Da se izrazim jednom od popularnijih fraza svojih kolega, nisam debitant na velikim takmičenjima... Ne žalim se, ne hvalim se, samo konstatujem.
Manje iznenađenja doživljavam na putovanjima nego ranije. Polazak iz Beograda je uobičajen, diskretno kašnjenje sa aerodroma, anketa na temu šta bi valjalo poboljšati na istom, eh, šta bi, sletanje u Beč, tri sata čekanja na sledeći let i poletanje. Ništa neuobičajeno.
Let od Beča do Pekinga traje nešto više od deset sati, nisam nikada ranije leteo duže ’u komadu’, personal ljubazan, sitniji problemi više zabavni nego stresni. Ekrančić na sedištu ispred nije, igrom slučaja, radio, jedno od usputnih posluženja servirano mi je direktno u krilo, a nekakvih kifli nestalo je baš pred 23. red. Sve u svemu, malo da bih se nervirao.
I u avionu beloruske rvačice i Maks Mirnji, češki novinari i neki austrijski navijači. Za beloruske rvačice i nekada dobrog tenisera znam zašto idu, za češke novinare takođe, malo me zbunili Austrijanci, nisu znali čemu se nadaju u Pekingu. Ništa medalje, valjda u Kubertenovu ideju veruju i dalje. Ili su mirni, već za 18 meseci su zimske Igre, tada će znati čemu se nadaju.
Posle petnaestak sati od polaska Peking, tačka jedan je aerodrom, neverovatno dobro organizovani domaćini, malčice nemušti kada valja progovoriti engleski ali i strpljivi i koordinirani tako da su pitanja uglavnom suvišna. A i šta da ih pitam, piše i izlaz i preuzimanje prtljaga i opet izlaz, sve na engleskom, table vidljive, dovoljno.
Nisam bio zabrinut pred put, malo su mi priče o tome kako je negde vazduh toliko loš da Japanci nose maske i Amerikanci ozbiljno pate, a i ’ostali’ se teško privikavaju delovale nedovoljno ozbiljno. Temperatura od trideset i kusur i vlažnost vazduha od devedeset i nešto više kusura jesu činjenice koje ne raduju, ali, ništa strašno.
U Peking dnevno dođe nešto više od milion ljudi, nema statistike koja govori o tome da se većina, na primer, sruši na ulici i nikada ne vrati kući. Nedovoljno za veliku brigu.
Elem, prošao je deo puta od bloka do B92, do aerodroma, preko Beča i pekinškog aerodroma do spoljašnjeg sveta kineskog. Kakav udarac! Imam čitav niz ideja kako bih mogao da unapredim svoje zdravlje, nisam preterano lenj da ih ostvarim, nisam potpuno bez kondicije, nisam ni prestar... i nisam mogao da dišem. Oni koji su dolazili u ovaj deo Azije u mesecu koji, gle ironije, donosi puno sreće, veruje lokalni živalj, znaju kako je, ostali, ubeđen sam, ne mogu da naslute. Kažu, kao riba na suvom, ne znam da li je baš tako ali strašno jeste.
I oblačno je bez oblaka, sivkasto i puno dima i pre vatrometa i kadrovi su malčice mutni i bez grešaka kamere. A trudili su se, uveli par-nepar, izmestili industriju, uveli prinudne odmore svim zagađivačima, radovali se vetru, potrošili silan novac na ’unapređenje životne sredine’.
Efekat? Prilično je užasno.
Grad je, da ne grešim dušu, lep, sređen, čist, domaći svet uniformisaniji nego što sam mogao da naslutim, kažu da ih je danas 100.000 u uniformama brinulo o bezbednosti, volontera je više nego u Atini, Kinezi imaju zastavice i na licu i u ruci i na majicama.
I hotel je u redu, internet spor, soba čista, cene prihvatljive, do grada nema puno puta, taksi više nego zgodan, sa fiskalnim računom koji ima hologram, deluje mirno i bezbedno i pored vreve i puno sveta na ulicama. I daleko je sve, kažu da je grad 160 kilometara u širinu, 180 od severa do juga i ima koncept i feng šui se poštuje, i prstenovi ulica su kockasti i sprat zgrade se podiže za jedan dan, kažu... I radujem se što sutra Lidija Mihajlović puca za medalju i što kreću odbojkašice, plivači i biciklisti, veslači, već sutra se dele medalje.
Ne manjka mi utisaka, naprotiv, siguran sam da ću imati o čemu da pišem. Samo kiseonik nedostaje i moram da smislim dobar način da dišem...