PRIČA O MALOM ANDRI I DRUGU MU SRLETU
Međunarodna zajednica je kao klima ─ ne možete da je priznate ili ne, već da se adaptirate. Zoran Đinđić, decembar 2002.
Jeste li možda obratili pažnju na to kada se (i kako se) to:
i ovo:
obraćaju predstavnicima američke administracije.
Svetskoistorijska otkrića malog Andre o tome kako SAD jesu jedan od najozbiljnijih faktora u međunarodnoj politici,ali da u UN Amerikanci imaju samo jedan glas ili pak njegova poenta-zaključak da: SAD mogu da učestvuju u kreiranju nezavisnosti svojih federalnih jedinica, a ne delova druge države. Amerika može odlučivati o Teksasu, Kaliforniji, a ne može o drugoj državi...
I(li) Andri kompatibilan sindrom napuhane žabe primetan u trenucima kad njegov vrli drugar mlađani Srđa, sa sve minđušicom (nimalo nebitan detalj – obratite pažnju), mladalačkom odlučnošću i samrtnom ozbiljnošću SAD-u postavlja jasne ultimatume vezane za uslove pod kojima bi se u budućnosti uopšte moglo govoriti o prijateljskim odnosima naše dve zemlje (reč je o Srbiji i SAD, da ne bude zabune).
Uzgred, osećaj da određuješ tokove svetske istorije verovatno je jako dobar trip. U nekoj drugoj prilici, i u nekoj drugoj zemlji verovatno bi mi zbog ove dvojice bilo čak drago. Čak bih, kada takve stvari ne bi imale posledice i po naše živote, mirne duše rekao: e, ovi stvarno znaju zašto žive, bar je njima lepo.
Problem je samo što taj njihov osećaj nije normalan, mislim, čak ni to → problem je što je njihov osećaj itekako opasan. Takav nedostatak veze sa političkom realnošću (ali i realnošću uopšte), ta manija vlastite veličine i osećaj da tokovi globalne svetske istorije zavise baš od njih dvojice i toga šta će upravo oni izreći, na ovim prostorima nisu zebeleženi još od vremena nadaleko poznatog dvojca Gorana Matića i Ivana Markovića (ako ih se iko još seća ─ ako ste slučajno zaboravili, onda: invin`te na prisećanju), i njihovih priča o tome kakve će sve nesagledive posledice po SAD imati eventualno bombardovanje Srbije i šta će sve, ako se to bombardovanje slučajno i desi, u tom trenutku uraditi Rusi. Na ovom mestu, možda je zgodno citirati i britanskog publicistu i analitičara Tima Džudu koji podseća da je Kosovo samo jedna od tačaka neslaganja Vašingtona i Moskve, izrazivši uverenje da bi situacija oko Kosova vrlo lako mogla da se razreši ako bi Buš i Putin tokom susreta u julu u prijateljskoj atmosferi postigli dogovore oko, na primer, antiraketnog štita SAD ili iranskog nuklearnog programa. Na kraju, ovaj Britanac podseća i na činjenicu da na globalnoj šahovskoj tabli, u partiji Vašingtona, Moskve i Evropske unije, Kosovo zauzima samo jedno polje. U sličnom, prilično trezvenom tonu izrečeno je i upozorenje ambasadora SAD o tome kako bi od zaoštravanja odnosa između SAD i Srbije štetu mogla da ima samo Srbija.
Da se razumemo, simpatični su meni i Kastro i Čavez. Ali samo sa ove distance...
Dobro, sad ozbiljno, kad malo razmislim: mladost-ludost, nisu momci krivi ─ videli od starijih... Recimo: Ako je, Amerika toliko zainteresovana da Albanci žive na nezavisnoj teritoriji, onda neka im sama na svom prostoru da teritoriju na kojoj će biti nezavisni ─ Slobodan Samardžić, ministar za KIM. Da ne potežem sad baš i hajzajina Voju koji je već dobrano zabrazdio u Novi Kosovski boj. I b(r)azdi li brazdi...
Ipak nadajmo se da u ovom slučaju ne važi čuveno pravilo o filmskom zapletu po kom, ako na početku filma vidite (vadite) pištolj da će on do kraja filma zasigurno i opaliti...
Ipak, Kada čoveka uhvati jedan strah, onda se svi strahovi ostrve i navale na njega (Ljubomir Simović, Boj na Kosovu).
Ja se, recimo, trenutno plašim da ne bude posle ono vojvođansko: igrale se dece.
Elem: Andro, Srđo, ko boga vas molim, što se lepo ne vratite onome što vam najbolje ide!
Recimo: Slučaju Bodrum, ili Janjuševiću, pa Kolesaru, čemu god...
Ako vam i to dosadilo (mada, sumnjam), onda lepo imate samoubistvo Zorana Đinđića, Čedu, Bebu...
Kad vam i to dosadi odite lepo na (Cecin) koncert.
Elem, svi smo bili mali, razumećemo.
Niste krivi vi ─ kućno vaspitanje, ipak, roditelji bi mogli da vam skrenu pažnju: igrajte se deco ali ne (i) s našim glavama.
Mislim: Široko vam polje.
Lep je ovaj svet.
Ovde potok, ovde cvet.
Onde Matija...