Hmmm... Opcija za piskaranje bloga. Lepo. Na početku da kažem sledece: nemam ambiciju da postanem very popular bloger, neću smarati pričama o politici/smislu života/ljubavi/itd. Ako se zadesi koji slučajni čitalac, nadam se da će naučiti nešto od mene: KAKO IZGLEDA BITI PREDUZETNIK POČETNIK U ZEMLJI SRBIJI.
Ovako je sve počelo:
Radila sam u jednoj marketing agenciji (nazvaću je "Agencija") čiji vlasnik i vlasnica su bili "jako fini ljudi" (u daljem tekstu "Gazda" & "Gazdarica"). Već po početku rada u Agenciji sam videla da je to promašen posao, ali nadajući se da ću naći nešto bolje, svako jutro sam uredno išla na posao & radila. Međutim, jednoga dana Gazda je u dogovoru sa Gazdaricom rešio da svim zaposlenima prepolovi plate. To je bio presudan momenat u mom životu:
- Moram da Vam kažem da mi je bilo kod Vas u Agenciji izuzetno lepo (dabogda se upalili), a i samo radno okruženje je prijatno (naročito oni matori ljubomorni metuzalemi), ali sa žaljenjem moram Vas obavestiti da moram da nastavim dalje.
- Gde dalje?
- Pa, dalje... Napredak, karijera...
- Pa, dobro. Srećno.
- Hvala. Nego što se isplate tiče...
- Kakve isplate?
- Pa, moja plata. Znate...
- Slušaj, Mala, nisi ispoštovala otkazni rok...
- Koji otkazni rok? Da bih poštovala tako nešto moram da budem uredno prijavljena, je l’ da?
- Sredićemo...
- Ma, srediću ti ja razgovor sa finansijskom i svim ostalim inspekcijama!!! Daj pare odma'!!!!
Pošto sam podsećala na vrlo pomahnitalu ženu spremnu da uradi sve kako bi uzela svojih 300€, isplatili su me odmah. Verovatno su kad sam izašla iz Agencije primenili i neku mantru/bajalicu da im se nikad više i ne vratim.
Razmišljajući šta i kako dalje, pričajući sa svojim Žmuom, dođemo do zaključka da je najbolje da osnujemo sopstvenu firmu. Pošto je to ozbiljan korak u životu, rešila sam da se informišem podrobno o svemu.Par dana posle toga vidim na netu da naša opština organizuje seminar za potencijalne preduzetnice. Uredno se prijavim i narednog vikenda odem na isti:
- Dobar dan. Prijavljena sam za učestvovanje na seminaru...
- Dobrodošla! Ja sam Organizatorka. Hajde sad da daš izjavu za našu gradsku TV.
- Povodom čega?
- Ma, samo se ti nasmej i pričaj.
- Zdravo. Ja sam Spikerka. Reci nam nešto o ovom seminaru.
- Pa, seminar još nije počeo, ali dosta očekujem od njega. Lepo je da se neko setio i nas, mlađih žena...
- Stop! Stani. Seci to „mlađih“, Kamermanu! Curo, ti si ovde najmlađa.
- Ups! Izvinite.
- Ništa. ’ajd, ispočetka!
- Pa, seminar još nije počeo, ali dosta očekujem od njega. Lepo je da se neko setio i nas...
- Ok. Dovoljno. Jesi joj uhvatio kez i noge, Kamermanu?
- Jesam, Spikerko.
- Hvala, Curo. Ćao.
- Ćao.
Na dvodnevnom seminaru sam zaista bila najmlađa (a nisam iamla baš malo godina tada, 28). Učili su nas šta je to Biznis plan i kako kukati bankama za kredit. Na pitanje kako osnovati firmu i zaraditi, dobila sam odgovor:
- Odeš u „Agenciju za privredne registre“, otvoriš firmu i tražiš banci kredit.
- A je l’ može bez kredita?
- A što? Ja sam ovde Vaš predavač, ali inače sam direktor za kreditiranje malih i srednjih preduzeća u Banci. Pa, što ne bi uzela kredit kod nas? Evo, lepo te učim kako se pravi dobar biznis plan. Bez njega nećeš dobiti kredit.
- Ok.
Ostatak seminara sam ćutala. Ređale su se na njemu razne tete sa dobronamernim savetima (još im nisam našla praktičnu primenu, ali polako, ima vremena). Moram da napomenem da sam i dva dana (koliko je i cela akcija trajala) bila vrlo gladna. Nije zato što nije bilo hrane. Bilo je, i to u izobilju. Samo ja ne znam da se guram i laktam, kao druge polaznice. Slično je bilo i sa žeđu.
Na kraju sam dobila sertifikat da sam sposobna da sama izradim biznis plan, uz usmenu napomenu Organizatorke da je, ipak, bolje da sve prepustim njenoj Agenciji za izradu biznis planova.
Zahvalih se i odoh u svetlu budućnost.
Narednog ponedeljka:
- Sunce, odoh u „Agenciju za privredne registre“. Hoćeš sa mnom?
- Neću, pusti me da spavam
- E, onda ću da registrujem firmu samo na sebe.
- Ma, važi. Radi šta hoćeš, samo me pusti da spavam.
Izašla sam iz kuće i otišla na stanicu da sačekam trolu. Imala sam sreće. Naišla je brzo. Nisam čekala ni 40 minuta. U troli sam gledala smrknuta lica, isprazne poglede... Za razliku od njih, ja sam blistala. Danas otvaram firmu!
Stižem, konačno, u zgradu „Agenciju za privredne registre“. Već na vratima me ljubazni dekica upućuje na „Agenciju za pomoć pri otvaranju firme“ koja se slučajno nalazi u ovoj zgradi na prvom spratu. Dok sam ga gledala sva u čudu, tutnuo mi je u ruku i njihov flajer.
Opet neki koji hoće i ovo malo što imam da mi otmu. Neće moći! Mogu ja sve sama!
Međutim, kad sam stigla na mesto gde „sve mogu sama“ poslednji u redu me obavesti da čeka već 3 dana. A hrana, a spavanje, a voda... Menjaju se u redu on i supruga. Aha. A moje Sunašce ostalo kući da spava...
„Agenciju za pomoć pri otvaranju firme“ – ma, otimali su i mnogi pre njih, mogu i oni malo od mene da se ogrebu...
- Dobar dan. Došla sam po preporuci...
- Mhmm... DOO ili SZR ili...
- Molim?!?
- Šta, bre, moliš? Š’a, bre otvaraš? – upita Ljubazna teta sa viškom kilograma.
- IT firmu.
- Aha. Znači marketing agencija.
- Ma, ne! Software, IT konsultacije...
- Konsultacije, znači marketing agencija!
Ljubazna teta sa viškom kilograma se nije dala.
- Ne, ne, ne... Kompjuteri...
- A??? Kompjuteri???
- Da, da, da! Znate, programi za kompjutere, internet sajtovi, mreža...
- Kakva sad mreža?
- Sigurno ne ribarska! Možete li Vi da pomognete ili ne?
- Ma, sve ja mogu za pare. - reče Ljubazna teta sa viškom kilograma i iskezi se žutim osmehom svojoj Radnici.
Lepo je i to znati. Imala sam želju da je pitam da mi baci tarot. Moždda bi mi on rekao da l’ ću biti novi Bil Gejts...
Ljubazna teta sa viškom kilograma je popunjavala formular (što ja da pišem, kad je već plaćam). Dođosmo do imena:
- Ne, ne... Ne piše se tako ime... napisali ste odvojeno, a treba spojeno....
- A?!?
- Ma, samo to napišite spojeno, molim Vas...
- Bože, ču li ti ovo? Svašta, ko će sve na vrata da nam uđe...
Nisam znala da l’ me uvredila ili mi uputila kompliment...
- Curo, javićemo ti kad bude bila završena registracija firme da dođeš da uzmeš „Rešenje o osnivanju firme“.
- Zar nećete to da podignete umesto mene? Pa, plaćam Vam...
- Slušaj, Curo, plaćaš da pišem umesto tebe i da ne čekaš u redu i državi, naravno. Ostalo sama.
- OK.
Pa, prošlo je... Bitno je da je prošlo. A sad, kao svaki budući veliki biznis mag, mogu sebe da počastim pićem. Da, to ću uraditi.
Otišla sam u kafe knjižaru. Knjige na sve strane, moj san! Da, san koji nije rentabilan, podsetih se. Sela sam. Možda bih mogla i neku knjigu da kupim... Prvo da naručim piće u stilu „Sex & City“ ribe. Otvorih kartu pića... Ups!
- Molim Vas, produženu sa mlekom.
- Odmah. – reče konobar/knjižar.
Ostala sam kratka za moj Menhetn koktel. Kafa je brzo stigla.
- Izvolite.
- Hvala. Prodajete i knjige?
- Da, da.
- Imate li epsku fantastiku?
- Pa, ima „Ratovi zvezda“...
- Ovaj, ja sam mislila nešto u stilu Tolkina, ako imate.
- U stilu čega?
- Oh, ma, ništa. Oprostite mi, danas mi je loš dan... – slagah.
- To se vidi. Ako nećeš da kupiš ništa, onda nemoj da me zaluđuješ. Imam ja ovde posla.- reče Konobar.
U lokalu su, pored mene, bila još dva neinformisana lika.
Popih kafu, dadoh poslednju crkavicu i odoh u svetlu budućnost.