Kao što već jednom negde zapisah : "Odsustvo rada = prisustvo nerada = sreća"
Osim ako ne pazite šta čitate. A , jakaotakav – nisam pazio.
Valjajući se po plaži pre par – sada mi već izgleda – godina, upada mi, redno, u šake "jedan od onih magazina" – onih, što im naslov ne zapamtite, a kupuju se na aerodromu ili štajgi na kilo, "da se ima za put" , preskupi su, a svi liče jedan na drugog.
Lista ti tako, mlađahni Unfuckable, lista.....red slanine, red šunke..... i ne sanja da je ugazio u minsko polje.
(Da se predstavim : retko se dam isprovocirati, taj sport sam trošio kao klinac, a onda shvatio da uvek mogu da popizdim, to – dakle neće pobeći – ali, hajde da probamo i nekako drugačije. Dakle, kod menekaotakvog – retko smrkava (na očima).
Hadmeđutim, eto naprsline u Zidu Strpljenja - na "n-toj" strani sudaram se sa njegovom ekselencijom, ambasadorom Srbije u Južnoafričkoj republici ..... - bljesak sumraka pred očima, priznajem.
(Da se još malo predstavim : nikada ne trošim alkohol preko dana, naročito ne na +43C. Ima brate i pametnijih stvari.). Pametnije stvari...ćao : ustajem i odlazim po pivo. Lagani okret (dve stranice članka me čekaju). Ok, 2 piva, da se ne šetam. Brana je postala...membrana. Polupropustljiva.
Da se još malo potpunije predstavim : Lik & Delo prof Marića i njegove gospodže - su mi u glavi lotzirani negde u fioci sa, recimo, Vesnom Radusinović , Džejom i Ruškom Jakić, – a evo ih sada kako me pažljivo i pomalo zabrinuto posmatraju iz nekog fuckin' magazina koji mi je Igrom fuckin' Gospodina Slučaja u Đavoljim Cipelama i Ludačkim Šeširom na glavi upao u šake tokom, već navedeno, prisilnog boravka na nezasluženom & takozvanom odmoru...
LM pilji u mene- Iskusna Švalerčina koja nas je milijun puta bezuspešno podučavala Šta To Ženama Treba, mali dečko in d midl, a desnu stranu terena drži Gospodža Vidi Me Što Sam Riba Iako Sam Majkaaa...
A, onda je još ispod toga išao i članak kako oni mnogo & vascelo putuju po prelepoj JAR i trude se da "ispadnu dobri domaćini" svojim (a,trebalireći...) mnogobrojnim gostima... - ja mislio šire ideju o neodrživosti samostalnog Kosova i obnavljaju ničim pokidane ali nikada uspostavljene ekonomske veze sa "bitnim privrednim subjektima" ove "prelepe ali divlje zemlje" (ako je to u pitanju, mislim zemljakaotakva - mogli su i Ovde da ostanu....), ili bar – edukuju muškardine "te (again) lepe ali divlje zemlje" Šta To Ženama Treba – k'o da njimatamokaotakvima-onakvima ta spika treba, je l' te...?!?
Mislim, nemam ja problem da li Mr Ambasador radi ono što treba da radi tamo gde radi...ima Tko će ga propitati o tome kada za to dođe vreme. Ali, lično : molio bih ga da me ne maltretira i ne nabija mi komplexe svojim zabrinutim ali švalerskim pogledom po novinama (treće pivo, rekoh li ?), da me njegova Gospodža poštedi svog razmišljanja "o svemu"...jednostavno, oni mi dođu, nekako likovi zbog kojih sam, paradoxalno, izuzetno hepi što su Tamo a ne Ovde. Maltretirajte malo Njih svojim sexualnim kuvarima, pliz.
Zatim ide detaljan opis safarija - gde su Moćni Renđeri morali stalno da drže utoke na gotovs, imagine (saznadosmo, naime, da Tamo ima divljih životinja) i nekog fuckin aqua parka ilitakonečeg, u čemu je Matija (mali dečko in d midl) posebno uživao ("pa bilo bi bolno, ali i moguće da su Oni više uživali" mota mi se po usijanoj već glavi... - četvrti vops samo kliza, btw).
A najbolje, kao i uvek, dolazi na kraju (peto pivo included) : kao u čuvenoj Zabavnikovoj rubrici "Veliki strah" ili "Batine koje se pamte" opisuje se epizoda u avionu negde iznad Atine, 'bemliga recimo, kada nisu bili sigurni da li je izašao stajni trap, pa su se mnogo uplašili- mislim ja - "pa to pilot treba da se plaši, valjda - i njemu se, nesretnom - živi" - ili morebitno, Ambasadorski par misli da pajloti duže male padobrane čijom će se uporabom u krajnoj nuždi narugati putničkim naivčinama koji ga, jelte - nemaju ..(sledi, naravno, detaljan opis plašenja, sa sve psihijatrijskom kontrolom situacije od strane gospodže - a koga bi .... - na jedno pola strane... čisto da ne zaboravimo tko je gazdaritza & da njene oči snimaju kao filmska kamera, a mozak radi brzinom od milijun terabajta/sec, a još i mora da iskontroliše muža kojemu se emocije – kao i meni, uostalom, a razumljivo... - lagano otimaju kontroli i tope. Moć Rasute Pažnje, to ti je ....)
I ambasadori plaču, daklem.
Ja ne, već odavno.
Sve sam suze isplak'o, što bi Pesnik rek'o