Pre nekoliko meseci sam bio u jednoj staroj i lepoj biblioteci u Banatu, gde smo radili prezentaciju naših on-line medijskih arhiva. Moram priznati da su biblioteke u Srbiji postala poslednja mesta gde još uvek možete da osetite duh prosvetiteljstva, bliskosti i radoznalosti - nešto što je u sasvim drukčijim vremenima takodje postojalo kao svojevrsni azil. Nekada je taj azil bio političke dok je danas kulturološke prirode. Posle prezentacije pitao sam bibliotekare, odnosno bibliotekarke, šta čitaju današnja deca. Odgovor je bio očekivan a ipak potresan. Danas su najčitanije knjige bestseleri, kao što su one o Hari Poteru, i epska fantastika - gde je Tolkinov „Gospodar prstenova" postao neka vrsta antičke književnosti. Tzv. omladinska književnost postala je na žalost, što se tiče čitanosti, skroz marginalna pojava.
Odjednom sam se setio knjiga iz moga detinjstva i rane mladosti. Iz dubokih polica i kutija pokuljale su knjige i biblioteke. Malokojeg se bibliotekara, za razliku od knjiga, sećam. Na primer: knjige „Emil i detektivi". U naše vreme je postojalo više biblioteka dečjih knjiga - Lastavica, Kadok, Dečja knjiga... Tiraži su obavezno bili preko deset hiljada primeraka.
Da li su današnja deca uopšte čula za Džek Londona? Pretpostavljam da je „Mali princ" ušao u lektiru, ali šta je sa Karl Majom, Zejn Grejom, Mark Tvenom? Ubedjen sam da više niko ne čita Sjenkijeviča - pogotovo njegov avanturistički roman „Kroz pustinju i prašumu". A onda domaći autori: Branko Ćopić, Mato Lovrak, Arsen Diklić... ili autori dela sa istorijskom tematikom - Finžgar i Nastasijević. Jasno mi je da iz ideoloških razloga više nema mesta za mnoge tzv. partizanske autore - poput Toneta Seliškara čiji sam roman „Drugovi" pročitao bezbroj puta, ali šta se zbilo sa Elinom Pelinom i Murzilkom? Oni bi i danas, bar što se tiče fabulacije, mogli da budu zanimljivi.
Stvar, medjutim, nije u zanimljivosti već u motivaciji. Ići u biblioteku, čitati, vraćati i pričati o pročitanim knjigama, jednostavno, više nije in. Sličnu nezainteresovanost vidim i u sferi daleko popularnijeg medija kao što je strip. Nema više one vrste pomame koja je postojala u vreme moje mladosti za junacima i majstorima stripa. (Odrasli su danas mnogo veći poklonici i zaljubljenici u strip od dece.)
Sve ovo pišem ne iz nekih moralno-prosvetiteljskih pobuda, da bih, kao, alarmirao društvo da nam deca postaju akulturna i neobrazovana. Vrlo sam svestan da su kompjuter i internet postali neka vrsta kulturološkog shortcut-a do mnogih informacija i zabava, kao i da se preko njih odvija komunikacija koja je nekada bila nezamisliva. Više je ovde reč o osećanju ispunjenosti. Ne sumnjam da će propuštene istorijske romane Roberta Grejvsa uspeti da nadoknadi Lara Kroft. Ima tako mnogo knjiga koje nikada nećemo pročitati, kao i krajeva sveta koje nikada nećemo posetiti. Pa ipak, mi zbog toga najmanje patimo jer to su životne okolnosti na koje ne možemo da utičemo.
Hoću da kažem da ipak imam snažan osećaj gubitka zbog knjiga koje će se zaboraviti, a koje su nekada pokretale cele generacije.