Rat u Hrvatskoj i Oluja

lafac RSS / 05.08.2008. u 13:33

Oluja je posljedica agresivne (zločinačke) politike Slobodana Miloševića koju je provodio sa svojim poslušnicima u Hrvatskoj, a koju je nažalost prihvatio i veliki dio srpskog stanovništva na područjima gdje ono bilo izjednačeno ili brojnije od nesrpskog, a koja je zapravo bila u funckiji ostvarenja sna o Velikoj Srbiji, kroz propagandne floskule ''Svi Srbi u jednoj državi'' (prema tome se može tražiti i da žive svi Hrvati u jednoj državi, Mađari, Albanci, Nijemci, Kurdi, Poljaci i tako u nedogled) ili pričama o očuvanju Jugoslavije.
Da se razumijemo, Milošević ništa ne bi mogao napraviti sam, već je uspio okupiti kritičnu masu istomišljenika koji su operativnu podršku dobili od Armije koja je dala oružje i ljude za pokušaj realizacije granica Velike Srbije (Virovitica-Karlovac-Karlobag), a Srbe u Hrvatskoj su mobilizirali mržnjom protiv Hrvata ''Ustaša'' koji dolaze da ''pokolju'' ono što nisu od 1941.-1945., govoreći o potrebi osvete za ''600.000'' Srba u Jasenovcu.

Od 1990.-1995. u ratu u Hrvatskoj je ubijeno od strane srpskih pobunjenika oko 10.000 ljudi, a 35.000 je ranjeno. Štete od razaranja Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Županje, Slavonskog Broda, Pakraca, Petrinje, Siska, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Karlovca... i svih drugih gradova i sela, gospodarskih kapaciteta (u jednom Borovu je bilo zaposleno 20.000 ljudi, a u ratu je potpuno razoreno) kao i gubici nastali uslijed nepostojanja gospodarstva na tim područjima procjenjue se na oko 70 milijardi eura.
Hrvatska je bila brutalno napadnuta i morala se braniti od domaćih i uvezenih terorist, te od Srbije i Crne Gore koje su u funkciju osvajanja teritorija na području cijele bivše Jugoslavije stavile svoje vojne i gospodarke resurse.

Činjenica je da je trećina hrvatskog teritorija bila okupirana i da je Hrvatska morala taj teritorij vratiti pod svoju kontrolu. To je i uspjelo zahvaljujući velikim regularnim vojno-redarstvenim akcijama koje je izvela Hrvatska vojska i policija u svibnju i kolovozu 1995. Prostor koji su Srbi od 1990. etnički čistili i na kraju i očistili (jer na području koji su držali Srbi, 1990. je živjelo 50 % Hrvata) od ne NeSrba, ponovno je u kolovozu 1995. stavljen pod kontrolu hrvatskih vlasti (osim istočne Slavonije) i u granice pod kojima je Hrvatska priznata kao nezavisna i samostalna država (krajem 1991. i početkom 1992).

Činjenica je da su srpske vlasti imale planove evakuacije za stanovništvo u ''Krajini'' koje su stavili u funckiju tijekom akcije ''Oluja'', tako da se stanovništvo i ponašalo prema tim planovima, tj. počelo je bježanje iz ''Krajine''. Oni koji nisu htjeli ići srpska vojska i policija ih je tjerala.
Zašto stanovništvo nije htjelo čekati da hrvatska vojska uđe, recimo u Knin, i onda se dogovori postupanje, kao recimo kada je srpska vojska ušla u Ilok, Vukovar 1991.... Možda bi bili protjerani kao Iločani ili Vukovarci, a možda i ne bi. Ili je možda stanovništvo moglo u podrumu pričekati da završe vojna djelovanja, kao što je većina hrvatskog stanovištva na neokupiranom teritoriju 5 godina starila pod srpskim bombama i granatama. Činjenica da na prostoru Hrvatske nedostaje veliki dio Srba, ali glavnu zaslugu za to imaju vlasti ''krajiških Srba'' i vodstvo u Beogradu kao i samo stanovništvo koje je organizirano napustilo svoje domove.

Franjo Tuđman je bio političar, ali nije bio državnik, imao je niz promašenih poteza, a najveća mu je zabluda bila rat u Bosni (iako je hrvatska vojska u određenim dijelovima Bosne morala reagierati kako bi spriječila bombardiranje hrvatskih gradova i sela, pogotovo u Bosanskoj Posavini koja je 1990. brojila 135.000 Hrvata, 77.000 Srba i 18.000 Bošnjaka, a danas je ona etnički čist srpski prostor), a nažalost imao je propusta na štetu Srba i u Hrvatskoj, no u Hrvatskoj Srbi nemaju nijedan ozbiljan izgovor za podizanje oružane pobune protiv legalno izabranih hrvatskih vlasti i što je najgore protiv HRVATSKOG NARODA U CJELINI. 1990. je postalo uobičajeno da se govori kako je Knin, Obrovac, Benkovac, Vukovar, Osijek SRBIJA (ili OVO JE SRBIJA).

Među hrvatskim Srbima je bilo ljudi koji su bili spremni razgovarati i koji su bili za mirni rješenje (Jovan Rašković), no oni su brzo marginalizirani od strane Srba koji su bili za agresivnu politiku koja je rezultirala golemim ratnim stradanjima.
Među Hrvatima je također bilo ratnih huškaća (Glavaš, Šušak, Vukojević, Merčep....) koji bi morali odgovarati za ono što su radili tada. Neki i odgovaraju (Glavaš, pa izgleda i Merčep). Bilo je i pasa rata, ratnih zločina i sa hrvatske strane, no mora se razlikovati zločin počinjen u agresiji i u obrani, a HRVATSKA JE BILA MUČKI NAPADNUTA I MORALA SE BRANITI.

Na ovim prostorim se voli manipulirati brojkama, od broja žrtava Jasenovca, Bleiburga, Srebrenice, Oluje...
Brojke o 1900 ili 2000 stradalih Srba u Oluji i poslije nje dokazuje Savo Štrbac i njegov Veritas koji su nekoliko puta ispali smiješni sa svojim popisima poginulih.
Proces identifikacije je vrlo složen i podliježe vrlo ozbiljnom istraživanju jer svaka žrtva ili stradalnik mora imati ime i prezime, način stradavanja, mjesto stradavanja, datum stradavanja... kao i dokaze koji to potvrđuju (dokumenti, svjedoci, materijalni dokazi..).
Mora se znati struktura nekog broja, da li se radi sudjelujućem faktoru (vojska, policija) koji spadaju u kategoriju stradalnika (stradali u borbi ili nakon zarobljavanja) ili nesudjelujućem (civili) koji su žrtve.
U Hagu se govori o brojci od 350 civila stradalih u Oluji i za njih se po zapovjednoj odgovornosti terete Gotovina, Markač i Čermak, dok neki hrvatski istraživači govore o 550 civila itd.

Činjenica da je tijekom i nakon Oluje stradao određeni broj civila srpske ili bilo koje druge nacionalnosti od strane hrvatske vojske, kao i činjenica da je od istih počinjena stanovita materijalna šteta što izaziva svaku osudu i podliježe pravnom procesuranju. Nažalost počinitelji tih djela nisu u dovoljnoj mjeri sankcionirani od strane hrvatskog pravosuđa. Činjenica da je veliki dio Srba napustio područje ''Krajine'', a da su ostavili svoju imovinu (kuće, stanove, gospodarstva, stoku...) i da svatko mora doći u posjed svoje imovine.

U svakojm slućaju ako je i jedna žrtva stradala samo zbog svoje nacionalnosti zaslužuje poštovanje i osudu za počinitelja, kao i za onoga tko je taj zločin zapovijedio.
Nadam se da će svatko biti adakvatno obeštećen, da će zločinci biti kažnjeni i da više nikada na ovim prostorima neće doći do stradanja zbog toga kako se netko zove, moli ili izgleda, ili zbog nekog komada teritorija.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana