Na današnji bi dan (mislim na 4 avgust) Luj Armstrong napunio 108 godina da je poživeo. Nađe se još po koji njegov vršnjak živ po svetu. Sam Armstrong bi se verovatno usprotivio proslavi, i održao je mesec dana ranije, jer je tvrdio da je rođen 4 jula 1901. No činjenice su dokazane.
O njegovom životu i karijeri se sve zna, i lako je dostupno. Izdvojiću najznačajnije momente. Najpre je potrebno naglasiti da je Luj Armstrong ne samo ozbiljan džez muzičar, nego i inovator koji je presudno uticao na razvoj džez muzike tokom 20tih i 30tih. Period po kojem je mnogo bolje upamćen, pevanja dopadljivih pesmica, došao je kasnije. Bilo je to ovako.
U Nju Orleansu, gde je rođen, se svirao njuorleanski džez (otud i naziv). To je ona arhaična, zapaljivo-šaljiva vrsta pleh muzike koja se dan danas može čuti npr. baš u Nju Orleansu, ali i bilo gde drugde po svetu u izvođenju entuzijasta. Nije ni nju lako dobro svirati, a jedan od prvih virtuoza bio je izvesni Joe Oliver, zvani King. Kod njega je mladi Armstrong kasnije nazvan Sačmo (Satchmo) ispekao zanat. Evo šta Armstrongov nadimak znači. Satchel je vrsta torbice, male vreće (sack). Satchmo je nadimak za one koji imaju vrećaste usne, Satchelmouth u integralnoj verziji. Daleko od toga da je bio jedini u tom delu sliva Misisipija, ali je nadimak zapravo dobio kao već internacionalna zvezda u smsilu opisivanja embažure koju je imao...
Od plejade sjajnih instrumentalista tog doba treba izdvojiti Kid Orija, Biksa Bajderbeka, posebno Sidni Bešea. Armstrong je naravno svirao sa svima njima, pa je u jednom trenutku otišao u Čikago, kao i toliki crnci sa juga države u to vreme, ranih dvadesetih. Tamo je fino živeo zahvaljujući svom umeću, a sve više je razvijao inovaciju u džezu koju sam pomenuo na početku. Ona se, u najkraćem, odlikuje stavljanjem individulane solo improvizacije u prvi plan. Ova rečenica predstavlja i najkraću i najtačniju definiciju džeza, pa sad vidite koliko je "Vrećasta usna" bitan za razvoj džeza. Pre njega se džez svirao kao kolektivna improvizacija, sa solo tačkama usmerenim prevashodno na to da solista pokaže koliko je vešt. Satchmo je to razumeo drugačije, i kao solista davao značaj i strukturu celoj kompoziciji.
Armstrong je živeo životom tipičnim za uspešnog muzičara tih dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka: svirao po poznatim klubovima sa drugim poznatim muzičarima (npr u klubu koji je držao Al Kapone), svađao se sa King Oliverom (sa njim su se svi svađali, zakidao je na plati), selio u Njujork gde je svirao za Dač Šulca u njegovom Cotton Club-u, vraćao u Čikago, pa u Njujork, i finansijski bio na rubu ponora u prvoj polovini tridesetih. Tada su veliki orkestri već počeli da propadaju, iz istog razloga zbog kojeg će najzad propasti i najveći, Djukov i Bejzijev. Nije se mogao plaćati rad tolikih muzičara (šesnaestak) po bendu. Tako je Flečer Henderson objavio bankrot, King Oliver se patio da zaradi platu makar samo za sebe, Sidni Beše je postao krojač muških odela, Kid Ori se vratio u Nju Orleans i posvetio uzgajanju živine, Biks Bajderbek umro, a Luj Armstrong počeo da peva. Posle, kada je džez opet postao nešto od čega se dalo živeti, pedesetih, bilo je kasno. No, tako je zapravo i najbolje. Armstrong je svoju misiju u džezu ionako završio, promenivši ga nabolje zauvek. Pevanje mu je donelo, najzad, i već kao sredovečnom čoveku, kuću u Kvinsu, na koju je bio dirljivo, ali sa pravom ponosan (najobičnija omanja kuća, u to vreme nije bilo dovoljno biti zvezda da bi sagradio Neverland, bar ne ako si crn). Nama je donelo nezaboravne pesmice koje je ovaj veliki čovek izvodio sa šarmom i darom koji se retko sreće. I tu je bio inspirator kasnije slavnim pevačima, prvenstveno Bing Krozbiju. Dobar deo uspeha Armstrong mora da zahvali i tehnologiji. Baš u vreme kada je počeo da peva, izmišljen je revolucionarni mikrofon, i pevači više nisu zvučali kao preko telefona.
Nije da je voleo baš sve pesme koje je izvodio. Kada su mu pustili da čuje Hello Dolly jedva je pristao da učestvuje, nazivajući stvar ordinarnim sranjem. Maja 1964 je ta stvar skinula Bitlse (Can’t buy me love) sa prvog mesta US liste. To je uradio još jednom, sa mnogo boljom pesmom, What a wonderful world, četiri godine kasnije (malo pre toga Bitlsi su imali na br 1 Lady Madonna).
Crtice: marihuana je bila deo njegovog života. Nije bio čiča Toma, mada su ga mnogi tako doživljavali. Predsedniku Ajzenhaueru je javno poručio da nema muda po pitanju rasne segregacije, a kada ga je Nikson pozvao na prijem u Belu Kuću, poručio je fuck that shit, i ostao kod sopstvene.
Kao veoma mlad, još u Nju Orleansu, zajedno sa prvom ženom je usvojio trogodišnjeg retardiranog dečaka, sina poginule rođake, i vodio računa o njemu do kraja svog života.
Srećan mu rođendan, tamo na nebu, gde pretpostavljam igra sa nekim obraz uz obraz.