Do sada, olimpijada je predstavljala otvoreni poziv za napade na Kinu, beskrajni izgovor Zapadnim novinarima/kama za pokušaje da se komunjarama pripiše sve redom od cenzure interneta do Darfura. Uprkos svim neprijatnim novinskim izveštajima, ipak, kineska vlada je delovala začuđujuće mirno. Razlog je u tome što se nadala sledećem: kada otpočne ceremonija otvaranja igara, u trenu ćete zaboraviti na sve te neprijatnosti pošto će vam mozak biti izložen bombardovanju kulturno/sportsko/političke ekstravagancije pekinške olimpijade.
Svidelo vam se to ili ne, osetićete strahopoštovanje prema Kini koja uliva apsolutno strahopoštovanje.
Igre su najavljene kao Kinin "coming out party" za čitav svet. Međutim one su daleko značajnije od toga. Ova olimpijada predstavlja debi za uznemirujuće efikasan način organizovanja društva, onaj koji je Kina usavršila tokom poslednje tri decenije, i sa kojim je konačno spremna da se razmeće. To je potentni hibrid najmoćnijih sredstava autoritarnog komunizma - centralno planiranje, nemilosrdna represija, konstantno nadziranje - upregnuta u korist napredovanja ostvarenja ciljeva globalnog kapitalizma. Neki to zovu "autoritarnim kapitalizmom", drugi "tržišnim staljinizmom", lično ja preferiram "MekKomunizam".
Sama pekinška olimpijada predstavlja savršeni izraz tog hibridnog sistema. Kroz izvanredne podvige autoritarnog upravljanja, kineska država je izgradila impresivne nove stadione, autoputeve i železničke pruge - sve u rekordnom roku. Sravnila je sa zemljom čitava susedstva, oivičila ulice drvećem i cvećem i, zahvaljujući kampanji "protiv pljuvanja", očistila trotoare od pljuvačke. Komunistička partija Kine je čak pokušala da tmurno nebo pretvori u plavo naredivši teškoj industriji da na mesec dana prekine sa proizvodnjom - što mu dođe kao neka vrsta generalnog štrajka pod vladinim starateljstvom.
Što se tiče onih kineskih građana/ki koji/e bi mogli/e tokom prekorače okvire poruke koju vlada želi da pošalje - tibetanski/e akativisti/kinje, učesnici/e kampanja za ljudska prava, nezadovoljni/e blogeri/ke - stotine njih su strpani/e u zatvor u poslednjih nekoliko meseci. Bilo ko ko još uvek planira da protestuje bez sumnje će biti uhvaćen na nekoj od 300.000 bezbednosnih kamera koliko ih ima u Pekingu i promptno biti ščepan od stane policajaca zaduženih za bezbednost; navodno ih je 100.000 na olimpijskoj dužnosti.
Cilj svog tog centralnog planiranja i špijuniranja nije veličanje sjaja komunizma, bez obzira kako se zvala vladajuća partija Kine. To je kreiranje krajnje potrošačkog zaštitnog omotača za Visa kartice, Adidas patike, China Mobile mobilne telefone, McDonald's srećne obede (happy meals), Tsingtao pivo, i UPS isporuke - da navedem nekoliko zvaničnih olimpijskih sponzora. Ali najprimamljivije od svih novih tržišta je sama prismotra. Za razliku od policijskih država Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza, Kina je izgradila Policijsku Državu 2.0, potpuno profitno orijentisan posao koji predstavlja poslednju granicu globalnog kompleksa rušilačkog kapitalizma (Disaster Capitalism Complex). Kineske korporacije su finansirane od strane hedž (hedge) fondova SAD, kao i od strane nekih od najmoćnijih američkih korporacija - Cisco, General Electric, Honeywell, Google - koje su tesno sarađivale sa kineskom vladom s namerom da ovaj trenutak učine mogućim: umrežavanjem kablovskih sistema kamera koje vire sa svake druge bandere, izgradnjom "Velikog Firewall-a" koji dopušta daljinsko nadgedanje interneta, i dizajniranjem samocenzurišućih pretraživača.
Do naredne godine, interno kinesko bezbednosno tržište trebalo bi da vredi 33 milijardi dolara. Nekoliko krupnijih kineskih igrača u tom polju nedavno je iznelo svoje akcije na berze u SAD, nadajući se da će zaraditi na činjenici da se, u turbulentna vremena, akcije iz domena bezbednosti i odbrane smatraju sigurnim ulogom. "China Information Security Technology", je sada izlistana NASDAQ-u, a "China Security and Surveillance" je na NYSE-u. Mala klika američkih hedž fondova pustila je u opticaj ovaj rizični kapital, investirajući više više od 150 miliona dolara u prethodne dve godine. Prihodi su bili zapanjujući. Između oktobra 2006. i oktobra 2007, akcije "China Security and Surveillance" su porasle za 306 procenata.
Veći deo izdašnih troškova kineske vlade za kamere i drugu opremu za nadzor izvršena je pod firmom "olimpijske bezbednosti". Ali koliko je zaista potrebno da bi se obezbedio jedan sportski događaj? Cena iznosi zapanjujućih 12 milijardi dolara - da bismo to stavili u odgovarajući odnos, Solt Lejk Siti, koji je bio domaćin zimskih olimpijskih igara samo pet meseci nakon 11. septembra, potrošio je 315 miliona dolara za obezbeđenje igara. Atina je potrošila oko 1,5 milijardi dolara 2004. Mnoge grupe za zaštitu ljudskih prava su istakle da bezbednosni 'upgrade' Kine daleko prevazilazi okvire Pekinga: tamo se sada širom zemlje nalazi 660 takozvanih "bezbednih gradova", opština koje su izabrane da bi dobile nove bezbednosne kamere i drugu špijunsku opremu. I naravno sva oprema je kupljena u ime olimpijske bezbednosti - skeneri zenica, "anti-riot roboti" i softver za prepoznavanje lica - ostaće u Kini dugo nakon što igre budu okončane, spremni da budu usmereni na radnike u štrajku i seoske demonstrante. Ono što je olimpijada pružila zapadnim firmama jeste ukusna naslovna priča za taj jezivi rizik. Još od masakra na trgu Tjenanmen 1989, kompanijama iz SAD bilo je zabranjeno da Kini prodaju policijsku opremu i tehnologiju, pošto su se zakonodavci bojali da bi ona mogla biti upotrebljena protiv, još jednom, miroljubivih demonstranata/kinja. Taj zakon je potpuno zanemaren tokom perioda koji je prethodio olimpijadi, kada, u ime bezbednosti sportista i VIP osoba (uključujući Džordža V. Buša), nijedna nova igračka nije uskraćena kineskoj državi.
U ovome ima gorke ironije. Kada su pre sedam godina Pekingu dodeljene igre, aktuelna teorija je glasila da će pažnja međunarodne javnosti primorati kinesku vladu da odobri neka prava i slobode svom narodu. Umesto toga, olimpijada je režimu omogućila zakulisne radnje i on je poboljšao svoje sisteme kontorle stanovništva i represije. A sećate li se kada su kompanije sa Zapada tvrdile da poslovanjem u Kini, one zapravo šire slobodu i demokratiju? Sada smo u prilici da vidimo suprotan proces: investiranje u opremu za nadzor i cenzuru pomaže Pekingu da aktivno suzbija novu generaciju aktivista/kinja pre nego što dobiju priliku da se umreže u masovni pokret.
Pokazatelji ovog trenda su zastrašujući. U aprilu 2007, zvaničnici iz 13 kineskih provincija održali su sastanak na kome su podneli izveštaj o tome kako funkcionišu njihove bezbednosne mere. U provinciji Điansu, koja je, sudeći po "South China Morning Post-u", koristila "veštačku inteligenciju da bi proširila i poboljšala postojeći sistem nadzora" broj protesta i nereda je "opao za 44 procenta prošle godine." U provinciji Žeđijang, u kojoj su instalirani novi sistemi nadzora, opali su za 30 procenata. U Šianđi, "masovni incidenti" - što je šifrovan naziv za proteste - opali su za 27 procenata za godinu dana. Dong Lei, zamenik partijskog rukovodioca u toj provinciji, deo zasluge pripisao je ogromnoj investiranju u bezbednosne kamere širom provincije. "Naš cilj je da ostvarimo sposobnost celodnevnog nadzora po svim vremenskim uslovima", rekao je na skupu.
Aktivisti/kinje u Kini se sada nalaze pod velikim pritiskom, bez mogućnosti da funkcionišu čak i na ograničenom nivou na kom su to mogli da rade pre godinu dana. Internet kafei su ispunjeni sigurnosnim kamerama, a surfovanje se pažljivo nadgleda. U kancelariji grupe koja se bavi zaštitom radničkih prava u Hong Kongu, upoznala sam poznatog kineskog disidenta Džun Taoa. Upravo je pobegao sa kontinentalnog dela Kine suočen sa stalnim policijskim maltretiranjem. Nakon decenija borbe za demokratiju i ljudska prava, rekao je da su nove tehnologije za prismotru učinile "nemogućim nastavak funkcionisanja u Kini".
Lako je u dalekoj Kini videti opasnosti koja preti od države visokotehnološkog nadzora, jer su posledice koje snose ljudi poput Džuna tako teške. Teže je uočiti opasnosti koje prete onda kada se te iste tehnologije uvuku u svakodnevni život blizu vašeg doma - umrežene kamere na ulicama SAD, brze ("fast lane") biometrijske karte na aerodromima, špijuniranje imejlova i telefonskih poziva. Ali za globalni sektor domaće bezbednosti, Kina je više od tržišta; ona je takođe izložbeni štand. U Pekingu, gde je državna moć apsolutna a građanske slobode ne postoje, američka tehnologija nedzora može biti dovedena do svojih apsolutnih granica.
Prvi test počinje danas: Može li Kina, uprkos ogromnom nemiru koji u njoj ključa ispod površine, izvesti "harmoničnu" olimpijadu? Ako je odgovor da, kao i mnogo toga drugog što je napravljeno u Kini, Policijska Država 2.0 biće spremna za izvoz.
Naomi Klajn
Izvor: www.huffingtonpost.com
Prevod: KONTRAPUNKT