Batine koje se pamte

U vrijeme mog ranog odrastanja nije, kao sada, postojala gomila udruženja i nevladinih organizacija koje se bave promocijom prava djeteta.
Samim tim nismo ni znali da ta prava i postoje. Stoga nam vjerovatno nije bilo čudno kada je naša učiteljica sprovodila pravdu na času tako što je nemirne drugare prevaspitavala tako što ih je uvježbanim potezom udarala glavom od tablu, ne prestajući da nam istovremeno drži čas iz Poznavanja prirode i društva.
Nije nam bilo čudno ni kada smo dobijali porciju batina od naših roditelja, uostalom, „ batina je iz raja izašla...“. To se jednostavno podrazumijevalo.
Više nisam siguran da li je zaista postojala negdje u Zabavniku rubrika Batine koje se pamte, ali i ako jeste propustio sam je. Evo prilike da to nadoknadim...
Ne mogu reći da sam bio nemiran klinac i nisam često dobijao „ po turu". Moram da naglasim da me majka znala mlatnuti češće nego otac, ali to nisu bili trenutci vrijedni pomena.
Za trenutke koji se pamte bio je zadužen tata.
Onomad smo prije rata bili u Neumu i zadesilo se da upravo u vrijeme kada je vjerovatno najveći hit jugoslovenske zabavne muzike bila numera „E moj Saša“ u izvođenju Novih fosila i pokojne Đurđice Miličević Barlović. Moja sreća što smo se u Neumu zadesili na dan njihovog nastupa u Hotelu Sunce bila je neizmjerna.

Ako malo bolje promislim to je bio jedan od prvih koncerata kom sam prisustvovao.  Imao sam oko 10 godina. 
Odlučeno je da mene i sestru na koncert vodi mama, a tata će ostati sa drugarima u kampu i piti pivo. Da se stvari neće odvijati po planu trebao sam primjetiti po ogromnoj količini sladoleda i gustih sokova koju je sestra nemilice tamanila to popodne.
Sa prvim povraćanjima krenula je nekoliko trenutaka pred polazak na koncert, ali ja se nisam dao omesti pri pokušaju odgovaranja od odlaska na Fosile. Sestru sam uspio izlobirati obećavajući joj dio, nepostojećeg, džeparca. Već na polovini koncerta i posle urnebesnog šiza na podijumu majka je odlučila da se moramo vratiti, sestra je bila u očajnom stanju.
Mojoj tuzi nije bilo kraja i na pola puta sam u panici shvatio da nisam čuo omiljenu E moj Saša i bez ikakvog objašnjenja sam se vratio na koncert taman da je čujem kao poslednju pjesmu na koncertu. Bio sam strpljiv pa sam sačekao i autogram od Đuđice i Zeca.
Ponoć je uveliko prošla a ja sam kroz mračni park išao ka kampu...euforija je popustila i nisam se osjećao ugodno. Ušavši u kamp prikolicu u kojoj su svi spavali, ili su barem djelovali tako, našao sam za shodno da se pohvalim autogramom. Tata je ustao i bez rječi mi sastavio dva šamara koje sam ćutke primio, muški i bez suza.
Ovo su moje batine koje pamtim.
U Buci smo u rubrici strip onomad objavili strip Lazara Bodrože, možda vas moja i ova strip priča inspirišu i podsjete na vaše odrastanje....