Piše mi moj blogodrugar Stari na kraju bloga o opraštanju:
''I kako objasniti zadribandama da su moja deca dokle god sam živ.''
...............i natera me da kopam po računaru.
Znam da sam nekad nešto pisala kao moj intimni proglas roditeljima – ne mojim, nego onako... Volim ja to, kao, kada bi mene neko pitao i saslušao - ja bih to ovako:
Roditeljima!
Dragi roditelji, ne štedite lepe reči za sopstvenu decu! Ne plašite se da će, ukoliko ih puno budete hvalili, postati narcisoidni i hvalisavi!
Pričajte im koliko ste ih želeli, koliko su vam značajni, koliko su vam radosti doneli.
Recite im koliko su lepi – spolja i iznutra.
Hvalite i podržavajte njihov razvoj.
Zalivajte ih lepim mislima, osećanjima, rečima i delima. Zalivajte ih komplimentima.
Objasnite im da su jedinstveni, čudesni, neprocenjivi! Recite im da su srećni jer su rođeni pod Srećnom Zvezdom.
Svu svoju brigu, strahove i odgovornost za njih – pretvorite u staranje, ljubav i odgovore.
Staranje znači da su im zadovoljene sve fizičke potrebe – stan, hrana, odelo. Da imaju osnovno u fizičkom i materijalnom smislu. Ako ima i za više od osnovnog – dobro je, ako ne – opet je dobro.
Ljubav je jedini lek za sve strahove, pa i roditeljske. Volite ih – upravo kao jedinstvene, neponovljive. Pokažite im najlepše svoje osobine i najlepše svoje emocije. Ne štedite ih za neka druga vremena. Ljubav isceljuje i ozdravljuje, što znači da nikako ne može da pokvari, razmazi i upropasti. Bez straha da će postati 'pekmezasti', mazite ih, grlite, ljubite, volite...
Imati odgovornost zapravo znači odgovoriti na sve njihove potrebe – od fizičkih do duhovnih. Imati odgovor na sva pitanja njihovog odrastanja.
Sa tim osećajem jedinstvenosti, radosno će prepoznavati jedinstvenost drugih, radoznalo pronalazeći različitosti i slaveći raznolikost.
Sa osećanjem da su unikatni, neponovljivi, sa osećanjem da su voljeni i željeni, posebni – izgradićete, zajedno, visok stepen samopoštovanja (samim tim i poštovanja), visok nivo samopouzdanja (i poverenja u sebe i druge) i (samo)vrednovanja.
Kao takvi, neće nasrnuti na drugog, na tuđe, neće se poniziti niti će ponižavati, možda će nekom koji tako nije 'zalivan' – delovati čudno, naduvano i nadmeno, ali sigurno neće biti žrtva u životu, ni u jednom smislu. Niti će se potcenjivati.
Kao neko ko nije biološki roditelj – uvek se uzdržavam od komentara o deci... slušam, čitam... a pričam samo kada me neko najdirektnije pita.
Ali ovako, da niko ne zna, ovako – za moju dušu, mogu i proglase da pišem. I mogu da ih posvetim, kome hoću.... ovaj put, Stari, ovo je za Tebe!