Društvo| Istorija| Politika

Turska za početnike [1]

Budimac RSS / 21.08.2008. u 01:32

Tri teksta koje ću objaviti pod gornjim naslovom će biti prvi tekstovi koji će biti eksluzivno objavljeni na ovom blogu, odnosno prvi koje pre toga nisam objavio na mom (privatnom & nezavisnom) blogu.

To su tri pisma pisana različitim osobama u periodu nešto dužem od godinu dana, a u kojima ih upoznajem sa turskom, pre svega političkom, stvarnošću.

Ovo prvo je prošlogodišnje (jun 2007) pismo prijatelju iz Beograda koga sam upoznao ovde na bodrumskom filmskom festivalu. Pismu je prethodila kratka ali oštra svađa između mene i jedne bodrumske novinarke Ferjal (koja se našim momcima prišljamčila kao krpelj, navodnog intervjua radi i nije im dala da dišu  čitavih pet dana, nepotrebno reći, intervju nikad nije objavljen). Svađa je izbila zbog njenog trovanja teorijama zavere o zaista glupostima (proizvođacima čokolade i keksa Ulker) i mog reagovanja na isto. No, nije bitno... Mislim da pismo stoji i bez ovog objašnenja.

Ćao Stevane,

nadam se da ste se srećno vratili u svoje domove, doduše posle truckanja ATR-om ali OK i to je za ljude.

Mislim da ne treba da objašnjavam koliko mi je drago da smo se upoznali jer se nadam da se to osetilo tokom druženja u Bodrumu.

To bi bio obavezan, protokolarni, deo "emaila" koliko da izmenjamo adrese, a sad ću se malo raspisati glede tih sinoćnjih poslednjih desetak minuta. Čitaj kad budeš imao vremena i volje (možeš ovo "forwardovati" Đorđu ako proceniš da ce ga zanimati).

Mogu samo da zamislim kako me je Ferjal opljuvavala nakon tog kratkog i za vas dvojicu verovatno konfuznog "kleša". No, kako malopre reče Fu možda je to bila i dobra prilika da upoznate tursku (političku) stvarnost, koja je po svojoj shizofrenosti uporediva sa našom. Naravno, iz sopstvenog iskustva znamo da se stvarnost jedne zemlje ne može "pokupiti" tek tako bez barem osnovnog poznavanja istorije, ekonomskih, socijalnih itd. prilika. Kao što se ne može pokupiti tako se ne može ni preneti bez objašnjavanja i ulaženja u iste, a to trajeee... Uvek duže od opsega pažnje prosečnog konzumenta vesti, što dovodi do nepravdi u izveštavanju (tipa onih koje smo svi osetili na svojoj koži), kada se događaji koji su (po prirodi stvari) posledica svega sto se dešavalo pre njih pokušavaju objasniti u 30-45 sekundi i/ili jednom ili dva stupca teksta.

Na žalost ili (po Fu) na sreću, kao neko ko pokušava da misli sopstvenom glavom, a na osnovu proverljivih činjenica (pleonazam), sinoć nisam bio u stanju da ne reagujem na njeno trovanje jednom iz dugačkog niza teorija zavere (ne treba zaboraviti da je Levant mnogo plodnije tlo za iste nego Balkan) koja služi kao "podupirač" za onu svepokrivajuću zvanu "radikalni islam ante portas". Tako sam vam omogućio da vidite u akciji tipičnog predstavnika te "sekularne", nacionalisticke (do fašizma - nije se džabe Musolini divio ćaći ovdašnje nacije, a i Hića je imao samo tople reči o istom), "obrazovane elite", koja evo već četiri i kusur godina tvrdi da se "sve" u ovoj zemlji menja u sve pravcu radikalnog islama. Na izazov da navede 1 (jednu) konkretnu stvar, počinje da muti o školskom programu (u školama se ništa nije menjalo decenijama osim metodologije učenja prvoškolaca čitanju - od čitanja u slogovima se prešlo na čitanje, po mogućnosti tečno, slovo po slovo) da bi, kad je se dalje pritisne, odlučila da "ne vredi" odgovarati niti diskutovati. Mislim da se shizofrenija tih "progresivaca", koji bi "po default-u" ili pravcu trebali biti orjentisani ka pravcu koji im je ćaća zacrtao pre 80 i kusur godina, dakle prozapadno, ogleda u tvrdnji da SAD i EU podržavaju radikalnu islamističku vladu. Uopšte ne sumnjam da bi tu tvrdnju potkrepila akrobatikom još jedne teorije zavere.

Moram da kažem da sam bio iznenađen ostrašćenošću koju u toj meri, do sada, nisam iskusio. No, slične diskusije sam, do sada, po pravilu imao sa mlađim svetom (manje od 30), kojima valjda mozak (još) nije toliko ispran parolama sa sveprisutnih "spomenika" ćaći nacije. Ona na konjaničkoj statui nije reprezentativna i prihvatljiva je svakom normalnom - "mir u zemlji, mir u svetu". Mnogo su zastupljenije mudrosti tipa: "kako sam ponosam sto mogu reći da sam Turčin", "Turčin nema prijatelja osim Turčina" i meni omiljena "jedan Turčin = ceo svet" -- priznaćeš da je "Srbija do Tokija", da prostiš, pičkin dim, u poređenju sa tom poslednjom.

Sedam godina slušam o zaveri, tajnom planu, radikalnih islamista da pretvore ovu zemlju u nesto tipa Iran, a da niko ne ume da složi iole koherentnu priču o tome. O razumljivim odgovorima na pitanja da ne pričamo. Na Balkanu su teorije zavere uvek imale barem tri manje-više čvrste tačke oslonca pa su mogle da "stoje" ma kako nakaradne da su. Ovde je etiketa dovoljna. Usput moram da dodam da nisam neko ko apriori odbacuje konspiracije. U krajnjoj liniji istorija nas uči da je konspiracija uvek bilo. Medutim, pokušavam da ne gutam baš svaku bedastoću koja se nudi okolo.

Mala digresija. Primer šta sve prolazi ovde kod, na prvi pogled, normalnog sveta. Kad je onomad bila najveca frka oko ptičjeg gripa kaže meni moj veterinar, smrtno ozbiljan, totalno ubeđen u "aksiomatičnost" tvrdnje: "To je sve britansko maslo, svete se zemljama proizvođačima piletine zbog kraha njihove industrije mesa zbog slinavke i šapa." Tip je inače isto politički orjentisan kao Ferjal + što mu je devojka Engleskinja(!?).

Isto toliko vremena (7 godina) pokušavam da provalim sta je to kemalizam, ideologija(?) kojoj su lojalni do slepog besnila i mržnje ti "napredni", obrazovani i nadasve "sekularni" ljudi. Upoznavajući se istovremeno sa istorijom i dnevnom politikom ove zemlje došao sam do zaključka da je to jedna prazna ljuštura u koju vladajuće elite (vojna, ekonomska i politička, upravo tim redosledom), ili možda je bolje reći klasa, sipa šta joj u datom trenutku odgovara. Ista (klasa) ustupke masama (kao uostalom i sve vladajuće elite svuda u svetu) čini tek kad joj se učini da joj se vlast ljulja.

Tako je ova republika prošla put od jednopartijskog, preko dvopartijskog do višepartijskog sistema (sve u okviru kemalizma), a taj put je bio popločan vojnim pučevima, egzekucijama reformatora (Adnan Menderes, premijer, početak 60-tih, obešen posle prekog suda - nedavno rehabilitovan, Turgut Ozal, premijer pa predsednik 80-tih, naprasno umro pod nerazjašnjenim okolnostima, verovatno otrovan) i konstantnim sejanjem podela i straha međ narod. Do pada berlinskog zida strašilo je, naravno, bio komunizam, a od tada pa do sada "radikalni islam". Najklasičniji, doduše neotesan i dosta šupljikav, primer divide et impera principa.

Nijedno ni drugo strašilo nikada nisu bile ozbiljne pretnje (kako su mogli biti plašeni komunizmom u 60-tim, 70-tim i 80-tim kada su od 50-tih bili pripadnici NATO-a je za mene ili misterija ili definitivni dokaz o dementnosti - zavisi od raspoloženja) ali realnost često ne igra nikakvu ulogu kad je u pitanju manipulacija masama (uostalom toga smo svedoci ovih godina i to u tzv. demokratski razvijenim društvima malo i previše). S druge strane partije koje bi se mogle okarakterisati kao radikalno islamske zajedno ne dobijaju više od 2 (dva)%.

No, vratimo se "ljušturi". Pošto legat zapravo ni ne postoji odnosno stvar je dnevne politike (jedina konstanta u vezi legata je da ga čuva armija) "ljuštura" trpi da se u nju sipaju raznorazne često nadasve oprečne stvari. Tako će ti "sekularisti" pričati (a na zalost zapadni mediji će to uzeti kao kliše bez da se potrude da provere) da je ćaća odvojio drzavu od religije, potpuno prenebregavajuci činjenicu da to nikada nije urađeno, te da je svaki (hebeni) imam na platnom spisku države. Da, verovali ili ne (to je zaista za Riplija) imami su državni službenici! To naravno objašnjava činjenicu da se skice za propovedi petkom pišu u Ankari u ministarstvu vera, pa nije čudo da se ćaća pominje u svakoj molitvi uključujući i onu koja prethodi rvanju kamila.

Ljuštura trpi generalnu, deklarativnu, orjentaciju prema zapadu i istovremeno prezir prema istom kada se neko sa njega usudi da stavi neku primjedbu. Recimo, na stanje ljudskih prava ili pravne države. Ljuštura može sasvim komotno da akomodira borbu protiv radikalnog islama i regrutovanje i slanje mudžahedina u Bosnu (poluzvaničnim državnim i vojnim kanalima). Neoosmanske ambicije i republikanizam itd. itd. Nema granica elastičnosti ljušture. I ništa to ne smeta "sekularistima", ali marama na glavi premijerove žene im smeta do jaja.

Priča o maramama (najvrućoj političkoj temi već godinama) bi bila urnebesno smešna da nije tragikomična -- kako god okreneš elemenat humora postoji. Naime, slušajući "sekulariste" covek dobije utisak da je zabrana pristupa zabrađenim ženama u prostorije državnih institucija direktno došla od ćaleta. Međutim, ćaća se zadržao na zabrani "saksija na glavama" (Bebi Dol) (to smo spominjali više puta glede onog lumena Prokića i Pesčanikove špice), no ćaća se u ženski kod oblačenja nije mešao.

latife-kemal.10143.jpg
Jedna od parola proletošnjeg "sekularističkog" putujućeg cirkusa je bila: "Ne može čovek čija žena pokriva glavu sedeti u Ataturkovoj stolici!" Na slici: otac nacije sa suprugom.

Zabrana je ušla u ustav (ej, u ustav!) kasnije, mnogo kasnije, posle zadnjeg tvrdog (čitaj krvavog) vojnog puča 1980. pod vođstvom izvesnog generala Kenana Evrena, koji eto baš uživa svoje penzionerske dane u Marmarisu, sve slikajući (tehnika ulje na platnu) svojim krvavim ručicama, usput se ismevajući profesionalnim umetnicima koji ne prodaju slike dok njegove idu ko halva.

Ustav je proglašen nakon "free & fair" referenduma na kome je glas "protiv" bio na tamno plavim listićima, glas "za" na belim. Listići su se imali staviti u providnu kovertu i ubaciti u kutiju, a na glasackim mestima je dežurala vojska. Treba li naglasiti, kao što smo onomad u društvu prelepe Libanke zaključili da rezultat od 99 i kusur % uvek ukazuje na visok stepen demokratičnosti procesa. Eto to je taj ustav koji Ferjal i njoj slični tako slepo brane.

Ako znas  da:
1) oko 75% zena u Turskoj pokriva glavu na neki od mnogobrojnih načina (razlozi su različiti, mahom tradicija, ali da su svih 75% islamski fundamentalisti teško da bih ja ovo pismo pisao ili živeo ovde, a jos teže da bi vi bili na bodrumskom filmskom festivalu)
2) su mnogi lekari spremni da se pokenjaju na hipokratovu zakletvu odbijajuci da prime čak i u hitnim slučajevima neku od tih 75% žena u državnu bolnicu,
onda možeš da stvoriš bledu sliku problema.

Da apsurd bude veći u zgradu parlamenta žena poslanik sa maramom ne može da uđe ali kafe, odnosno čaj kuvarica, može. Poruka je jasna - "ako pokrivaš glavu mesto ti je u kuhinji. Možeš biti čaj kuvarica ali ne i poslanik (doktor, advokat, šta god)". To je elemenat klasne borbe koja drma ovu zemlju.

EEEeeee sad, balansa radi (ne onog veštačkog koji nalaže, recimo BBC-iju, da da istu minutažu Izraelcu koji se školovao u SAD i Palestincu koji će se lomljavom engleskog samo obrukati) moram malo i o g-dinu Tajip Redžep Erdoanu (piše se Erdogan sa kvačicom na "g" sto je tzv. meko "g" koje se ne čita, tako da mi nije jasno uporno grešenje u transkripciji njegovog imena u srpskoj štampi, ali i ja... tražim dlaku u jajetu...).

Daleko je od savršenosti ali je definitivno reformator koji pokušava da sredi neke bazične civilizacijske stvari kao što su civilna kontrola armije (teško, jaaaaaaako teško), ljudska prava i slobode (govora, štampe i okupljanja), vladavina prava itd. Sluša Oli Rena do mere da potkopava sopstveni rejting. Zajedno sa partijom nije imun na gluposti poput one kad su predložili zakon kojim bi preljuba postala krivično delo. No, bilo je dovoljno da ga Oli popreko pogleda pa da se isti (predlog) u tišini povuče. Pri tome što se tiče ulaska u EU, svestan da entuzijazam opada svakim satom (na obe strane), kaže "hajde da se mi sredimo do mere da je članstvo moguće, da se sredimo sebe radi, pa ćemo onda videti..." Svakako mu se može prišljamčiti da je populista ali obećanja mahom ispunjava, a na mitinzima ne deli besplatne majice, kape, kebab i piće (inače vrlo uobičajena praksa).

(Ja lično mu ozbiljno zameram neispunjenje obećanja da će brzi internet stići u svaki zaselak Turske do kraja 2006, te je Fu koliko danas popričala sa njegovom kancelarijom za predstavke i žalbe. Šta će od toga ispasti videćemo, verovatno nista).

Iako je želja da ovu zemlju dovede do stepena neke, kakve takve normalnosti, očigledna, pitanje je da li (i u kojem vremenu ako mu se vreme da) to može da isporuči. Dok se u velike uspehe može uračunati formalno (samo formalno) stavljanje armije pod civilnu kontrolu (savet odbrane sad ima više civila nego užirenih oficira), veliki neuspeh je u odmeravanju snaga sa istom doživeo pre dve godine kada su neki njihovi Legija i Zveki uhvaćeni praktično na delu pošto su kašikarom ubili čoveka (a sve u cilju startovanja nemira i novog rata sa Kurdima), pušteni koliko odmah posle izjave šefa generalštaba koji je rekao nešto na liniji "znam dečke, dobri momci". Nedavno im je vrhovni sud poništio presude (ako misliš da se zezam pogledaj ovaj link).

Izbor Erdoanovih prijatelja među evropskim liderima je katastrofalan (Berluskoni), a žena mu zaista izgleda, da citiram Fu, kao kičasta bombonjera, naročito kad se od glave do pete ufačluje u roze svilu.

Ono sto se ozbiljno može zameriti klasi koju najviše oličava i predstavlja njegova partija je eksluzivnost. Mada ima nekoliko poslanica koje ne nose marame, što se može protumačiti političkim pragmatizmom, činjenica je da se u tim krugovima "gologlave" osobe teško prihvataju ali to je samo ogledalski odraz druge strane ("sekularisti" neće ni pogledati pokrivene žene, a o nekom ljudskom kontaktu da ne govorimo). To samo produbljuje podelu i svakako ne čini ovu zemlju prijatnijim mestom.

Činjenica je da oni imaju većinu naroda (barem za sada) na svojoj strani. 37% osvojenog biračkog tela na izborima 2002. lupetanje da to nije tako i da je to zbog visokog cenzusa (10%), kakve do đavola ima veze cenzus sa procentom osvojenih glasova (!?), nisam uspeo da shvatim. Visoki cenzus, koji je uostalom takođe tekovina Evrenove hunte, samo čini da se glasovi rasipaju u ogromnim količinama i da sistem teško možemo nazvati predstavničkom demokratijom. Naime, na pomenutim izborima je rasipanje bilo oko ili nesto preko 40%, a u parlament je ušlo 3 od zilion partija (prvobitno 2, pa prebezima i "na mišiće" treća).

Trenutno, posle svih tih histerija na ulicama Istanbula, Ankare, Izmira itd. na kojima se "branilo" nesto sto nije napadnuto, a kad se bolje pogleda ni ne postoji, i početka "low intesity" rata sa Kurdima partija, još uvek ima oko ili vise od 50%, a nesudeni predsednik (ministar inostranih poslova) Abdula Gul čitavih 75% podrške. Šta će se desiti do 22. jula (vanredni izbori) videćemo (ostrašćena opozicija pravi koalicije naspram kojih je DOS vrhunac doslednosti).

U svakom slučaju na ovdašnjem političkom nebu ne postoji niko ko bi mu po sposobnosti i energiji došao ni do kolena. Mahom su na sceni odavno provaljeni demagozi i korumpirana banda - uostalom zasićenje biračkog tela tom scenom je i donela Erdoanu prethodne izbore. O tome da je Erdoan bio (i još uvek je) spreman da se uhvati u koštac sa pitanjima koje je ova zemlja odavno trebala da reši (Kipar i Kurdi) da se ne govori.

Kako izgleda glavna opoziciona partija CHP, koja je zapravo nastala iz ćaćine, možeš videti ako odeš na taj link na moju malu reportažicu o njihovom kongresu 2005. na mom sada zapostavljenom blogu na engleskom - ako te mrzi da čitas engleski dovoljno je videti fotke, mislim da će ti to barem delimično vratiti malo optimizma glede srpske političke scene).

Povećanje podrske vladajućoj partiji od izbora naovamo je posledica vađenja zemlje iz najžešće ekonomske krize u zadnjih 30 godina (potpuno zaustavljanje privrede, prepolovljenje vrednosti lire i 120 000 izgubljenih radnih mesta u samo dve nedelje februar-mart 2001.) koju mu je u amanet ostavio Edževit.

Edževit nije (bio) usran pošto su ga prepovijali u Pampers pelene, zaista sam se ogrešio, nisam to trebao reći Ferjal, ali je njegova senilnost bila legendarna. Svojim ušima sam čuo (mislim) 2002. kad su Turci osvojili 3. mesto na svetskom prvenstvu u fudbalu (Japan/J. Koreja) kako baljezga o uspehu turskog folklora (posle toga nikad vise nije pušten uživo u program).

Jedan od najvecih bisera te (ne usrane) Edževitove vlade je bio predlog zakona o internetu (početkom 2001.) kojim se predviđalo da država izdaje dozvole za sajtove, a vlasnici bi bili u obavezi, pajz sad, da svaki "apdejt" dostave državnim organima u 2 (dva) primerka (!?). Dva primerka čega? Kako? Ništa tu nije bilo jasno osim da predlagač (vlada) nema ni najblažu predstavu o fenomenu zvanom Internet. To je bio moj prvi susret sa političkim ludilom ove zemlje, a sticajem okolnosti, pošto sam radio u "web industriji", bio sam detaljno upoznat sa slučajem. Moje gazde su se useravale pri pomisli da zakon prođe. Prošao je ali ga je Ahmed Neždet Sezer tadašnji (a zahvaljujuci opstrukciji legalnog i legitimnog procesa izbora novog) i sadašnji predsednik odbio potpisati. To je, by the way, jedina korisna stvar koju je taj, u svakom pogledu bledunjavi, lik uradio u ovih sedam godina koliko sam ovde. Uglavnom je štetočinio, a najviše kada je, u prisustvu većeg broja ljudi, gađavši (neusranog ali senilnog) Edzevita knjigom (ustavom btw) startovao pomenutu ekonomsku krizu.

Ne znam da li je sada išta jasnije. Da se razumemo, osećam se dosta glupo braneći vladu koja mi u suštinskim stvarima nije bliska (suviše konzervativna iliti desna za moj ukus) ali čiji rad sam osetio (pa i na svojoj koži) kao bitno poboljšanje u odnosu na prethodnu. Osim toga branim je zbog demokratskog principa (daleko bilo da slepo verujem u demokratiju) ali ako smo dogovorili jedna pravila onda se ta pravila (barem po meni) ne mogu menjati u toku igre kako kom gubitniku (izbora) ili užirenom oficiru pada na pamet. No to je nešto sto ta "sekularno-nacionalisticka 'obrazovana' elita" ne može da shvati.

Anyway, moja karijera u Bodrum Observeru je zapečaćena i pre nego što je počela. Naime, imao sam neki načelni dogovor sa Kris, glavnom urednicom, Australijankom, da pišem za njih, ali ne verujem da je posle "poznanstva" sa Ferjal to moguće. Nije mi nikako žao jer ako su ljudi sa tako uskim pogledima na stvari okupljeni u tom listu onda meni tamo nema mesta.

Pozdrav iz prevrućeg Bodruma od "individualnih uzgajivača ukrasnih tikvica",

Bojan & Fu

 

----------------------------------------------

Beleške na margini

Kao što napisan "ne znam da li je išta jasnije", pa ako ima pitanja samo napred.

Pripremajući sad ovaj blog, posetio sam linkove koje dajem u tekstu: Prvojanuarski festival kamila i Congress of broken noses i bez lažne skromnosti moram priznati da me je zabavilo ponovno čitanje i gledanje fotografija. Tako da, ako ste ih preskočili ne želeći da prekidate čitanje, toplo ih preporučujem.

Atačmenti

Tagovi



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Goran Vučković Goran Vučković 02:34 21.08.2008

Haos!

Daj još :)
gnostik gnostik 19:45 21.08.2008

Ljuštura

Ljuštura trpi generalnu, deklarativnu, orjentaciju prema zapadu i istovremeno prezir prema istom kada se neko sa njega usudi da stavi neku primjedbu. Recimo, na stanje ljudskih prava ili pravne države. Ljuštura može sasvim komotno da akomodira borbu protiv radikalnog islama i regrutovanje i slanje mudžahedina u Bosnu (poluzvaničnim državnim i vojnim kanalima). Neoosmanske ambicije i republikanizam itd. itd. Nema granica elastičnosti ljušture. I ništa to ne smeta "sekularistima", ali marama na glavi premijerove žene im smeta do jaja.

To nije specifičan slučaj za Tursku, naprotiv. Trenutno čitam “Dubinu” Ivana Čolovića koji se bavio folklorom za vreme ratova 90ih. On između ostalog recimo pokazuje kako u istu ravan takve (simboličke) komunikacije grupe sa članovima dolaze car Dušan, Miloš Obilić, Tito i Sloba. Folklor je neosetljiv za ideološke uplive, pa je zato jako često kontraproduktivan kad se koristi kao legitimacija za konkretne političke akcije.
Dobar tekst, drago mi je što postoji prilika da se iz prve ruke upoznamo sa Turskom. Jedva čekam sledeći.
malaramona malaramona 21:57 21.08.2008

život?

I tako ode nečijih nekoliko, a bogami i više sati života, samo zato što naleti na dosada neotkriveni blog. Naravno, ne uludo. Odlično pišeš/te.

Zato bi bilo veoma intresantno da čujem vaš komentar na aktuelna dešavanja u Srbiji povodom romana „Dragulj Medine“.

Pri tom ne želim da upadnem u kliše - On živi u (većinski) muslimanskoj Turskoj i o tome piše, mora biti da ima nešto da nam kaže o svakom problemu vezanom za islam (ako je ovaj problem uopšte vezan za islam).

Nego videh da ste pisali o danskim karikaturama, pa ko velim...

Budimac Budimac 00:15 22.08.2008

Re: život?

Naravno, ne uludo. Odlično pišeš/te.

Može "pišeš" nema problema. I hvala.

Zato bi bilo veoma intresantno da čujem vaš komentar na aktuelna dešavanja u Srbiji povodom romana „Dragulj Medine“.

Ne mogu da komentarišem, pre svega nisam pročitao knjigu, a o dešavanjima imam dve potpuno oprečne informacije, pa ne znam kojoj da verujem.

Nego videh da ste pisali o danskim karikaturama, pa ko velim...

Izuzetno me je zabavljala (ako apstrahujemo posledice) histerija obe strane i kako se manipulisalo takođe sa obe strane. Perfektna ilustracija da kad ekstremisti galame treba jako načuljiti uši da bi se čuli umereni, a njih je više na obe strane. Paradoks.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana