Malo rashladjivanja ...
Najbolje vreme za setnju: zarko, zimsko Sunce, vedro plavo Nebo i snezna belina...Negde u prirodi, na planinini, u ravnici ... Svud po tlu je tanak, nedirnut sneg sa pokoricom.
Hodam. Prsti, krcka sneg.
I tu u tragu, recima kao stopama bojim, gazim kao po platnu...
Gledam nebo. Vidik, opisuje krug ... ali krivuda, grana se, sece ... Linija neba uvek je mutna. Tu je sama granica cula. Kuca, drvo, covek ... Sunce, Mesec ... sve moze biti horizont.
A linija, menja se, tece ... Kao Vreme ... jer ni sadasnjost nije tacka, nego krivudav zatvoren krug ... sa nama u centru ... Linija vremena. Ide kroz mutnu Sadasnjost, ka jos mutnijoj Buducnosti ...Radost, briga, cinjenice ... to je horizont . Ali ... nikad siguran, nikad jasan.
Takav je Zivot, svakog trena : uvek je unutar mutnih granica - linije Neba i linije Vremena - ali sa jasnim tragom u Proslosti.
A ja jos gazim sneg ...
PS. Eto ... ja o tome pisem ... tako ponekad, u glavi , il' na mobilni ... dok setam ...
Leti - ladovina. Zimi - toplota. Zeks
hahahaha