Hodam vrelim ulicama. Kroz glavu kolaju raznorazne misli. U stomaku mi blagi grč.
Pokušavam da razgraničim emocije. Ne ide mi.
Do odredišta imam nekih 10 minuta i u početku mi izgleda da nikada neću stići, a onda shvatam da mi je korak sve sporiji. Ne znam zašto. Tražim uporno trag misli koji bi mi objasnio, makar i u naznakama šta mi se dogadja.
Bez ikakvog odgovora stižem do vrata. Tik uz njih, na stepeništu, sedi majka sa detetom koje ima dete. Hrane ga mlekom iz flašice, ono ne guta. Niz bradu se slivaju beli mlazevi. Troje maleckih ih okružuju. Bosi su. Pogledom tražim stopala majki - obuvene su.
Na šalteru pitam gde da čekam.
Stojim ispred vrata neko vreme, ali me mali hodnik hrabri da pokucam i pitam.
Zaključano.
Stojim još dvadesetak minuta, neko će se sigurno pojaviti. Ignorišem zagušljiv vazduh. Onda odlazim do glavnog šaltera i tražim novu informaciju.
"Da li će se neko, zadužen za sobu br. 4 pojaviti u toku dana?"
Kaže mi da stanem kod broja 3.
Čekanje se nastavlja.
Bosonogi protrčavaju pored mene. Dete-majka ih prati kroz hodnike.
Više ne tražim misao. Jedino što me zanima je da otvorim vrata i popričam sa nekim.
Konačno.
Uljudno mi objašnjava da ipak moram da se vratim i sačekam broj 4. Pitam da li mogu da zakažem neki termin. Na moje reči, drugi socijalni radnik se smeši, uzima slušalicu i nekome objašnjava situaciju. Izgleda mi kao da ne želi da iz zgrade izadjem pre nego li sa nekim popričam.
Dobijam upute - poslednji sprat, hodnik desno, poslednja vrata desno. Govori mi ime koje zaboravljam u trenutku kad zatvaram vrata. U sebi ponavljam, kao mantru: poslednji sprat, hodnik desno, poslednja vrata desno.
Ulazim u hodnik. Desno ne postoji, samo zid.
Koliko je teško zapamtiti ovaj putokaz?
Vraćam se na stepenište i vidim da je hodnik desno skroz odvojen. Nisam ga videla iz prve.
Prazan je. Jedna stolica, negde na sredini. Dolazim do željenih vrata i setim se imena -Smilja. Tu stojim neko vreme, pošto su me njih četiri samo ovlaš pogledale, ne prekidajući razgovor. Uljudno čekam da završe i postavljam svoje pitanje, sa naznakom da u broju 4 nema nikog i da su me poslali gore.
"Gospodjo, ipak ćete morati sačekati ispred broja 3", jedva dočeka da prozbori jedna od njih.
"Gospodjo, ali ja dolazim iz broja 3", uzvraćam i smešim se nervozno.
"Moraćete malo da sačekate, da nešto završimo", kaže meni, "A mi verovatno i nemamo papire koji su vama potrebni. Jeste li uzeli papire iz broja 4?"
Ponavljam da u broju 4 nema nikoga i dobijam instrukcije da sačekam.
Sedam na tu jedinu stolicu iznad koje se nalazi neki papir rukom ispisan. U dnu je neko nacrtao vesele Čiča Gliše.
Nakon dva minuta, vrata ispred mene (pretposlednja u nizu) se otvaraju. Toplo lice mi saopštava da će razgovor u sobi pored sigurno potrajati i da mogu sa njim popričati o svemu.
I tu hvatam svoju misao.
da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar.da li si dovoljno dobar...odzvanjalo mi je ušima dok sam pokušavala da osmislim prvu rečenicu koju bih mu rekla.
Razgovor nakon nje teče živo i polako osećam kako se opuštam. Ispred mene sedi pravi čovek. Bez obzira što me sve vreme skenira, ne osećam to kao pretnju. Objašnjava mi proceduru i čudim se koliko je, u stvari jednostavna. Obimna, ali jednostavna.
Iz razgovora shvatam mnogo što šta.
iz novina...
Problem je, naravno, to što je mnogo više potencijalnih usvojitelja od broja dece na Republičkom registru za usvajanje.
Grujić kaže da parovi uglavnom žele da usvoje dete do dve godine starosti, a od ukupnog broja u registar je upisano samo 35 odsto dece tog uzrasta. Usvojiteljima je, takođe, veoma važno da dete bude njihovog nacionalnog porekla i bez zdravstvenih problema.
Parovi koji žele da usvoje decu treba prvo da se jave opštinskom centru za socijalni rad gde podnose zahtev sa dokumentacijom i svojim željama. Tada dolazi do izražaja problem sa predrasudama koje imaju potencijalni usvojitelji jer mnogi već imaju predstavu kako bi njihovo buduće dete trebalo da izgleda. Svi bi da usvoje „plavooke i plavokose anđele“ i neretko odustanu kada shvate da ne mogu sami da izaberu dete.
Na izlasku, čvrsto sam mu stegla ruku, zahvaljujući se.
"Ne. Hvala Vama što ste došli"
I ponovo vreo vazduh. Pritiskam hladnu flašicu vode na vrat. Ne mogu da dišem. Iz glave ne uspevam da odagnam njegove reči:
"Znate, mnogi ljudi zamišljaju plavokosu devojčicu sa ogromnim loknama i plavim očima, a onda kada vide da je dete klempavo, odustaju." Iz očiju tog divnog čoveka zračila je režuća bol.
Jedan od mojih omiljenih klinaca, od milošte Oleže je klempav.
Skrećem naglo u nekakav haustor i počinjem nezadrživo da plačem.
da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar, da li si dovoljno dobar.da li si dovoljno dobar...