Kada sam napustila zemlju u kojoj sam rođena (zapravo, onaj ostatak koji mi je još bilo dozvoljeno zvati svojom domovinom), nisam još imala preciznu predodžbu šta sve ovaj korak nosi sa sobom. Nisam se puno bavila pojmovima integracije i asimilacije, niti me se jaz koji ove koncepte dijeli, naročito ticao.
U Njemačkoj sam prvih godina živjela, komunicirala, studirala na engleskom. Njemački sam učila u hodu, a nakon 5 godina boravka odradila konačno i svoj prvi i jedini tečaj njemačkog. Staviše me odmah u naprednu grupu, dodijeliše me sjajnoj učiteljici i zanimljivom društvu. Iste godine provedoh odmor u Švicarskoj (Schwyzerdütsch, švicarska verzija njemačkog, uglavnom i Nijemcima teško razumljiva) i na koncu, gotovo iznenada, progovorih prilično suvislo.
Od tog trenutka imam običaj reći da sam „stigla“ u Njemačku (ich war angekommen), što će reći duhom, ne samo tijelom prisutna. Savladavši jezik, signalizirala sam spremnost da se integriram u novu sredinu. Još uvijek je moja integracija imala obilježja dječjeg, pomalo nedorečenog. Pofalile bi mi riječi, hvatala sam se onomatopeje, gestikulacije ili prepuštala „značajnoj“ šutnji, sve u cilju da me nekako shvate, da moje riječi dobiju na težini. Tu sam se često sjetila Khalila Gibrana, pronalazeći utjehu u njegovoj misli da su „riječi (ionako, op.DBK) kao ptice u kavezu: mogu raširiti krila, ali ne i poletjeti.“ Zahvaljujući mnogim dragim i strpljivim ljudima, te ptice su postajale artikuliranije, životnije i njihov „pjev“ je sve više uspijevao odraziti zvukove i boje mojih misli, moje duše.
Onog trenutka već, kada sam počela čitati i razumijevati (!) novinske i zahtijevne knjiške tekstove na njemačkom, veselju nikad kraja – bio je to dokaz novoosvojene zrelosti. Nevjerojatan osjećaj je kada po drugi (ili n-ti, kako tko) put u životu kao odrasla osoba, tečno i s razumijevanjem nijansi i onoga „između redova“ progovoriš novi jezik! Nekako te počinju shvatati ozbiljnije, ne povisuju ton dok ti govore, misleći da ćeš ih bolje razumjeti ako su glasni; odjednom u razgovorima krene spika na lokalnom slengu, samo insiderima razumljive pošalice i vicevi.
U nekom trenutku počela sam sanjati na njemačkom, redovito, ne sporadično kao s engleskim. Njemački ponekad govore čak i likovi iz djetinjstva, što se prošetavaju kroz snove kao statisti, gurajući se da postanu glavni likovi. U svakom slučaju, taj novi jezik, što ga naučih kao sasvim odrasla osoba, i u kojem me na kraju i prihvatiše kao odraslu, je postao sredstvo moje integracije u (ne više) novu sredinu.
Spomenuh već jednom na nečijem blogu ovdje jedan poznati Ikein (IKEA) reklamni slogan: „Wohnst du noch oder lebst du schon?“ (Da li još stanuješ ili već živiš?) Nekako bih najradije to pitanje postavila svakom migrantu / expatriotu / egzilantu / pečalbaru / gastošu /useljeniku / disidentu čak. Živiš li tu gdje si, da li si tu uspio uspostaviti svoje težište, uklopiti se, zadobiti i pokloniti povjerenje? Možeš li na njihovom jeziku opisati stremljenja svoje duše, svoje radosti i strahove? Znaš li se dobro „pokefati“ (posvađati) na istome? Osjećaš li nekako da je OK što si tu, da je i to tvoj slobodni izbor, ako ne od početka, ali barem naknadno osvojena sloboda?
Ili si od onih što su tu, a željeli bi da su Tamo? Od onih kojima je duša uglavnom na geografskim širinama različitom od onih na kojima se tjelesno nalaze? Što ni Tamo nisu doma; što piju, a ostaju žedni, što jedu, a ostaju gladni?
Ili se jednostavno bojiš da bi integracija mogla značiti asimilaciju? Da bi tvoj konačni „dolazak“ (Ankommen) ovdje i sada značio odricanje vlastitog identiteta, sustava vrijednosti, tvoje tradicije i vjere, da bi bio uguran u čoškasti kalup koji žulja, gdje su mirisi tuđi, gdje vicevi nisu smiješni, gdje se jede hrana koja ne prija?
Govoreći o svom iskustvu, ovladavanje jezikom mi je bilo sredstvo uspostavljanja „cijelosti sebe“, konstrukcija jednog novog patchworka vlastitih identiteta. Čvrsto vjerujem da sam svojim izborom i djelovanjem omogućila jednu novu permutaciju sistema (društva) u kojem živim. Moj doprinos je u onom slatkom (isto tako i gorkom) prtljagu koji sam donijela iz rodnog kraja, u jeziku djetinjstva na kojem inzistiram kada razgovaram s vlastitom djecom, u običajima kojih se ne stidim i koje rado dijelim s prijateljima s različitih strana vjetra, u znanjima i vještinama, u aktivnom građanskom učešću. Obogaćenje se dogodilo uzajamno – mojim sugrađanima i meni - i to je kako ja shvaćam integraciju.
Da li se još uvijek ustručavate ispustiti oštricu sveprožimuće nostalgije koju gotovo mehanički stišćemo u šaci kada smo „u daljini“? Jeste li primjetili kako je rez sve dublji, što više stišćemo? Boli li? Ili više ne? Jeste li razmislili o onoj IKEA reklami ?