Ovim pismom koje sam poslao bratancu pre dva-tri dana završavam seriju za početnike. S obzirom da su to samo malo editovana pisma ljudima sa kojima se pišem i pričam, pa po prirodi stvari neke stvari o Turskoj već znaju, stvar nije zamišljena kao detaljni "brifing" o turskoj stvarnosti ali, nadam se, pruža neke osnove, a možda i neko seme preispitivanja.
Dragi Bane,
skoro pa se mogao čuti kamen koji je pao sa srca nacije kad je objavljena odluka ustavnog suda da ne zabrani vladajuću partiju. Po dobrom starom ovdašnjem običaju produžavanja suspensa, ne suspensa radi nego haosa radi, konferencija za štampu je počela sa nekih 45 minuta zakašnjenja. Siroti predsednik ustavnog suda je morao da zamoli fotoreportere da malo o'lade sa fleševima, te čim su kamaradi fotografi smanjili malo, objavi po principu in medias res (retko upražnjavanim ovde) da vladajuća AK partija nije zabranjena. "ALI! Ali," reče pokušavajući da nadglasa žamor "sedme sile" i onda nas je polio hladnim tušem i.e. rezultatima: 6 sudija za zabranu, 5 sudija za (samo) novčanu kaznu i 1 (jedan) glas protiv, odmah je dodao da je taj jedan protiv njegov (za odluku je potrebno 7 glasova). Gosn. predsednik ustavnog suda je apelovao na političare, to je zaista bilo skoro pa dirljivo, da amendiraju ustav kako on i njegove kolege ne bi opet dolazile u situaciju da zabranjuju političku partiju.
Eeeee to amendiranje ja nisam siguran kad će moći da se desi. Isti koji su kovali ustavni sud u zvezde posle anuliranja tzv. "amandmana o maramama" sada bacaju (ma šta bacaju! istovaruju) drvlje i kamenje na isti. Naravno, narodna republikanska partija (CHP) je najglasnija u svojoj odbrani ustava vojne hunte (btw jedna od tačaka njihovog, do nedavno važećeg, programa je bila menjanje ustava). Oni su anti-protivni, tačka. Preciznije, oni su anti-protivni svemu što dolazi od vlade, tačka.
Da se vratim na odluku. Smanjenje tenzije će na žalost biti veoma kratkog veka. Ovakva kakva je odluka ustavnog suda će odlično poslužiti za produžetak napetosti. Sud je imao nekoliko opcija i mislim da se odlučio na najlošiju. Mogao je da ne prihvati optužnicu, mogao je da prihvati ocenu Savetnika ustavnog suda da nema osnove za zabranu. Umesto toga, oni proglasiše vladajuću partiju "krivom" ali se ograničiše na mahanje kažiprstom i ponavljanje "no, no".
Naime, s obzirom da je vladajuća partija "kriva" ali ne "dovoljno" za zabranu (kao malo trudna), sada opozicija treba da smisli šta bi to bilo dovoljno da izbace vladajuću partiju sa vlasti na kojoj je zbog volje 47% glasova (a danas joj je podrška oko 50%).
Prilika se, skoro pa, ukazala, koliko odmah. Jedna poslanica vladajuće partije je, bez znanja svojih partijskih kolega, predala (ili možda bolje reći, pokušala da preda) dosta interesantan komad zakonodavne umetnosti parlamentu. Zakon koji, na neki volšeban način, u jednom delu sadrži borbu protiv pornografije (jedan član predlaže da se kupci "pornografije" imaju legitimisati i registrovati), a u drugom delu predlaže izgradnju "mesta za molitvu" (za sve konfesije, naravno :-)))) pri srednjim školama i univerzitetima. Ukratko, baš taki treba opoziciji da oma dokaže da ovi fundamentalisti tajno uvode šariju.
Bez obzira da li je gospođa poslanik bila "spavač", "krtica" ili nedavno kupljena (verovatno sa garancijama da će partija ionako biti zatvorena + ko zna koja količina keša, naravno) njena akcija je bila smišljenja ne samo da iznenadi njene kolege nego i da unese pometnju u partiju. (Inače je ona zaista ispraznila svoju kancelariju u parlamentu nekoliko sati pre odluke ustavnog suda). Kontrola štete se pokazala savladanim gradivom za lidera AK partije, kao i zadivljujuća partijska disciplina. Naime, svi partijski funkcioneri su dobili SMS poruku da ne daju nikakve izjave za javnost, tako da uobičajene kakofonije nije bilo. "Zakon" koji je gđa poslanik predala i medijima je nekako povučen iz procedure, a gle čuda, na hitnoj sednici poslanika vladajuće partije, na kojoj se trebalo raspravljati o ostavci poslanice, ista se pojavila ali kada se zaključilo da se očekuje i čeka njena ostavka nestala je u obliku lastinog repa. Baš se, eto, desilo da je imala unapred kupljenu kartu za SAD, javila se odande par dana kasnije.
To je klasična škola ovdašnje politike – nestati, dezintegrisati se, na nekoliko dana (onih najvrelijih), a onda se pojaviti, integrisati se, gradeći se da je sve pre sada samo ružan san, dakle, kao, gde smo stali? Sećaš se, pričao sam ti kako je Deniz Bajkal (predsednik narodnih republikanaca) obećao da će plivati do Rodosa ako posle izbora ne bude u mogućnosti da sam formira vladu (osvojio oko 20%), pa ga onda nigde nije bilo tri dana, a kad je "isplivao" to nije bilo na Rodosu. Sad je slično uradio sa Socijalističkom Internacionalom.
Naime, pomenuta organizacija je bila pod pritiskom da raspravlja o njegovim narodnim republikancima, s obzirom na neke inicijative iz Švajcarske, Švedske, Nemačke same Turske itd. iz kojih se, najblaže rečeno, može naslutiti zabrinutost ne samo zbog toga da lider partije koja sada već otvoreno zastupa ksenofobiju, anti-demokratiju, antizapadna i militaristička raspoloženja, zauzima podpredsedničko mesto u SI, nego da uopšte partija pripada socijalističkom bratstvu (i jedinstvu). (Još bolje pitanje bi bilo kako je nacionalističko elitistički politički pokret uopšte ušao u to društvo.)
Posle stanovitog busanja u prsa, kako će sve on objasniti zabludelim Evropljanima, eto u tu svrhu je otvorena CHP kancelarija za informacije u Briselu, "Ko, je l' ja ne smem u Atinu?", Gospodin Deniz Bajkal se naprasno predomislio o putovanju na 23. kongres SI i umesto Atine se odlučio za Ajaš (nemoj da tražiš na mapi, uzaludno je) i tamošnji festival dudinja. Da, duda i ne, na žalost, ne prave rakiju od istog. Inače je Mr Bajkala londonski Ekonomist negde još u maju nazvao teflonom.
SI ga je, naravno, skinula sa podpredsedničkog mesta ali ozbiljnost organizacije se ogleda i u izboru nadomestka, ne znam je si li zapazio, od svih, Džalal Talabani. M'sl'm eeeeeeeeej, niste li mogli naći nekog iz neke funkcionalne zemlje?
U međuvremenu je optužnica protiv Ergenekon-a postala pravosnažna i javna. Novinari kopaju po dokumentu od 2500 strana i već prema opredeljenosti objavljuju pikanterije, ako se to može tako nazvati. U svakom slučaju mozaik koji između ostalog sadrži odgovore na 8000 nerazjašnjenih političkih ubistava (od 1980.) se popunjava. Naravno, teško je očekivati da će ikad biti 100% popunjen, ali barem rade na tome.
Slika koja izlazi na videlo je da su službe i odbegnuti (penzionisani) delovi službi duboko penetrilali u skoro sve terorističke organizije koje deluju na ovom području i da su ih često koristili kao metod pritisaka da l' na javnost da l' na vladu. Uostalom, ovi poslednji terorizmi u Istambulu i Izmiru se ne mogu odvojiti od ove istrage. Finansije su, naravno, klasika – šverc droge, ljudi i oružja. Postaje jasno da je organizacija imala mogućnost da "rat" na jugoistoku startuje i zaustavlja "na dugme". Da je masa organizacija i NVO-a frontalni deo network-a. O tajkunima i krimosima i njihovoj povezanosti u network da ne pričamo.
No, bez obzira na gargantuanske proporcije para-državnog kartela sve je, izgleda barem za sada, dobro uvezano u tu optužnicu, pitanje je koliko blizu glave je došla istraga i drugo, a šta će biti sa boranijom odnosno pešadijom? A njih je ko šodera. Za (otkazani) prevrat tokom prošlog proleća u Ankari (ocenili su da kritična masa nije bila dovoljna) je te "pešadije" bilo najmanje 10000 (deset hiljada, samo u Ankari). Da bi ih zaverenici mogli razlikovati i komandovati im momci su nosili šubare poput oca nacije sa nekih poznatih fotki. Šubare su btw poručene iz Azerbejdžana, kako se ne bi izazvala sumnja vlasti (ili barem onog vladi lojalnog dela). Taj detalj me zabavlja. Naime, lakše je ušvercovati kamion šubara nego iste poručiti ovde, a da to bude neprimećeno. Šta s njima? Ne šubarama nego tipovima koji su ih nosili?
Kad pomenuh oca nacije. Nedavno je izašla jedna zanimljiva knjiga Mistaken Republic?. Napisao ju je turski Jermen, predavač istorije na jednom istanbulskom univerzitetu i kolumnista u listu Agos (pokojnog Hranta Dinka), dr Sevan Nišajan. Kaže Sevan da je pročešljao sve što je otac nacije, Ataturk, ikad izgovorio i/ili zapisao. To su, kaže, hiljade (preko deset) i hiljade stranica. Kemal je prevalio preko usana reč demokratija 6 (šest) puta. Dovoljno?
Naravno da je knjiga odmah postala "kontroverzna", pa kad sam video priču o autoru prof dr Sevanu Nišajanu, o tome kako je gađao svoju suprugu, pajz sad, teglom punom kake, pomislio sam da mu žuta štampa (a skoro je sva žuta) smešta. Hatmedjutjiiim, priča je bila istinita i dok ju je (priču) profesorova supruga spinovala u pravcu definitivnog dokaza o brutalnosti i sumasilaženju supruga joj, dotle je narečeni objašnjavao da se radilo o "projektu", umetničkom, podrazumeva se. I da, jeste istina da je prof univeziteta skupljao svoju kaku nekoliko dana u teglu sa zadnjom namerom da istom (teglom) gađa venčanu mu suprugu. Posle je priča modifikovana i kaka se skupljala navodno medicinskih razloga radi (danima?!?!?!?!).
Kako god bilo, više niko u ovoj zemlji, a pretpostavljam da će glas stići i dalje, dakle niko ne može odvojiti ovu knjigu od tegle sa kakom, tako da mislim da je operacija diskreditacije bila uspešna, naravno uz puno učešće diskreditovanog, naime, šta mu bi da si skuplja govna?!?!?!?
Čovek ne može da ne zanemi pred neverovatnim primerima religioznog zanosa među "sekularnim" kemalistima. Nije dovoljno što je otac nacije sveprisutan na nebrojenim spomenicima, o novčanicama i kovanicama da ne govorim (mislim da je to jedina zemlja na Bliskom istoku koja (još uvek) ima samo jedan lik na svim novčanicama), nego se odnedavno pojavljuje u obliku senke negde na nekoj planini blizu tromeđe sa Gruzijom i Jermenijom.
Što reče Mustafa Akjol (mladi "islamistički" novinar čiji blog & kolumnu u Daily Turkish News volim da čitam) druid like festival se organizuje između 15 juna i 5 jula kad je senka "onako, baš liči", sad već nekoliko godina unazad. Mirakl, bre, mirakl!
Kad smo već u tom delu sveta. O ratu, neću. O tome smo se ispričali. Ne znam koliko se zna van Turske za Erdoanovu inicijativu o formiranju Kavkaske alijanse ili Alijanse Kavkaza, kao rešenju koje bi trajnije stabilizovalo ovo rovito parče planete.
Naime, u alijansu bi ušle Turska, Rusija, Gruzija, Jermenija i Azerjbedžan. Mir bi se imao postići poboljšanjem ekonomskih veza, a pre svega izgradnjom naftovoda i gasovoda koji bi doneli prihode svakome u regionu. To naravno podrazumeva da trasa naftovoda/gasovoda ide iz Azerbejdžana i kroz Jermeniju i Nagorno Karabah, u Gruziji, naravno, i kroz Južnu Osetiju i Abhaziju, i da se svi tu utale. Dakle, tipično liberalno "daj da trgujemo" i "trgovina će promeniti sve".
Ja se nešto mislim da je to vrlo idealistički pristup u regionu koji se u poslednje vreme ubrzano naoružava i to sa dva različita, bolje reći suprotstavljena, izvora. Azerbejdžan je kupio prošle godine oružja za dve milijarde dolara od Amera, šta i koliko Rusi sipaju u Jermeniju je teže oceniti ali da su darežljivi to se zna. A i jedni i drugi volu da zveckaju, mislim ovi mali, a gazde ih s vremena na vreme samo podbodu. E upravo u toj atmosferi kada se lideri rađe gledaju preko nišana nego ikebane, nekako mi to "ej, aj' trgujemo, a ne ratujemo", izgleda naivno ko deca cveća.
Svi su se navodno načelno složili, a Lavrov i Ali Baba Džan (turski ministar inostranih poslova) su već razmenjivali neke draftove. Kad kažem svi su se načelno složili, mislim na države, naravno da se ovdašnja opozicija nije složila, treba li opet da podsećam da su oni anti-protivni?
Tamo početkom devedesetih je postojala jedna slična inicijativa sa mapom nafto/gasovoda identičnoj ovom konceptu. Tada je projekat imao nadimak "nafto/gasovodi mira" i neko vreme se o tome diskutovalo kao nečemu što bi moglo sprečiti sukobe koji su već lebdeli u vazduhu. Na kraju je plan odbačen od svih, mnoge zemlje su u njemu pronašle elemente pan-turkizma, a narodi i narodnosti u regionu su se dali na ratovanja, etnička čišćenja, odcepljenja, stvaranja SAO itd. što je sve stavljeno "na led" do pre neki dan.
Ako su još tada između međusobnog istrebljavanja i trgovine izabrali prvo, ne vidim nijedan razlog da to ne učine opet. Naročito kad su oni koji imaju najviše entuzijazma za rat (uvek obrnuto proporcionalan sa mogućnošću pogibije ili bilo kakvog gubitka u istom) netom dobili nove igračke. Pa zar bi pazarili da im skuplja prašinu?
Ako bi Erdoan uspeo nešto sa tom Kavkaskom alijansom onda bi se pokazao kao "usta kaptan" (majstor, morski vuk) i na međunarodnom planu. Inače uopšte su se mnogo angažovali na diplomatskom planu. Ovo posredništvo između Izraela i Sirije možda i ne bude neka loša rabota. Naime, sad bar pričaju preko nekog, do sad nisu ni to. Turci se nude da posreduju i oko Irana i tu verovatno predstavljaju bitan kanal komunikacije. Kažem, odlepili od angažovanja.
Sve vreme tokom političke groznice Erdoan je smirivao rečima: "Ne brinite usta kaptan je na kormilu." To je izluđivalo predstavnike opozicije. Naime, i time ih je podsećao da nije jedan od njih. Da mu je otac običan vozač gradskih brodova u Istanbulu, nešto malo više na vertikali od vozača gradskog autobusa. Erdoan mu dođe kao neka vrsta Čaveza desničara. Sanja da ovu zemlju dovede do nekog stepena sređenosti, uniformnosti(samo što se tiče privrede mislim da su ovde zastupljeni svi oblici od robovlasničke, preko feudalne i centralno planirane do tržišne). Za sada tim vizijama uspeva da pridobije više od polovine glasača. Svakako smatram pozitivnim da je, kao rezultat ovih nekoliko žešćih političkih kriza u samo godinu dana, ovde entuzijazam naroda za EU u naglom porastu, a vojni puč je postao teško zamisliv.
Želja mi je da to tumačim da su shvatili vrednosti nekih bazičnih stvari kao npr. demokratije. Da su ukapirali da, ako bi zakoni i ustav ovde bili apsolutno kompatibilni sa evropskim (ili bar preporukama Venecijanske komisije) onda ne bi bilo moguće da se raspravlja o zabrani partije na osnovu "rekla-kazala". (Od osamnaest, koliko je zabranjeno od 1980, velika većina partija koja je uspela da dogura svoj slučaj do Evropskog suda za ljudska prava je dobilo procese, odnosno moralnu satisfakciju).
No, jedno je sigurno, a to je da je ova zemlja teško predvidljiva.
Tako pre neki dan pročitam da postoji koncenzus oko 1 (jednog) pitanja u zemlji. Turska je podbacila na olimpijadi (samo 8 (osam) medalja i 30ineko mesto po broju istih), te su se sve partije i svi partijski lideri složili da je zadatak parlamenta da istraži zašto je to tako. Skroz non-partizan. Onako, braćo (sestre se podrazumevaju s obzirom da nema rodova u jeziku), da mi to izanaliziramo. Za ovih osam godina ne sećam se takve jednoglasnosti parlamenta. Po sistemu, nemojmo Ergenekon, daj nešto lakše. Nešto osvežavajuće. Može olimpijada? Može, super. I tako se parlament pretvara u prijatni debatni klub, bar za neko vreme. Možda je i njima potreban neki tajm aut, pa makar samo kao mali predah između međusobnog pljuvanja.
Toliko o najzanimljivijem aspektu ovdašnjeg života, politici.
Vrućine ne prestaju, sada su još gore jer je vazduh neuobičajeno vlažan. Tvoj nar lepo napreduje i sledeće godine će verovatno početi da rađa. Bananu, koja je bila u saksiji u oktobru kad si bio ovde, smo proletos presadili u zemlju, sada je moje visine i odnedavno ima jedan mali izdanak "bebu bananu".
E da, umal' da zaboravim, snajka ti je nedavno ubila škorpiju. Drastićna razlika od pre dve godine, kad je ugledavši škorpiju prvi put u životu live sve vrišteći nekontrolisano otrčala na drugi kraj dvorišta. Sada je potpuno cool došla sa ostacima životinje na papirnoj maramici tražeći da proverim je l' to bio pauk ili škorpija. Bez ikakve reakcije je primila informaciju da se radilo o škorpiji. Priličan napredak.
U to ime, ime napretka, mi te ljubimo, "strina" & "stric",
F&B
P.S. Šteta što si mi onomad kasno javio za Uvećanje o Turskoj na B92. Uspeo sam da vidim samo kraj, koji mi je pomalo digao pritisak. Nisam, na žalost, čuo njegovu ekselenciju bivšeg ambahadora u Ankari, Darka Tanaskovića. Na osnovu neke knjige radijskih intervjua s njim mislim da je on OK. Međutim, onaj Lalić od Tanjuga... Videh u emisiji 'ladno spominje inicijativu za pretvaranje Aja Sofije u džamiju. M'sl'm, takve "inicijative" isplivavaju na površinu političke kanalizacije s vremena na vreme. Pokreću ih organizacije poput "udruženje pasioniranih istoričara opštine te i te" i niko normalan ne obraća pažnju na njih. Po uticaju na bilo šta takva udruženja su negde barabar sa udruženjima vlasnika pekinezera, te ako njihove inicijative i zaslužuju medijsku pokrivenost to treba da je u skladu sa njihovom "snagom". U ovom slučaju to znači tri reda u (naj)lokalnim novinama. Naravno, dok ne naleti šaran da od toga pravi "skandal" na višem nivou. Lalić često prenosi tu vrstu "vesti"...
PPS Pre neki dan sam nešto kopao po pres klipinzima kad naiđoh na ovu... šta?
Na žalost, Fu mi nije sačuvala celu stranu, ali tačno znam da je u pitanju Hurijet od 23. aprila 2003. Pričao sam ti da je 23. april isto što je nama bio 25. maj. Naime, ovde je to dan dece, a u nas je bio dan omladine. Sve isto, jedino što je Tito imao štafetu, sve ostalo, uključujući miting na stadionu (u Ankari/Beogradu), isto. Čak bih rekao da je ovde malo žešće. Prošle godine smo išli u osnovnu školu, susedska deca nas pozvala na tu priredbu povodom 23. aprila. S jedne strane je lepo videti te piliće kako igraju i pevaju, a sa druge strane ti dođe i žao i smešno kad vidiš kako se napinju da iscede koju suzu dok iz petnih žila recituju ocu nacije stihove na liniji: "ti ustani da ja legnem".
---------------------------------------------
Beleške na margini
Kao što napisah u prvom pismu stvarnost jedne zemlje se ne može ni pokupiti ni saopštiti tek tako.
Živeći ovde preko osam godina mislim da sam pokupio sasvim dosta da mogu i da saopštavam. Pošto se celog života borim protiv predrasuda, pre svega svojih sopstvenih, onda mi je veoma drago kad sam u poziciji da razbijam ili barem ublažavam nečije tuđe predrasude. Što se tiče Turske u poziciji sam da vidim i da "razbijam" predrasude na obe strane.
Dakle, ajde, znam da ih ima, ne vredi da se lažemo. Malih, velikih, van oblasti politike, verskih, civilizacijskih svakakvih predubeđenja ima. Rekoh, ima ih na obe strane. Dakle, napred sa sopstvenim predrasudama pa da vidimo šta možemo ili ne možemo po tom pitanju...