"Da li znas ko sam ja!?" lupa po usima i kad imas sasvim nehajan odnos prema onima koji bi da se ustolice kao autoriteti, konkretno u mom malom zivotu. Necu sad da kukumavcim i elaboriram o da.li.znas.ko.sam.ja sindromu od kolevke pa do groba, mada bi moglo svasta nesto da se pise, zaustavicu se na cosku moje ulice.
Elem, kada je kupovanje u pitanju, spadam u nize, nerazvijene oblike, od one vrste koja ne posecuje soping molove i ostale trolove po obodu grada u poteri za jeftinijim proizvodima. Recju, zabole me dupe da palim do Vilinih voda e da bi pazarila ovo ili ono. Ja i dalje kupujem u Pekabeti koja se sad valjda zove Mini Maksi, nemam pojma, ali znam da je radnja iza ugla i da mogu k'o munja da odem i vratim se.
E sad, fazon je sto koliko god ja bila u bas.me.briga fazonu, moram da primetim da supermarketi i minimarketi u mom kraju, oko Tasmajdana, nestaju, kao da su to radnje u nekom blesavom crtacu, pa ih opaki ilustrator/animator svako malo obrise gumicom. Tako su sad obrisali Pekabetu na potezu izmedju ulice Svetozara Markovica i Desanke Maksimovic, na Bulevaru i bas su mi prdnuli u semu.
Gluposti o izumiranju malih ducana ne prihvatam. To naprosto nije tacno, ili, bolje reci, to je stara propala prica iz vremena osvajackih ratova velikih samoposluga. Super i hiper marketi jesu osvojili prostor, ali nisu pridavili bas sve male prodavnice za lokalpatriote koji vole da kupuju u svom kraju. Mislim, nisam od juce, znam. U Holandiji sam pazarila kod malih ducandjija u kraju, isto u Svedskoj, imala sam izbor.
A sad u svom rodjenom kraju izbor mi se topi. Naravno, ako necu svaki dan da kupujem najgore cipele na svetu, jer prodavnica cipela i to onih sa najocajnijom robom ima toliko, da ne mozes da verujes!Hocu da kazem, niko me ne moze ubediti da je profitabilnije prodavanje kafe za poneti i losih cipela od prodavnice hrane.
Bilo kako bilo, samoposluge u mom kraju umiru, a da li im gazda lupa katanac pevajuci, nemam pojma. Ali, nema logike. Svuda u svetu ako hoces da zatarabih profitabilan posao, tako te razvale sa porezima, da ozbiljno razmislis, kazu mi upuceni.
Ovde vlasnistvo ima neverovatnu moc. Samoposluga na Cvetnom trgu, u kojoj su jos moji roditelji kupovali sezdesetih godina proslog veka je sada prodavnica automobila. Mislim, brate, ko normalan kupuje automobil preko puta JDP-a? Kao, malo svratis u apoteku u Njegosevoj, pa kupis auto? Malo sutra. Meni to opasno lici na eksponiranje sekspirovske recenice "Da li znas ko sam ja!"
Domace poslovne Gertrude mogu da rade sta 'oce. Zato podzemni prolaz u Nusicevoj ulici danas valja samo za snimanje niskobudzetnih horor filmova, koji ne bi da trose na scenografiju. Tu je nekad vrilo od zivota, supermarket je radio non stop, okolo su bile prodavnice ploca, kojecega, a danas je zivahan samo javni wc iz koga se siri neopevan smrad. Ja zaista ne znam da li u svetu neko moze da bude vlasnik poslovnog prostora u najstrozem centru grada a da nema obavezu da ga odrzava?
Mislim, nije odrzavanje samo menjanje kocki na ulicama, koje, uzgred budi receno, za manje od godinu dana su na gomili mesta skroz razvaljene, pa moras da pazis kako ides ako nisi raspolozen da slomis vrat. Za to vreme turska kaldrma u mom dvoristu i dalje je k'o klisurina, hvala napitanju.
Ali, da se vratim na temu hleba i cipela.
Za dobrim cipelama potegnucu i malo dalje, pa sam mislila, ako ima neko da kaze ovim Gertrudama, da je potpuno sumanuto da mi oko kuce otvaraju svaki dan 565 novih radnji sa odvratnom obucom. To sto se prodaje za dz uopste me ne ometa da okrenem glavu od ruznog prizora.
Ali mi je bitno da mogu da kupujem klopu u kraju i da ne moram da picim na novi Beograd i u Zarkovo po lebac. A imam i cudnu naviku da hranu kupujem svakodnevno. Zato me nervira kad mi na oci zatvaraju prodavnice oko kuce, jer znam da je posledica sve duze stajanje u redu pred kasom, jer - gle cuda i drugi ljudi imaju istu naviku kao ja da se svakodnevno snabdevaju klopom.
Znam ja da je "stajanje u redu" civilizacijska tekovina, ali kad ceo kraj spadne na supermarket na uglu Bulvera i Sv Markovica, rutinska kupovina postaje drama, a celu gnjavazu ja dozivljavam kao manifestaciju sindorma Da li znas ko sam ja.
Dodje mi da k'o u filmu TV mreza otvorim prozor i zaurlam: besna sam kao ris i necu ovo vise da trpim! Ali mi se javlja da bih tim gradjnskim cinom samo uznemirila macke lutalce, pa odustajem.
Jebote, da neki vanzemaljac zaluta u moj kraj i krene da istrazuje na terenu, garant bi se zeznuo i bio ubedjen da se hranimo papucama i sandalama shnj kategorije.