Intervju - Robert Wyatt

Gistro FM RSS / 14.08.2008. u 07:00

Robert Wyatt ima 63 godine, a muzički je aktivan preko četrdeset. Rođen je u Bristolu, a danas živi u mestašcu Louth, u oblasti Lincolnshire. Mnogi su skloni tvrdnji da bi Pink Floyd zvučali skroz drugačije da nije bilo The Soft Machine, pionira prog rok zvuka i benda u kom je dvadesetogodišnji Wyatt načinio prve muzičke korake sviravši bubnjeve. Nakon jedne pijane žurke 1973. godine, Wyatt pada sa trećeg sprata i ostaje doživotno vezan za invalidska kolica. Paradoksalno, baš tada kreće njegov kreativni uspon jer u to vreme upoznaje slikarku Alfredu Benge – Alfie, koja postaje njegova životna saputnica do dana današnjeg, a ujedno i kreativni partner  s obzirom da je napisala tekstove za mnoge Wyattove pesme i slikala omote svih njegovih albuma u poslednjih 35 godina. Wyattov prvi album nakon nesreće je Rock Bottom, ploča koja miri žanrove, publiku i kritiku, i ploča koju je John Peel uvrstio među svojih 10 omiljenih svih vremena.

            Njegova muzika je kombinacija raznih stilova – od džeza i ambijentalnog popa, preko prog roka, sve do folka, dok je koketirao sa klasikom, bosanovom i elektronikom. Za one koji su ga zbog boje njegovog glasa opisivali kao melanholičnog tipa, kaže da nisu shvatili njegov cinizam, tvrdeći ’da je humor jedan od njegovih glavnih pokretača’. Stoga  nije ni čudo što mu neki komičari znače više nego neke kolege iz muzičkog sveta.  

            Ono po čemu se Wyatt izdvaja od prosečnog šezdesettrogodišnjeg muzičara (ako takav uopšte postoji) je vitalnost u izrazu, konstantna svežina koju nosi već decenijama, želja i hrabrost za eksperimentisanjem, kao i količina iskustva koju kombinuje sa osećajem za modernim tokovima (koje mu neretko približavaju saradnici koji su u svakom momentu ’svesni šta se dešava oko njih’ - kao što je Brian Eno npr). Dokaz o njegovoj vitalnosti je i činjenica da je svoj poslednji album Comicopera izdao za jednu od najaktuelnijih nezavisnih etiketa danas – Domino Records, kuću koja izdaje albume bendova poput Franz Ferdinand, Animal Collective, Bonnie Prince Billy, Four Tet, Arctic Monkeys ili Jim O’Rourke. Iako Wyattovi albumi zvuče sve bolje s godinama, reći da je on kao vino je pomalo otrcano, a pomalo i netačno – od Wyatta vam nikada ne može biti muka, ma koliko god ga slušali.

            Intervju koji je pred vama je vođen telefonom, jedne martovske večeri, tekuće godine. Ako znamo da je Wyatt kralj ironije, ne čudi da je naš razgovor počeo njegovim pitanjem ’zašto bi neko iz zemlje kojoj Velika Britanija nije donela ništa dobro poslednjih godina uopšte želeo da razgovara sa njim’, što je kod obojice izazvalo smeh, nakon čega se uozbiljio i izrazio radost što po prvi put u svojoj karijeri daje intervju za neki srpski medij.

           

           

Prošlo je 35 godina kako ste napustili The Soft Machine. Kako Vam izgleda to vreme iz današnje perepektive?

 

The Soft Machine su mi bili zamena za školu i fakultet. Nisam imao nikakvo akademsko obrazovanje i bend me je pripremio za život odraslog čoveka. Napustio sam školu kada sam imao 16 godina, bukvalno bez ičega – bez novca, bez kvalifikacija..Svo to vreme sam slušao džez ploče, nimalo se ne zanimajući za školu. Kada su drugi ljudi upisivali fakultete, ja sam bio u bendu i svirao bubnjeve gotovo deset godina. Grupa mi je pomogla da odrastem, da naučim puno stvari, na čemu sam jako zahvalan. 

 

Nakon The Soft Machine, formirali ste Matching Mole...

 

Da, to je bio sjajan period. Matching Mole sam osnovao vođen filozofijom ’šta god da uradim ispadne pogrešno, a naročito ako se trudim da uradim kako treba – tako da me baš briga, osnovaću novi bend pa nek bude kako bude’ (smeh). Matching Mole je bio jedan vrlo srećan bend, koji je pravio bezbrižnu muziku...

 

Prvi solo album ste izdali 1971, samo dve godine nakon toga doživeli ste tu užasnu nesreću, da bi 1974. izdali album Rock Bottom, koji je ironijom sudbine Vaš najcenjeniji album od strane kritike. Kako ste se osećali kada je Rock Bottom izašao?

 

Osećao sam se sjajno. Možda će te iznenaditi, ali čak i dok sam boravio u bolnici nisam se osećao tako loše, a jedini razlog je – moja supruga Alfie. Kada sam upoznao Alfie bio sam najsrećniji čovek na svetu, bukvalno..Znaš, to je ono osećanje kada pronađeš svoju srodnu dušu, nekoga sa kim se u potpunosti razumeš po pitanju svega. Istina, postojali su ljudi sa kojima sam svirao i sa kojima sam se skroz razumeo, ali ovo je bilo nešto drugo. Zahvaljujući njoj, sve je imalo mnogo više smisla...Kada sam bio sa njom, tačno sam znao šta i kako treba da radim. I danas smo zajedno, i danas Alfie ima isti efekat na mene. 

 

U vreme kada ste svirali sa The Soft Machine, nedaleko od Vašeg rodnog mesta u Engleskoj, živeo je i stvarao Nick Drake. Znam da njegova muzika i Vaša nemaju mnogo dodirnih tačaka, ali s obzirom da ste obojica bili muzički aktivni u isto vreme, fizički relativno blizu jedan drugog, da li ste možda čuli za njega tada?

 

Ne, nisam. 1968. godinu sam celu proveo u Americi, i tada me je uglavnom zanimala džez muzika, tako da sam bio malo upoznat sa radom bilo kog singer-songwritera. U stvari, tada skoro uopšte nisam obraćao pažnju na pevanje – smatrao sam da su pevači tu samo da popune prostor između instrumentalnih delova u pesmi (smeh). Retki su bili pevači koje sam tada voleo...Možda samo Ottis Reading, Nina Simone, Ray Charles..Ali sada na to gledam potpuno drugačije, pesme posmatram kompletno i način na koji neko peva mi je podjednako bitan kao i način na koji svira.

 

Znam da Vaša ljubav prema džezu datira još iz pedesetih godina prošlog veka. U jednom intervjuu sam pročitao da Vas je stariji brat navukao na džez sredinom pedesetih kada ste prvi put čuli Stana Kentona...

 

Da, obožavam Kentona, mada me je još pre toga otac zarazio muzikom njegove mladosti: pločama Dukea Ellingtona, i džezom iz dvadesetih i tridesetih. Verovatno zbog toga nisam nikada bio tinejdžer buntovnik, i u tom smislu sam vrlo zahvalan svojim roditeljima (smeh). Nakon toga, moj stariji brat me je upoznao sa posleratnim, modernim džezom – i to me je načisto oduvalo. Mislim da je upravo to bio jedan od razloga što sam napustio školu, jer ništa nije moglo da se poredi sa slušanjem ploča Charlesa Mingusa i Stana Kentona.

 

Pretpostavljam da ste tada zavoleli i fri džez...

 

Oh da, apsolutno. Upravo su prve svirke The Soft Machine bile inspirisane fri džezom...U to vreme, na nas su jako uticali muzičari koji su svirali sa Ornette Colemanom: Paul Bley, Charlie Haden, Don Cherry, Dewey Redman, David Iserson, i sam Coleman, naravno.

 

Da li volite možda Pharoah Sandersa?

 

Obožavam Sandersa. Prvi put sam čuo za njega kada je postao član Coltraneovog pratećeg benda, i odmah mi je njegov saksofon ušao u uvo – s jedne strane taj zvuk je bio oštar i divalj, dok je s druge strane posedovao izvesnu dozu nežnosti i prefinjenosti.

 

Zanimljivo kako je Sanders prilično vitalan i dan danas, u šezdeset osmoj godini života...

 

Istina, on i dalje pravi odličnu muziku. Mada, imam utisak da su mnogi muzičari bolji kada dostignu zrelo doba nego kada su mladi. Mišljenje da su bendovi vitalni samo kada su mladi, je plasirano od strane velikih korporacija kako bi prodali neke prosečne ploče. Naravno, nemoguće je generalizovati stvari, ali ako su slikari, pisci i političari bolji sa godinama, ne vidim zašto to ne bi bio slučaj i sa nama, muzičarima.

 

Vratimo se Vašoj muzici. Izdali ste na desetine albuma, i kada bi pominjali svaki, ovaj intervju bi trajao beskonačno, a s obzirom da nemamo toliko vremena, fokusirajmo se na ove novijeg datuma. Poslednja dva albuma su Vam Cuckooland iz 2003. i prošlogodišnji Comicopera. Zanima me koja je su sličnosti i razlike u Vašem pristupu kada ste snimali jedan tj. drugi album?

 

Ta dva albuma, kao i ploču Shleep iz 1997. povezuju muzičari koji su svirali sa mnom, ljudi različitih životnih dobi, iz različitih muzičkih miljea. Na svakoj od te tri ploče sve više razvijamo naš odnos, i kako vreme prolazi sve se bolje nadopunjujemo. Pošto su ljudi koji sviraju sa mnom vrlo zauzeti, gotovo je nemoguće da se baš svi okupimo istovremeno, ali čak i kada je upola manje ljudi u studiju od broja koji zarvši na albumu, baš zbog te naše povezanosti međusobno, ja imam utisak da smo svi prisutni, da smo kao neki imaginarni bend (smeh).

 

Pomenuli ste album Shleep. Zanima me odakle baš taj naslov, i šta Shleep znači u stvari?

 

To potiče od jezika kog su govorili jevreji u Evropi, naročito u Engleskoj i Nemačkoj pre drugog svetskog rata. Od tada se zadržalo par sarkastičnih izraza – ako vas npr. neko pita ’imate li novca’ a vi kažete ’money shmoney’ to znači da ste švorc, ili ako na pitanje ’da li ste srećni’ odgovorite ’happy shmappy’ znači da niste. U vreme kada sam snimao taj album, imao sam problema sa nesanicom, i otuda i naziv Shleep.

 

Pesma Just as You Are sa albuma Comicopera govori o čoveku koji je svestan da su promene u njegovom životu neophodne i iako oseća da je slab da ih sprovede u delo, siguran je da će se te promene kad tad desiti. Koliko je ta pesma autobiografska?

 

Na poslednjih par albuma, Alfie je napisala gotovo polovinu pesama koje sam ja otpevao – mada, ne može se reći da funkcionišemo baš kao John i Yoko (smeh). Ona je napisala i Just as You Are, i tačno je da je tekst pomalo biografski, i da je imala mene na umu dok ga je pisala. U stvari, ona se u tom tekstu sve vreme meni obraća, pa sam zato rešio da tu pesmu snimim u žensko-muškom duetu - pozvao sam brazilsku pevačicu Monicu Vasconcelos, koja poseduje predivan glas. Monica je gostovala na mom albumu, a ja sam uzvratio gostovanje na njenoj novoj ploči.

 

Tokom Vaše karijere, sarađivali ste sa velikim brojem muzičara, a čovek sa kojim ste svirali gotovo na svakom albumu je Brian Eno. U mojoj glavi, vas dvojica ste kao Jagger i Richards, i znajući koliko godina ste proveli radeći zajedno, nekad se pitam da li se neki put razumete telepatski, uopšte ne razgovarajući?

 

Uh, ne da razgovaramo, nego umemo da provedemo sate pričajući o muzici, i da nam uopšte ne bude dosadno – kao Fidel Castro (smeh). U početku nismo imali mnogo zajedničkih tačaka u muzičkom smislu jer je Brian minimalista, dok ja volim da sve zvuči raskošno i bogato instrumentima. Vremenom smo naučili da iz toga izvlačimo pozitivne stvari i da se nadopunjujemo. Neki put umem da preteram, i onda on odstrani ono što je suvišno.

 

Kako ste došli u kontakt sa Paul Wellerom?

 

Sasvim slučajno. Snimao sam album u studiju Phil Manzanere, i ispostavilo se da u tom istom studiju, u sobi pored, album snima i Weller. Jednom je došao da sluša kako sviramo, jako mu se dopalo to što je čuo, rekavši mi da je dugogodišnji ljubitelj moje muzike, i da bi mu bila čast da odsvira gitaru u par pesama. Prvo je odlušao kako zvuči kostur pesme, probali smo, i ja sam se oduševio - ono što je on svirao se savršeno tematski uklapalo, i bilo je jasno da se nadovezao na ono što je čuo, ne želeći da se nameće na bilo koji način. To je bilo u vreme kada sam snimao Shleep, a nakon toga sarađivali smo i na dva poslednja albuma.

 

Moram priznati da sam bio pozitivno iznenađen kako to zvuči, jer je Paul Weller ipak iz nekog drugog muzičkog sveta..

 

Da, definitivno se dosta razlikujemo i muzički, a naročito generacijski, ipak je on 10-15 godina mlađi od mene. Mada, pronašli smo dosta sličnosti – i on i ja delimo veliku ljubav prema američkoj crnoj muzici iz pedesetih i šezdesetih, kao i prema džezu, a i neki politički stavovi nam se poklapaju.

 

Takođe, pre par godina ste sarađivali sa Bjork. Možete li mi reći nešto više o tom iskustvu?

 

Heh, to je bilo totalno iznenađenje za mene, potpuno neverovatno (smeh). Jednog dana me je pozvala telefonom, i rekla mi je da snima album na kom će vokali biti u prvom planu, sramežljivo me upitavši da li bih hteo da učestvujem u tome, i ja sam sramežljivo rekao – da! (smeh). Već sledeće nedelje, došla je sa svojim producentom, bili su kod mene par dana, zamolila me da otpevam par pesama, što sam sa zadovoljstvom uradio. Ne znam zašto, osećao sam se kao da me je posetio lik iz neke bajke, neka princeza sa severa. Iskustvo sa njom je bilo prelepo – Bjork je tako divno biće, duhovita, inteligentna, nepretenciozna...I Alfie i ja smo uživali u njenoj poseti.

 

Album Comicopera je izdat za Domino. Otkud Vi na Dominu?

 

Da budem iskren – nemam pojma (smeh). Izdavao sam za Rough Trade, onda su me oni prebacili na Ryko, a onda su Ryko preuzeli neki ljudi koje nisam poznavao i atmosfera tamo mi se nije baš dopadala pa smo pronašli Domino, kuću koja okuplja muzičare čiji stilovi se prilično razlikuju međusobno. Na sreću, u Domino katalogu postoje dva-tri vrlo isplativa benda, tako da smo mi ostali lišeni bilo koje vrste pritiska, a samim tim Domino je u mogućnosti da kombinuje entuzijazam i biznis.

 

Da li možda volite neki bend koji izdaje za Domino?

 

Da – jako mi se dopadaju Animal Collective...Volim i Arctic Monkeys, u njima definitivno ima nekog šarma..Franz Ferdinand su mi ok, takođe..Nedavno sam saznao da tokom njihovih turneja pevač piše dnevnik u kome opisuje hranu zemlje ili grada u kome su svirali. Koliko je samo to pametniji način da provodiš vreme na turneji od raznoraznog bahanalisanja i drogiranja kom su mnogi bendovi skloni.

 

Nedavno ste izjavili kako se već duže vreme osećate kao uljez u anglo-američkom svetu. Na albumu Comicopera, poslednji stih koji ste otpevali na engleskom glasi: ’You’ve planted everlasting hatred in my heart’ obraćajući se liderima Vaše zemlje. Mislite li da je ova globalna alavost prema novcu samo jedna od faza u kojoj je svet, ili se nalazimo na putu bez povratka?

 

Ne, ovo nikako nije put bez povratka – svaka imperija ima svoj početak i kraj. Da nije potpala pod uticaj Amerike, Velika Britanija bi mogla biti divna zemlja. Iako smo danas mali i pokorni pomagač Amerike, mislim da se na duže staze to i te kako može promeniti. Znam puno sjajnih ljudi iz Amerike, i siguran sam da će stvari biti bolje kada se političke garniture promene. Već sada u Velikoj Britaniji imamo premijera koji nije ni upola lud koliko je bio prošli, i mislim da je to dobra stvar..Dopada mi se gradonačelnik Londona, pravi demokrata, vrlo odmeren, otvoren za mnoga pitanja...Puno je stvari koje volim ovde.  Međutim, mnogo loših stvari se u naše ime radilo poslednjih godina, i taj stih koji si pomenuo je jedan od načina da se distanciram od svega toga, jer to definitivno nije teret koji bih ja trebao da nosim. Verujem da će se stvari vratiti u normalu – i Grčka i Rimska imperija su doživele kraj. Pogledaj Rim danas – vrlo prijatno mesto (smeh). Grčka takođe. Ni jedna, ni drugi zemlja nemaju nikakvu želju da vladaju svetom, i iskreno se nadam da ćemo i mi doći do te tačke uskoro.

 

Znam da ste veliki ljubitelj stand up komičara, i da vam je jedan od omiljenih Eddie Izzard. Da li volite možda Billa Hicksa?

 

O, naravno - obožavam i Hicksa i njegovog prethodnika Lenny Brucea. Komičari poput njih se na sjajan način bore protiv sistema, i toliko ga brutalno ismevaju, da ih ponekada doživljavam kao ljude koji ratuju, i kojima se svakog časa nešto može desiti. Mnogi komičari koje volim su jako hrabri, i ako postoji nešto što može da me pokrene više od dobre muzike ili neke druge vrste umetnosti, to su oni.

 

Recite mi kako izgleda jedan Vaš sasvim običan dan...

 

Hmm..izgleda prilično obično. Najčešće pre podne slušam ploče, onda počnem nešto da sviram uz njih, i ne prestajem čak i kada se ploče zaustave. Većinu dana provodim sa Alfie – idemo u prodavnicu zajedno, sedimo na verandi i pijemo čaj, nekada se vidimo sa komšijama...Popodne Alfie često kuva...Ja na žalost to ne radim jer sam očajan kuvar – ja sam jedina osoba koja može i sme pojesti ono što skuvam (smeh). Alfina majka živi sa nama, i sa njom provodimo dosta vremena...Uveče volim da pročitam neku knjigu..Imam utisak da smo jedna skroz mirna i obična porodica, koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih.

 

Kada ste već pomenuli ploče, zanima me šta slušate ovih dana...

 

Uglavnom slušam ploče svojih prijatelja, muzičara poput Gilada Atzmona, ili malopre pomenute Monice Vasconcelos..Slušam puno starog džeza, i to baš starog, na pločama od 78 obrtaja – uh, obožavam te ploče. Moja kolekcija ploča se nije mnogo promenila od vremena kada sam bio osamnaestogodišnjak..Baš sam pre neki dan preslušavao ploče koje sam voleo sedamdesetih, a na nekim od njih je tradicionalna jugoslovenska muzika, bugarska...Oduvek me je privlačila muzika sa krajnjeg istoka Evrope, tamo gde se mešaju evropski i azijski uticaji..Ili npr muziku koja se svira na zapadu Španije, gde se mešaju tradicinalni španski i arapski zvuci....Svidja mi se bend sa severa Engleske koji se zove Rachel Unthank and the Winterset. Osnovu grupe čine dve sestre Rachel i Becky Unthank, i one na divan način kombinuju moderne muzičke uticaje i muziku iz sedamnaestog i osamnaestog veka. U isto vreme zvuče sveže, savremeno i arhaično. Prošle godine su izdali sjajan album The Bairns, što je škotski dijalekt za The Babies.

 

Kao neko ko 2008. i dalje uživa u pločama na 78 obrtaja, kako doživljavate ovo vreme tehničkih novotarija, kada bukvalno možete pritiskom na dva dugmeta imati album koji god poželite?

 

Srećan sam što ljudi i dalje kupuju moju muziku, jer kada bi sve što radim svima bilo dostupno za džabe, teško da bih mogao da živim normalan život kakav vodim danas. Imam preko 60 godina, i doživeo sam puno tehničkih novotarija, i ono što znam sigurno je da će uvek postojati ljudi koji žele da sviraju, i ljudi koji žele da slušaju, i mislim da je to najvažnije. U prirodi čovečanstva je da napreduje , a pošto je muzika univerzalan način komunikacije između ljudi, mislim da  sve ove novine pomažu upravo tu komunikaciju. Mada, siguran sam da se ljudi na isti način raduju novim stvarima bez obrira u kom vremenu živeli, i bez obzira da li je reč o točku ili internetu.

 

Nedavno sam uradio intervju sa Davidom Garlandom, koji je Vaš veliki fan, i imate pozdrave od njega

 

Stvarno? Hvala. David je sjajan čovek. Ne znam da li znaš da on pravi sjajnu muziku pored toga što je autor dve radijske emisije.

 

Naravno – upravo je njegov prošlogodišnji album Noise in You bio na prvom mestu godišnje liste moje emisije što je bio i povod da razgovaram sa njim.

 

Da, Noise in You je fenomenalan album skroz, i ja sam imao fazu pre par meseci kada sam ga slušao bez prestanka.

 

Ne znam da li ste znali da je David Garland kao trinaestogodišnjak bio na koncertu Jimija Hendrixa, na kom je predrupa bila The Soft Machine, i on upravo taj vaš koncert smatra prekretnicom u svom životu i od tada je krenuo ozbiljno da se zanima za muziku.

 

Nisam to znao..ili mi je možda David rekao, ali sam zaboravio (smeh). Bilo je malo zastrašujuće svirati pred tolikim brojem ljudi koji su došli da gledaju Hendrixa, tako da smo morali da smislimo nešto opičeno da bi im držali pažnju (smeh)

 

Svirali ste celu turneju sa Hendrixom. Kako ste Vi doživeli njega?

 

Jimi je bio aposlutno predivno biće. Iako je bio velika zvezda, bio je prilično povučen i stidljiv. Prema nama se uvek odnosio sa velikom dozom poštovanja. Znao je koliko nam je teško da budemo predrupa tako velikom bendu, i da sviramo pred hiljadama ljudi, i uvek se trudio da nas ohrabri, često je dugo razgovarao sa nama pre koncerta. Sama činjenica da je uzeo nas (koji smo bili toliko drugačiji od njegove grupe Experience) kao predgrupu, a ne neki hard rock bend govori dosta o njemu –mislim da je to bio vrlo hrabar potez. Uvek je želeo da proba nešto novo kada je muzika u pitanju, uvek je bio otvoren eksperimente, i to je još jedna od stvari koju sam jako cenio kod njega.

 

***************

Tekst originalno objavljen na Popboksu

 


 

 

Atačmenti



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Spiridon Spiridon 07:48 14.08.2008

..

Mnogi su skloni tvrdnji da bi Pink Floyd zvučali skroz drugačije da nije bilo The Soft Machine, pionira prog rok zvuka i benda u kom je dvadesetogodišnji Wyatt načinio prve muzičke korake sviravši bubnjeve.


David Gilmour & Robert Wyatt - Comfortably Numb



boze kako ja volim ovu ekipu
AlexDunja AlexDunja 09:23 14.08.2008

hvala za intervju,

Istina, on i dalje pravi odličnu muziku. Mada, imam utisak da su mnogi muzičari bolji kada dostignu zrelo doba nego kada su mladi. Mišljenje da su bendovi vitalni samo kada su mladi, je plasirano od strane velikih korporacija kako bi prodali neke prosečne ploče. Naravno, nemoguće je generalizovati stvari, ali ako su slikari, pisci i političari bolji sa godinama, ne vidim zašto to ne bi bio slučaj i sa nama, muzičarima.

eto!
bas sam jedno vreme uzivala
uz canterbury school,
wyatt je stvarno legenda!
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 10:25 14.08.2008

paradoksi

Wyatt pada sa trećeg sprata i ostaje doživotno vezan za invalidska kolica. Paradoksalno, baš tada kreće njegov kreativni uspon

Meni ovo nije paradoksalno, vec jedini logicni ptut za coveka koji ce da pukne od ideja i zelje da se bavi umetnoscu. Zanimljiv mu je muzicki ukus, Franz F. mada moram da priznam da sam promenio misljenje posle Exita 2006. Cak sam i kod Arctict Monkeys promenio stav kada sam odgledao jdan njihov koncert (na TV :)) )gde sam uzivao u gitaristi i pevacu kako uziva dok to radi. Eto, nekad mise svidi samo da vidim kako neko uziva u svom poslu i da mi se to svidi i da onda se to preslika i na band. Od tada slusam i FF i AM, a moram da priznam da sam onda na isti nacin zavoleo i jedne smesne debeljuce -Magic Numbers. Slusao sam ih jednom i video toliko nepretencioznosti u njima i jednu zdravu glavu i noge na zemlji da mi je posle i njihova muzika postala "prihvatljiva", iako se moja zena cudi svemu tome.
Eto, otisao ja od teme bloga, ali ... :)
simkke simkke 13:11 14.08.2008

Re: paradoksi

[quote Od tada slusam i FF i AM, quote]

Probaj i Subways, Honkers, Maximo Park, Kooks...
Aleksandar Stosic Aleksandar Stosic 15:07 14.08.2008

Re: paradoksi

Probaj i Subways, Honkers, Maximo Park, Kooks...

da me ne shvatis pogresno, nisam bas ljubitelj tih i takvih bandova, pa sam o ovim gore pisao kao jedan mali kuriozitet s moje strane. Ali, ako smo vec kod preporuka, ajde neka mi neko kaze nesto vise o bandu

Reverend And The Makers

nedavno sam ih skinuo, ali ne znam bas puno o njima... zanimljivi su ali s mtvijevskim kapacitetom, pa se plasim da sam u pravu?
Spiridon Spiridon 10:40 14.08.2008

..

Da li na b92.fm-u postoje linkovi za tvoje emisije?

Gistro FM Gistro FM 10:51 14.08.2008

Re: ..

Probaj ovde
Spiridon Spiridon 11:14 14.08.2008

Re: ..

Gistro FM
Probaj ovde


Hvala

Doctor Wu Doctor Wu 10:47 14.08.2008

je l' na ovo mislio?

gera92 gera92 10:51 14.08.2008

hvala,

nadam se da smem da kazem, prijatelju...
AlexDunja AlexDunja 11:24 14.08.2008

troll, al' nije bas mnogo:)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana