Vec drugi dan smo u Murgabu (Murghab) jer smo se temeljno iscrpeli i bio nam je potreban predah. Danas smo nesto bolji sa vremenom i strujom, pa evo vise detalja - da krenemo od ulaska u Tadzikistan…
Pocetak predalanja na Prevoj Kizil-art, odnosno do granice Kirgistana i Tadzikistan bio je prijatan: sirok i ne preterano prometan asphalt. No brzo ga je zamenio makadam pocelo je probijanje kroz oblake prasine. Ovaj stari put sa koga je asfalt ukraden prstima vremena (ko voli komplikovanija objasnjenja, moze da zamisli da su ga Rusi odneli sa sobom kad su otisli iz ovih krajeva). Novi gazda vec zamenjuje starog: Kinezi vredno obnavljaju i prosiruju kolovoz koji se, gle cuda, u mestascu Sari-Tash scucurenom odmah ispod mocnog pika Lenjina, odvaja od pravca ka Tadzikistanu i skrece na istok, ka Kashgaru na krajnjem zapadu Kine.
Bilo kako bilo, na ovom potezu drevnog Puta svile nije bilo nimalo svileno. Da smo ovuda prosli par meseci ranije, pod tockovima bismo imali stari, dremljivi makadam koji ne haje mnogo za golicanje; da smo ovuda prosli par meseci kasnije, kotrljali bismo se po novom asfaltu. Ovako, drndali smo se po sirokom sloju novog, ambicioznog i dokazivanja zeljnog sodera iz koga su kamioni, dzipovi i ostala vozila istiskivali tone prasine. Osh je na 1000m nadmorske visine pa je uspon na Kizil-art trebalo da bude vazan, zavrsni korak nase aklimatizacije. To smo sada obavili penjuci se tri dana i udisuci prasinu umesto vazduha. Negde u tim meditativnim oblacima, vodjeni dubokim subjektivnim osecajem, prevoj smo sa “Kyzyl-art”prekrstili u “Kyrgyz-ass”.
Ipak o Sari Tasha je saobracaj utihnuo i poslednjih 40km smo presli tet-a-tet sa, hvala bogu, starinski losim putem koji se peo kroz zuckaste maslacke jurti, ostavljao za sobom i poslednje skromno zelenilo, i na kraju nas izveo u tmurno, pretece nebo, izgazeno oblacima i kopitima ogromnog kamenog pamirskog divojarca koji je stajao na prevoju, na svom pijedestalu, okrenut ka Tadzikistanu i na vecitoj strazi.
Jone