirijus, Stejpldon se bavi nečim što je još više aktuelno u današnje vreme i postaje sve aktuelnije bukvalno svakog dana: bioinženjeringom i - naročito! - poboljšanjima do kojih se dolazi korišćenjem direktnih genetskih manipulacija. Čudni Džon je preteča cele paradigme "supermena" u pop-kulturi (jedna od poznatih docnijih obrada ove teme je najbolji roman Teodora Sterdžena Više nego ljudski). Narator, britanski novinar, opisuje život i karijeru Džona Vejnrajta, najpre deteta, a zatim i čoveka sa nadljudskim (danas bismo možda rekli i post-ljudskim) sposobnostima, pre svega telepatske, ali i druge paranormalne prirode. Džon neminovno - i tragično - dolazi u sukob sa društvom oko sebe, te mada uspeva da pronađe retke "sebi slične" individue (koje su sve na ovaj ili onaj način na margini društva, mahom zbog svojih posebnih potreba ili invaliditeta) i mada su njihove moći dovoljno velike da otklone fizičku agresiju društva, pa čak i tadašnje (kulminacija radnje smeštena je u 1930-te godine) međunarodne zajednice - ipak to ne uspeva da zadovolji njihovu žudnju. Roman se tako završava voljnim samouništenjem male kolonije "superljudi". Stejpldon nikako ne insistira na etičkoj osudi ničeanske težnje za transcedencijom ljudskog; umesto toga, on se zadovoljava pokazivanjem kompleksnosti problema pred koje nas takva težnja stavlja upravo onda kad počinje biti ostvariva. Ovo je još bolje prikazano u njegovom poslednjem ključnom romanu, Sirijus, pisanom u depresivnoj atmosferi tokom II svetskog rata. Protagonista romana koji nosi podnaslov Fantazija o ljubavi i neslozi, Sirijus, inteligentni je pas stvoren kao deo biotehnološkog eksperimenta britanskog naučnika Tomasa Trelona. Donekle slično kao Velsov dr Moro (mada bez moroovskog dijaboličnog mentaliteta), Trelon je genije biologije koji, međutim, živi i radi kao usamljenik na svom imanju u malom velškom selu. Sirijus ima normalnu ljudsku inteligenciju i Stejpldon u ovom romanu pokazuje vrhunac psihološkog majstorstva i empatije za svog protagonistu. Kao antiteza "čudnom" Džonu koji u svojoj superiornosti često naziva obične ljude psima, Sirijus je moralno superiorno biće koje mirno pati zbog svoje različitosti, te za koga ljudi nisu beznačajni. Umesto toga, on oseća suštinsko bratstvo sa ljudima kao inteligentnim bićima, čak i u epizodi kada je u samoodbrani prinuđen da ubije lokalnog siledžijskog farmera da bi spasao svoj život. Četvorougao između Sirijusa, Trelona, Trelonove kćeri Plaksi i Plaksinog budućeg supruga (koji je narator čitave priče), praćen žestokim nerazumevanjem zaostale sredine u selu u kome žive, predodređen je za tragični rasplet. Međutim, karakteristično je za Stejpldona da uprkos tome, sam kraj završava sa naznakama "metafizike nade" (da upotrebim Sabatov izraz o finalnom delu svog romana O junacima i grobovima): ljubav i poštovanje preživelih protagonista nadživljuju puko fizičko postojanje. Tako je Sirijus antipod Čudnom Džonu i po, u ukupnom skoru, pozitivnom gledanju na potencijale bioinženjeringa - tehnologija može obogatiti naš svet ne samo novim intelektualnim razumevanjem, već i novim osećanjima i novom empatijom.
Rečima američkog izdavača i kritičara Bejzila Devenporta: "Stejpldon nije bio veliki pesnik, niti čak ni u konvencionalnim terminima veliki romanopisac; ali on je bio stvaralac mitova i kao takav bio je jedinstven. U svom odabranom polju, njegove knjige se ističu kao apsolutno vrhunske u kombinaciji intelektualne briljantnosti, opsega maštovitosti i tragičnog dostojanstva." Među brojnim misliocima koje je Stejpldon inspirisao su biolozi Džon B. S. Holdejn i Džon Majnard Smit, pisci poput Stanislava Lema, Horhea Luisa Borhesa, Artura Klarka, Brajana Oldisa i Doris Lesing, ili fizičari poput Džona Bernala, Frimena Dajsona i Martina Riza. Njegov uticaj vidljiv je i kod mislilaca potpuno drugačijeg opredeljenja - najbolji primer za ovo je C. S. Luis koji se (između ostalog u kafanskim razgovorima sa svojim stalnim prijateljem u piću, Džonom Tolkinom!) otvoreno gadio "amoralnosti" koju je video u Stejpldonovoj slici budućnosti, što je bio jedan od motiva za Luisov sopstveni izlet u naučnu fantastiku u vidu njegove "kosmičke trilogije" (Perelandra i ostalo). Izgleda da Luis nije u potpunosti razumeo Stejpldonov agnosticizam koji, mada neprijateljski prema religioznim institucijama, nikako nije bio lišen religijskih poriva i svesti o njihovom uticaju na ljudsku istoriju; ovo se najbolje vidi iz nedavno objavljene prepiske Velsa i Stejpldona. Usudio bih se da predvidim da će i mnogi drugi intelektualci u veku koji je pred nama slediti primer Frenka Vilceka i pronaći značajnu inspiraciju u melanholičnoj, ali duboko promišljenoj Stejpldonovoj prozi.
P.S. Najbolji Internet resurs za Stejpldona svakako je http://www.geocities.com/olafstapledon_archive/, a nije loša ni njegova arhiva na sajtu Liverpulskog univerziteta (http://www.sfhub.ac.uk/Stapledon.htm).