Školski sistem u zemlji Srbiji

atahualpa RSS / 27.08.2008. u 18:49

Sasvim slučajno, deo sam tog sistema već 13 godina, kao profesor. Dovoljno dugo da uočim trend i primetim promene. A sada ga sagledavam i iz drugog ugla - kroz đaka koga imam u kući, i koji sada upisuje 6. razred.

Iz ugla profesora vam mogu reći sledeće: ako na vreme predam globalni i operativni plan rada (to su teme koje ću na časovima obrađivati, i teme za svaki pojedinačni čas, često se samo prepiše prošlogodišnji), ako zatim lepim rukopisom u dnevniku uredno upisujem sve po redu, kao iz onog plana, ako mi je sva potrebna pedagoška dokumentacija uredna - JA NA ČASOVIMA MOGU DA PREDAJEM KAKO-GOD HOĆU! Kvalitet mog rada je ostavljen meni na savesti, a moji učenici meni na milost i nemilost. Ako me mrzi da se nešto preterano trudim, pobrinem se da ne dajem neke baš loše ocene, što će reći da ne talasam, pa je onda svima lepo. Primiću platu isto kao i kolege koje svaki svoj čas isplaniraju do najsitnijih detalja, dovijaju se da nabave što bolji nastavni materijal, ako škola nema dovoljno para da im plati seminare i stručna usavršavanja koriste Internet, povezuju se sa svojim kolegama, prate razvoj svoje oblasti na te finansijski podnošljivije načine.

E, sad! Pitanje je da li sistem sme da dozvoli da kvalitet koji će vaše dete dobiti kroz školovanje zavisi od pojedinačne savesti svakog nastavnika?! Mislim, naravno da tu i tamo časove obiđu direktori, pedagozi, prosvetni savetnici, ali te su posete skoro uvek najavljene, a priznaćete da skoro svako može da se potrudi i ponekad pripremi pristojan čas. A u međuvremenu? Tvrdim da nije dovoljno završiti određenu školu i postati prosvetni radnik. To što ti imaš znanje je baš super, ali šta ćemo ako slabo komuniciraš s ljudima, ako nemaš osećaj za rad sa decom, ako ti mentalni i emotivni sklop ne odgovaraju radu u školi? Apsolutno zagovaram ideju da pre početka rada u školi potencijalni prosvetni radnik treba da prođe kroz niz psiholoških testova. Svojim sam očima gledala profesorke koje na odmoru piju lekove za smirenje da bi mogle da održe nastavu, ili koje izlete s časa s rečima "Mrzim ih!". Ma, naravno da su takvi u manjini, ali kako biste reagovali ako bi neko takav baš vašem detetu predavao? Zar to sme da bude stvar slučajnosti?

 Da vam ne pričam o tome kako smo u 21. veku bez tonera u štampačima i foto-kopir aparatima, često bez pristupa Internetu u školama, ponekad sa isključenom strujom i telefonima jer bahata opštinska vlast ne daje pare za materijalne troškove škola (primer mnogih opština u unutrašnjosti).

S druge strane, moja ćerka je prvi razred upisala po reformisanom programu, koji je bio jako ambiciozan, ali po starom dobrom običaju, iz nekog razloga sve sjajno počnemo i ništa ne izguramo do kraja. U petom razredu je bilo lekcija iz biologije, istorije, geografije gde po pola reči upotrebljenih u tekstu nije razumela. A sasvim je pametno i za svoj uzrast obrazovano dete. Da li da uopšte pominjem da joj je od prvog razreda torba preteška, da joj građansko vaspitanje predaje ko stigne i na tim časovima predaje šta hoće (prva četiri razreda joj je versku nastavu držao bivši policajac sa strogim nastavnim metodama, pa joj se nije dopalo)?

Iz ugla učenika (a ovo su sve primeri iz škole u kojoj radim), učenik može: da opsuje profesora, da dođe pijan na čas, da preti učenicima i profesorima, da napravi preko sto neopravdanih izostanaka, da zapodene tuču, da razbija školsku imovinu, itd, itd. Nastavničko veće ga isključi iz škole, on se žali školskom odboru ili resornom ministarstvu, oni ga vrate, i - nastavnici se osećaju kao magarci. Čak i oni savesni, sa početka priče.Dovoljno je da napiše žalbu na odluku, molbu za povratak, obećanje da će biti dobro, a još ako se pozove na pijanog oca i bolesnu majku - uspeh zagarantovan. Roditelji idu dotle da nabavljaju lažne lekarske nalaze kojima pravdaju ponašanje deteta, i škola tu ne može ništa. Nema mehanizama da se odbrani od takvih zloupotreba. Sistem pod izgovorom da dete ne smemo prepustiti ulici, urušava samog sebe i daje jako neobičan primer ostalim đacima.

 Učenice u školu dolaze pod punom ratnom opremom: kompletan make-up (scenska šminka, majke mi), ispeglane kose s pramenovima, goli pupkovi, kratke suknjice, vire tange kad sednu, otkriveno jedno rame, nekada i dva... Samo mikrofon fali!!!

I da se razumemo - đaci su najmanje krivi. Ne rađaju se takvi, od kojih god da su roditelja. Oni su u takvim godinama da vape za disciplinom i autoritetom, ali i pravičnošću i fer igrom. Kada ih anketirate, najviše vole stroge, zahtevne ali i pravične profesore. Vole, verovali ili ne, da se znaju pravila, taman bila i stroga, i da se bez izuzetka poštuju. A kada osete da toga nema, pa naravno da oni koji su za to predisponirani postaju nasilni i problematični. Nikada nisam čula da se učenik žali što profesor mnogo traži za dobru ocenu, već da se žali što nikada ne zna šta to treba za dobru ocenu.

I tako prolaze godine, školujemo generacije, formalno dobijaju diplome, sa kakvim znanjem i vaspitanjem izlaze - zavisi od toga kako im se posrećilo.

Pa, pošto ne volim one koji samo kritikuju a nikada ne nude rešenje, ja nudim i mnogo je jednostavno: djake ne treba upisivati kad nisu na nastavi, što će reći, treba im kazati da sami odaberu da li će dolaziti na neki čas ili ne. Kada dođe vreme za ocenjivanje, moraju se pojaviti, pa kako ko prođe. Ako moj đak zaključi da će gradivo podjednako dobro savladati i sa mnom i bez mene, i da mu moja predavanja u životu ništa ne znače, osim što se beskrajno dosađuje, ne treba ni da dođe. A onda direktor treba da obiđe učionice i tamo gde je predavanje uvek izuzetno posećeno, profesora stimuliše, a tamo gde je učionica skoro prazna pita "Kolega, šta je ovo?" I preduzme vrlo stroge mere. Đake treba testirati jednoobraznim testovima na nivou republike, u isto vreme, u što većem prostoru (da se ne bi manipulisalo dozvoljavanjem puškica). Pa da se odvoji žito od kukolja, i da prosveta prestane da bude najmanje zanimljiv resor pri podeli ministarstava kada se u koaliciji pregovara. Kada pogledam svoje đake ja u njima vidim one koji će vaspitavati svoju decu, voditi firme, lečiti ljude, voditi ovu zemlju. Možda ne bi bilo loše da i država počne tako da ih gleda, i da prosveta prestane da bude stavka rashoda u budćžetu, već da postane INVESTICIJA!

 

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana