Hvatam prosle nedelje rani jutarnji autobus iz Kineske cetvrti u Njujorku. Putujem za Vasington D.C. Nosim kofer sa 100-tinak dvd diskova mojih filmova o stradanju ljudi na Kosovu i Metohiji. Pozvan sam da ovo dvd izdanje predstavim na sastanku koji se organizuje na Kapitol Hilu povodom 125 godina srpsko-americkih diplomatskih odnosa ili tako neceg. Rekose da ce tu biti mnogi vazni ljudi. Iz Senata, Kongresa, nase Ambasade, raznih organizacija i delegacija.
Autobus je jeftin ($35 povratna karta) i neudoban. Klima radi odlicno. Smrzavam se dok uglavnom spavam tokom tih 3-4 sata voznje. Razmisljam u snu o mnogim stvarima, ali jedino znam da cu iz autobusa izaci sa izguzvanim sakoom i izguzvanim pantalonama.
Upravo takav, izguzvan, sa sve koferom, ulazim u zgradu Kongresa gde je sastanak. Zaista, mnogi od tih vaznih ljudi su tu. Prepoznajem neke sa kojima sam proteklih godina saradjivao i koji su me pomagali ovako ili onako. Pozdravljamo se. Caskamo.
Da li mi je poslo za rukom da javnost u Srbiji zainteresujem za ovaj dokument ? Ne, bas.
Da li politicke institucije u Srbiji podrzavaju moj rad ? Ne, bas.
Da li mediji u Srbiji sada bolje prate ono sto se desava sa preostalim srpskim stanovnistvom na KiM ? Ne znam. Nisam pratio mnogo medije.
Da li bih mogao da uradim 15-minutnu verziju filma koja bi se predstavila na zvanicnim sastancima odbora u Kongresu i Senatu koji tokom Leta i na Jesen budu razmatrali temu KiM. Mogao bih. Uradicu.
Tako, o tim temama caskamo.
Onda sedamo za okrugle stolove. Izlaze razni ljudi. Govore razne stvari. Zajednicke vrednosti i ciljevi onakvi i ovakvi. Ne cujem da se bilo sta konkretno kaze o konkretnim ljudima koji stradaju. Recimo, na KiM. Prestajem da slusam i gledam okolo po sobi. Vidim jednu manju, mrsavu zenicu. Afro-Amerikanka (Crnkinja). Preko glave ima maramu, kao da je u Crkvi, a ne negde u Americkom Kongresu. Naslonjena je uz zid, sa strane. Gleda uglavnom u pod.
Odjednom, evo ti i nje za mikrofonom. Neko je najavio i ona sada stoji pored mikrofona i zvanicnika i gleda u pod.
Radi se o ovome. Ksenija zivi u jednom gradicu u drzavi Oregon i radi kao sezonska radnica na nekom poljoprivrednom imanju. Siroce je i nekako je prezivela traumaticno detinjstvo po domovima i hraniteljskim porodicama u Njujorku. Tamo joj i danas zivi neka rodbina. Ona se preselila u Oregon. Studira vanredno da bude bolnicarka. Pre 5 godina je slucajno usla u jednu Pravoslavnu Crkvu (ispostavilo se, srpsku) blizu stana u kome zivi i tu joj se svidelo. Primila je Pravoslavnu veru i pristupila toj srpskoj crkvi u Oregonu. Oca nije upoznala nikada. Majku jeste. Jednom. Ima tetku koja zivi u Vasingtonu. Kod nje ce prespavati dok je ovde i dok ljude upoznaje sa peticijom koju je sama pokrenula. Skuplja potpise Amerikanaca koji su protiv nametanja nezavisnosti KiM. Skupila je 59,000 potpisa ove godine. Neke od organizacija su zapazile taj njen projekat i pozvali su je da dodje ovde i upozna ljude sa time sto pokusava da uradi.
Ksenija drzi tekst peticije u rukama i dalje uglavnom gleda u pod. Tekst je zapravo jedna jedina recenica - Nisam za nametanje nezavisnosti Kosovu.
Nekoliko dana kasnije, sedim sa Ksenijom u automobilu. Vracamo se zajedno u Njujork. Predstavljali smo na vise mesta njenu peticiju i moj dvd dokument. Mnogi nam rekose da smo cudan par. Narocito kada je drzala moj disk i davala ga okolo, a ja njenu peticiju. Sada ona ide nazad za Oregon. Ja ne znam sta cu tacno. Videcu vec. Vozi nas Berni. Profesor je Istorije na njujorskom koledzu. Majka mu je iz Srbije. Slusa traku sa uspomenama jednog Napoleonovog oficira o svojim dogodovstinama i peripetijama iz pohoda na Rusiju.
Ksenija i ja razgovaramo. Kaze mi da je skoro popravila svoj stari bicikl tako da sada moze da stigne do farme na kojoj radi za svega sat i po.
Tako, posle 10-ak sati rada na njivi, ona se malo vozi kuci biciklom oko sat i po, onda skuplja potpise ljudi koji nisu za nametanje nezavisnosti KiM, a posle se malo odmori, ustane ujutru oko pola cetiri i tako dalje. Takodje, nedavno je njen ocuh-staratelj od koga je mnogo propatila kao dete, na samrti zamolio da mu oprosti. Mnogo je obradovalo da je to mogla da ucini. I da je on to pozeleo.
Berni nas ostavlja u Bronksu. Uzimamo metro za Menheten. Dok se vozimo ka gradu Ksenija gleda okolne solitere i kaze da je ovde odrasla. U getu Bronksa. Pakao je za ljude. Kaze. Da ga prezive. Ako im se nametne. Ili da ga izbegnu, ako mogu.
Grlimo se pri rastanku. Ljudi u metrou nas gledaju kao da smo cudan par.