Kopkalo mene već duže vreme šta se to dešava na Fejsbuku kad i mnoge poznate ličnosti svoj dan započinju ispijajući prvu kafu upravo tamo. Obično volim da makar pogledam sve novotarije, naročito kad su tako popularne, međutim pošto ni za blog nemam vremena koliko bih volela da imam, Fejsbuk sam ostavljala za neka druga vremena.
Ali, eto, đavo mi nije dao mira, pa ukucah i to u svoj pretraživač. Odmah po registraciji, ponuđeno mi bilo da potražim neke svoje prijatelje. Rekoh sebi Why not? Ionako se sa gomilom ljudi iz recimo srednje nisam videla ni čula već nekoliko godina. Posle samo desetak pretraga, pokajala sam se što sam uopšte na Fejsbuk i dolazila.
Ima neka narodna izreka da se samo magarac za života ne menja. Kao jedino magarac uvek ostaje magarac, a čovek se menja dok je živ. Ma 'ajte molim vas. Fejsbuk je upravo pobio tu narodnu. Na moje zaprepašćenje.
Prvo sam pronašla drugaricu sa kojom sam se baš družila tokom srednje. Od nas pet - šest koje smo bile nerazdvojne ona je bila nekako... najplića. Umela je da nas iznenadi svojim rezonima čak i kada smo čavrljale na neke sasvim bezvezne teme. Sećam se da smo jednom pričale o rođendanima i ona je, krajnje ozbiljno, iznela teoriju da su rođendane izmislili Srbi dok su komunisti bili na vlasti, pa pošto je bilo zabranjeno da se slave krsne slave, Srbi se dosetili da proslavljaju rođendane. Ta njena teorija je bila takav hit, da me čudi što je neko nije ubacio u neki domaći posleratni film, kao onu teoriju o Srbima koji su jeli viljuškom dok su Švaba i Englez prstima... Elem, pronađem ja nju na Fejsbuku i započnem čet. U prvih nekoliko rečenica učini mi se moja bivša prijateljica nekako ozbiljnija, da ne kažem pametnija. Moje ushićenje raste, kažem sebi Hej, pa ovaj Fejsbuk je stvarno super stvar. Ali...
Posle kratke razmene na temu ko gde radi, ko je kakve škole završio, stignemo nas dve i do pitanja „Jesi se udala?". Kažem ja njoj da nisam zvanično udata, ali živim sa svojim čovekom nekoliko meseci. Ona mi prizna da je sama još uvek i da joj to teško pada. Da gubi nadu da će ikada pronaći pravog. Bi mi je žao, pa počnem da je tešim. Kažem joj da treba da bude strpljiva, da ne gubi nadu, uostalom i meni se desilo ono u šta smo još kao devojčurci prestale da verujemo - da gospodin pravi sam zakuca na tvoja vrata. Ne znam šta sam očekivala posle te moje priče, ali nikako nisam očekivala to što mi se za minut pojavilo na ekranu. Njeno pitanje - „Čekaj, kako to misliš? Misliš bukvalno da zakuca na moja vrata?" Moje oduševljenje je splasnulo istog momenta, ali to nije bilo dovoljno da se zaustavim u potrazi za bivšim prijateljima.
Pronađem druga, ovog puta iz plesne škole. Skoro deceniju smo plesali zajedno, a onda sam ja taj predivan sport zabatalila zbog nemanja vremena, i već dve - tri godine svog bivšeg partnera nisam čula. Kako je u ono vreme imao svoje bubice, da ne kažem komplekse, dvoumila sam se da li da ga uopšte kontaktiram. Oduvek se ponašao nadmeno, iako baš i nije imao razloga za tako nešto. Jeste pametan, ali nije baš najpametniji. Ipak, maksimalno se trudio da naglasi kako svi ljudi u životu igraju na kartu lepote, šarma, duhovitosti, ili čega već, a on igra samo na pamet. Kao da se pretplatio na svu pamet ovog svega. A u stvari ga boli što nije ni lep, ni šarmantan, ni duhovit. I uvek je potezao to kako su svi njegovi fakultetski obrazovani, sve neka gospoda, intelektualna elita. A meni je najzabavnije od svega što misli da niko ne zna da je njegov deda onaj isti čovek koga je Bata Živojinović glumio u filmu „Lepa sela", onaj što je išao na Titovu sahranu 450 km peške. E taj.
Rešim ja ipak da ga startujem, sve potajno priželjkujući da se makar malčice promenio. Računam, upisao je faks, otišao malo van svog sela, valjda je nešto uticalo na njega. Započnem ja čet, stiže mi odgovor na španskom. Bivši prijatelj hoće da mi poruči kako nisam jedina koja zna španski. Prihvatam. Kreću opet uobičajene stvari - kako idu fakulteti, pitam ga jel završio medicinu, a on sav uvređen „Moj fakultet traje šest godina, a ja sam sada redovno na petoj". OK, no hard feelings, evo praviću se da sam plavuša do kraja razgovora. I opet stigosmo do toga jesmo li se poženili i poudavali, a to je moj bivši prijatelj jedva čekao. Na moj bračni status izvukao je, kao hladno oružje, rečenicu kakva se od njega i mogla očekivati. „Udala si se, baš lepo, znajući tebe sigurno se osećaš kao da si uspela u životu". Pošto sam već rešila da igram na kartu plavuše, kažem mu „Ma da, znaš ti mene, jedina mi je želja i bila da se udam".
Razočarana, ali ne sasvim slomljena, nastavim da tražim svoje bivše prijatelje po Fejsbuku. Kako bih ubrzala pretragu i sačuvala svoje živce, rešim da samo pogledam slike, bez da ikoga više startujem. I stvarno, slike su bile više nego dovoljne... U ono vreme najbolji frajer u školi okačio je sliku iz nekog fensi kluba u Njujorku, slika kao da vrišti „Pogledajte me, okružen sam najboljim ribama na svetu", devojka koja je u ono vreme bila poznata kao Radodajna slikala se, naravno, polugola, najveći štreber u razredu koji je oduvek patio što nema devojku slikao se u boksericama raščerečen na krevetu da se što bolje vidi da on ima i pločice, i bicepse i tricepse. Niko, ama baš niko se nije promenio.
Nakon klika na X u gornjem desnom uglu, shvatim da je Fejsbuk đavolja rabota. Pa postoji razlog zašto su prijatelji bivši upravo to - bivši. A za prijatelje buduće postoji milion drugih načina. Za sada mi je blog sasvim dovoljan.