Klizate, skijate, igrate odbojku? Kad ste naucili i kako? Da li ste ikada skocili u pesak, bacili kuglu/koplje/disk, preskocili preponu? Veslali, skakali u vodu, ronili...
Da li ste isli na fizicko, ili ga izbegavali?
Zapanjilo me je na prvoj godini fakulteta koliko je bilo mojih vrsnjaka neplivaca. I dalje me zapanji kad vidim nekog ko ne zna da potrci.
Moje prvo bavljenje sportom vezano je za porodicu, tata nas je ucio da plivamo, mama vodila na klizanje, tata ucio da skijamo. Oni nisu bili sportisti, mada su igrali fudbal, odnosno rukomet kao mladi. Samo su voleli aktivnost. Ne u modernom smislu obaveznog dzoginga, vec u nekom komfornom, da se ide u prirodu, na more, skijanje (kad se ima para)...
Imala sam i srecu da su moji nastavnici fizickog organizovali odlazak na bazen za nas, a i da je stari DIF pustao nas skolarce besplatno tokom zimskog raspusta. Na klizanje i plivanje. I srecu da je sa mnom u odeljenje isla cerka vaterpoliste Mirka Sandica koja je trenirala plivanje i onda me ucila kraul. I da je drug isao na hokej, pa nas je njegov tata zajedno vezbao, njega ozbiljnije, ali i ja sam profitirala. I srecu da je jedne godine jedan tata, odbojkaski sudija, ucio nas devojcice da igramo odbojku.
E da, bacala sam i kuglu. Isla i na opstinsko, i bila treca otpozadi :(. Nas nastavnik fizickog bio je YU olimpijac Ivan Ivancic, tako da je kugla bila obavezna za sve. Ja sam isla na takmicenje ne zato sto sam bila mnogo dobra, nego sto sam bila jedna od retkih koja je naucila kako da je pravilno baci :)
Opet casovi fizickog nisu bili bas najsrecnije organizovani. Mali odmor pre ili posle, nepostojanje svlacionica, i jedna sala, a dva odeljenje (45+ dece). To je znacilo presvlacenje u WCu, ili ostajanje u opremi za fizicki ceo dan, i jedno i drugo prilicno nepodnosljivo. Situacija je bila bolja samo u prvom razredu srednje skole. Zbog nepostojanja bilo kakve sale u skoli (bivsa osma) fizicko smo imali u nekoj drugoj zgradi i u suprotnoj smeni. Vremena koliko volis za presvlacenje i uvek mogucnost da se ostane cas duze. Jedino sto je i ta sala bila losa, mogao se igrati basket, stoni tenis, ili aerobik.
U ostatku srednje skole, svlacionice, ali uvek nedovoljno vremena. Sala velicine odbojkaskog terena gde u isto vreme jedna grupa pokusava da igra basket, druga odbojku. Jedina sreca je sto je vecina decaka provodila casove napolju igrajuci fudbal.
Vec tada je bilo mnogo dece, uglavnom devojcica, koje su izbegavale fizicko.
Siuacija na fakultetu je bila samo delimicno bolja. Imali smo fizicko sirom grada. U pocetku plivanje i klizanje. Plivanje je bilo pre matematike, nema sanse da se cas ne prespava. Klizanje u pioniru, gde je ploca bila podeljena na 3 dela, i uvek mnogo ljudi. Srecom bili su i izborni sportovi za sve koji prodju test plivanja (citaj znaju da plivaju). Ja sam izabrala kosarku, i isla redovno u pionir narednih pet godina (fizicko je obavezno samo na prvoj :)), Vise puta nedeljno i po nekoliko casova. Prestala sam tek kad sam pocela da radim :).
Moje iskustvo pokazalo je da je najbolje kad je fizicko u suprotnoj smeni, kao i da je neophodno da se skola angazuje oko organizovanja raznih sportova. To nije tesko organizovati, cak nije toliko tesko naci i nekog ko ce decu uciti nekom sportu. Neki roditelj ili bivsi djak.To je narocito bitno za osnovce. A deca uglavnom vole da se bave necim, bilo cim.
Ja sam deo svog duga oduzila, trenirajuci jedne skolske godine devojcice. Moj bivsi trener pravio je skolu kosarke i zamolio me da treniram devojcice. Sa skolom je imao dogovor da nam daju termin i da pozovu zaintresovane devojcice. Bilo ih je petnestak, uzrasta od petog do osmog razreda. Par talentovanih, ostale ne bas, ali sve su zelele da nauce. Secam se najmladje i najmanje. U pocetku nije mogla da dobaci do kosa, na kraju znala je dvokorak :). Program je, nazalost, naglo prekinut. Onog momenta kad je trebalo da sami roditelji finansiraju ('92), nije bilo dobrovoljaca. Skola je oduzela termine cim je zavrseno opstinsko.