Nikada nisam bio veliki fan proze Stivena Kinga - čoveka koji je, ne samo po prezimenu, već iznad svega po produktivnosti, tiražima i broju izdanja svakako "kralj" pop-književnosti. I to ne zbog samog horor žanra (neki od meni najdražih pisaca, poput Gogolja i Lavkrafta, vrlo su uspešno plivali u tim vodama), već pre svega zbog nečega što bih nazvao "naivnom superambicijom" velikog dela proznog univerzuma koji je stvorio, koja me, iz razloga koje ne mogu sasvim da ekspliciram, ostavlja prilično ravnodušnim - i to baš u onim momentima zapleta kada je očigledna autorova namera da čitalac ne sme biti ravnodušan. To, naravno, ne znači da u tom moru nema bisera: više od proseka su me impresionirali The Tommyknockers, The Green Mile, omnibus Hearts in Atlantis i poneki - ali samo poneki! - delovi epskog The Stand-a (naravno, onog docnijeg, celokupnog izdanja, a ne originalno iskasapljene knjige). Takođe, Kingov roman Needful Things (1990) mada nije bogzna šta, ima par potpuno nezaboravnih komičnih momenata. Na prvi pogled, relativno malo pozitivnih utisaka čak i za tekst na blogu - ali sam pre koju nedelju otkrio nešto što me je navelo da značajno promenim mišljenje o Kingovom sveukupnom opusu: naime, pročitao sam njegove dve esejističke knjige (što bi rekli non-fiction). I one su, ukratko, sjajne!
(Možda se treba odmah ograditi da i pored skepse prema njegovom književnom opusu nikad nisam sporio da je King jednostavno sjajan lik. Brojne crtice i anegdote to višestruko ilustruju: od njegove platonističke teorije književnosti - "Priče se pronalaze u tlu, poput fosila; samo je pitanje alata koji koristite za njihovo vađenje, da li to radite pneumatičnom bušilicom ili finom četkicom" - preko njegovog izrazitog liberalizma i pacifizma - "Ako ste pismeni, možete svašta da naučite i nešto postignete u životu; ako ne, uvek vam ostaje vojska, Irak i slično" rekao je nedavno na predavanju u jednoj školi - pa sve do raznih humanitarnih akcija koje sprovodi sa svojom suprugom Tabitom, takođe piscem i novinarem. Čak i ceo njegov životni put, od odlaska oca da kupi cigarete - kad je Stivenu bilo dve godine - preko pronalaska starih primeraka časopisa Weird Tales sa Lavkraftovim pričama na tavanu svog dede, preko raznih bedno plaćenih i mučnih poslova kojima se bavio pre objavljivanja prvog romana, Carrie, preko teške borbe sa bolestima zavisnosti iz koje je izašao kao pobednik, sve do neobične saobraćajne nesreće od pre devet godina, baš kao prepisane iz neke od njegovih knjiga - sve to dakle nezavisno od njegove "Big Mac" proze, kako je sam skromno naziva, ukazuje na veoma živopisnu i simpatičnu ličnost.)
Dakle, dve Kingove non-fiction knjige koje sam tu skoro pročitao su, svaka na svoj način, remek-delo esejistike. Danse Macabre (upravo sa tim spelovanjem!) je omnibus tekstova koji daju presek istorije književnog, teatarskog, radio i filmskog horora na engleskom govornom području. Iako može zvučati suvoparno, knjiga je sve samo ne to, jer je napisana živahnim stilom, nije nikakav udžbenički hronološki prikaz, već se koncentriše na "uporne motive" i analizira ih na eruditni, ali uvek nenametljiv način. Pored svojevrsnog omaža Lavkraftu i njegovom pionirskom eseju na tu temu "Natprirodna strava u književnosti", King daje nekoliko zapažanja od daleko šireg umetničkog značaja. Evo jednog lepog odlomka (zapaziti nekoliko igara rečima u ovom kratkom odlomku, zbog kojih bi amaterski prevod - kakav bi moj sigurno bio - sve pokvario!) koji se bavi perenijalnim pitanjem neopravdanog skepticizma prema fantastičnoj književnosti:
When Coleridge spoke of 'the suspension of disbelief' in his essay on imaginative poetry, I believe he knew that the disbelief is not like a balloon, which may be suspended in air with a minimum of effort; it is like a lead weight, which has to be hoisted with a clean jerk and held up by main force. Disbelief isn't light; it's heavy. The difference in sales between Arthur Hailey and H. P. Lovecraft may exist because everyone believes in cars and banks, but it takes a sophisticated and muscular intellectual act to believe, even for a little while, in Nyarlathotep, the Blind Faceless One, the Howler in the Night. And whenever I run into someone who expresses a feeling along the lines of 'I don't read fantasy or go to any of those movies; none of it's real,' I feel a kind of sympathy. They simply can't lift the weight of fantasy. The muscles of imagination have grown too weak.
(Danse Macabre,izdanje Hodder, London, 1991, str. 120)
Druga Kingova knjiga koju želim da pomenem je On Writing, sa podnaslovom "Memoar o veštini", svojevrsni prijateljski savetnik za mlade (i mlade duhom!) pisce, ali ne nužno prozne pisce, već kao što sam kaže, većina materijala se odnosi čitav raspon od pisanja privatnih pisama, preko novinarstva, do naučne i umetničke proze. Jedan poznati svetski astrofizičar koji se poslednjih godina pročuo i kao pisac jako dobrih naučnopopularnih knjiga na kosmološke teme, u jednoj od tih popularnih knjiga je naveo da je mnogo korisnih saveta našao u ovoj Kingovoj knjizi; i mada sam taj citat tek tu skoro "proverio", čovek je definitivno bio u pravu! Kuriozitet u vezi sa On Writing jeste da je njen najveći deo napisan u bolnici, dok se autor oporavljao od operacija nakon pomenute saobraćajne nesreće na seoskom putu u Mejnu. Evo primera koji dobro pokazuje njegov beskompromisno duhovit stil, a sadrži i širu pouku:
Reading is the creative center of a writer's life. I take a book with me everywhere I go, and find there are all sorts of opportunities to dip in. The trick is to teach yourself to read in small sips as well as in long swallows. Waiting rooms were made for books - of course! But so are theater lobbies before the show, long and boring checkout lines, and everyone's favorite, the john. You can even read while you're driving, thanks to the audiobook revolution. Of the books I read each year, anywhere from six to a dozen are on tape. As for all the wonderful radio you will be missing, come on - how many times can you listen to Deep Purple sing 'Highway Star'?
Reading at meals is considered rude in polite society, but if you expect to succeed as a writer, rudeness should be the second-to-least of your concerns. The least of all should be polite society and what it expects. If you intend to write as truthfully as you can, your days as a member of polite society are numbered anyway.
Where else can you read? There's always the treadmill, or whatever you use down at the local health club to get aerobic. I try to spend an hour doing that every day, and I think I'd go mad without a good novel to keep me company. Most exercise facilities (at home as well as outside it) are now equipped with TVs, but TV - while working out or anywhere else - really is about the last thing an aspiring writer needs.
(On Writing, izdanje Hodder, London, 2000, str. 167-8)
Ukratko, da ironično parafraziram ono što je sam King napisao o Ogastu Derletu, čini mi se da ovde imamo slučaj sasvim prosečnog pisca, ali genijalnog esejiste. U tom svetlu, nadam se da ćemo biti prilike za čitanje još Kingovih ogleda (a možda nekoga kojim čudnim slučajem ovo inspiriše da ovakvu i sličnu dobru esejistiku prevede i kod nas). U svakom slučaju, kao što dobri stari džingl nekadašnje "devedeset dvojke" lepo kaže - knjige u šake!