Da li smo toliko oguglali na naznake i jasne pojave nepravilnosti, kako u svakodnevnom životu, tako i u poslovanju npr javnih preduzeća? Svega smo se naslušali, od sukoba interesa, zloupotrebe položaja, burazerskih i kumovskih privatizacija, stranačkih nadmetanja do krvi i prepucavanja, a sve „za našu dobrobit“. Usled količine svega, čini se da od miša ne vidimo slona - da se gotovo ni jedna od tih afera ne završava konkretnim izveštajem, već ukazivanje na problem otpočinje (što je jedino dobro) u medijima, ali se na žalost i završava u medijima i nigde dalje od toga.U Srbiji afere imaju dugi rok trajanja – jedna, dve, tri, ili više u isto vreme...pa tako 365 dana u godini. Kada bi se sabrale vrednosti nekih, verovatno bi to bilo nekoliko % srpskog društvenog bruto proizvoda (GDP) – na primer naj % koji ide na obrazovanje, ili nauku ili kulturu.
Jedna od onih „afera“ koja traje jeste priča o prevozu transformatora, čiju nabavku je izvršilo javno preduzeće za prenos i upravljanje električne energije u Srbiji. Preduzeće od državnog interesa, zaista krvotok elektroenergetskog sistema.
Transfomatori su nezaobilazni deo sredstava u elektro-prenosnoj-energetici, veoma velike vrednosti, uglavnom oko 1 do 2 milion evra. Oni, upravo zbog svoje vrednosti i svojih specifičnosti ne stoje na zalihama, već se nabavljaju po potrebi, i to po karakteristikama ili specifikaciji koju navede kupac (ukoliko zna šta želi).Ne ulazeći u ostale potencijalne probleme, vezane za pomenutu nabavku, počev od odabira dobavljača, cena, razloga diskvalifikacije drugih ponuđača..zvuči neverovatno ne samo pitanje njihovog transporta, već i ponašanje aktera ove priče. Gotovo da čovek ne može da se uzdrži i ne prokomentariše da je nekima bolje da ćute.
Kada se transfomatori naruče, proces nabavke obavi, sigurno je da se ukalkulišu i potrebno vreme, ali i neželjene posledice i dr potencijalni vanredni troškovi, ali tesko da se čekanje od preko pola godine, može ukalkulisati.
Dozvoliti da problem postoji, a da se ne rešava je prvi znak ili neznanja ili pojave nekih sumnjivih poslova. Ili se možda nabavljaju transformatori koji nisu neophodni prenosnoj mreži (odnosno radi zaliha), pa je onda jasno da se upliće i nenamensko trošenje novca ili zloupotreba. Ne treba zaboraviti da niko nije reagovao mesecima, dok priča (verovatno nekog od aktera) nije dospela u medije. Povrh toga neobično je da javno-državno preduzeće angažuje bez tenderske procedure preduzeće za transport transformatora, a da to preduzeće nema potrebna osnovna sredstva da posao obavi! U direktnom dogovoru angažuje se „posrednik“, koji će prikolice iznajmiti od preduzeća iz druge države. Ne samo da nije bilo tendera, ne samo da je angažovano preduzeće koje posao ne može obaviti već je na primer transport po ugovoru trebalo da obavi isporučilac, a ne kupac. Ko se kome tu ponudio, vidi se.Kako neko sme da potroši i jedan jedini dinar više od onoga što je neophodno? Da li, i ko ima takvo pravo? Jer to je novac poreskih obveznika, građana ove zemlje. Ovo ponašanje nije neuobičajeno, i mi to gledamo svih ovih godina, a razloga su dva: partijski kadar, koji je postao unisex stručan (sve znaju i u sve se razumeju), i 2. nepostojanje funkcionisanja državnog sistema, jer on zbog prvog i ne može da radi.Naravno ne treba zaboraviti da svaki od aktera predstavlja po jednu kariku, pa je i javno preduzeće samo jedan deo ovog Luciferovog lanca. Pored njega, neobično je da pomenuto „posredničko“ transportno preduzeće prvo dobije dozvolu od nadležnog ministarstva, a kada priča dospe u javnost, produžetka dozvole nema?! Isti ljudi, isto nadležno ministarstvo, isto preduzeće..ali produžetka izgleda neće biti. Šta se to promenilo? Da li u Srbiji opet posluju ona preduzeća za „jednokratnu upotrebu“ – po sistemi „napravi dogovor, prenesi novac i nestani“. Dodatno, preduzeće koje može obaviti transport a nije dobilo posao, je svojim kamionima blokiralo prilaz transformatorima! Da li to može i sme da se dešava u bilo kojoj zemlji a posebno u onoj koja sebe naziva zemljom na korak do Evrope? Da li bi problem bio rešen da je „posredničko preduzeće“ iznajmilo prikolice u Srbiji od preduzeća koje ih ima, npr onog koje je blokiralo prilaz sredstvima vrednim milione evra a koja su u vlasništvu države?
Verujem da bi to bilo prihvatljivo rešenje za učesnike ovog posla.
Sa druge strane za Srbiju bi to bio još jedan signal da postoje nepravilnosti i da se novac rasipa. Zar nije trebalo da prođe vreme tzv."posrednika"?
Vrednost transporta je velika, jer se radi o specijalnim prikolicama, bilo železničkim ili drumskim. To je takođe i još jedan razlog što su u pitanju visoke nakande koje država uzima za korišćenje svojih putnih resursa, pa trošak transporta iako zavisi od lokacije, može biti čak i 20% od vrednosti novog transformatora.Razlog zbog čega se sve ovo dešava nisu karakterne osobine aktera ove priče. Razlog je nepostojanje procedura, pravila, realnog funkcionisanja institucija, ne samo energetskih, saobraćajnih već i onih pravosudnih. Da li treba podsetiti da je javno preduzeće dužno i da ispostavi fakturu sa kaznenim penalima isporučiocu za svaki dan kašnjenja, a to je bogami 0.5% od vrednosti transformatora nedeljno! Ako se upitamo zašto se to ne čini, onda odmah moramo da se setimo da je sve Luciferov krug, pa je i razlog jasan. Sažeto učesnici-karike ove priče su- ministarstvo koje daj, pa ne dalje dozvolu „posredniku“ ,- javno preduzeće koje angažuje direktnom pogodbom posrednika,- dobavljač koji ne obavlja transport iako mu to stoji u osnovnom ugovoru,- nezavisno transportno preduzeće koje blokira prilaz osnovim sredstvima države Srbije,- posredničko preduzeće koje bez potrebnih transportnih sredstava aplicira za dozvolu, ili koje kasnije pokušava da ista iznajmi od firme iz druge države... Ni jedan od postupaka nije ispravan, ali se desio. I ne samo da se desio, i da priča traje, već akteri pokušavaju medijski da objasne da je problem na nekoj drugoj strani, da svaki od njih upravo štiti interese države, i da se sve to dešava u stvari zbog "politike"...
Bilo bi dobro da se ova priča zaista rasvetli, ne više zbog samih aktera, koliko zbog budućih poslova ovog i ostalih naročito javnih preduzeća. Milioni evra koji se u njima obrću moraju i treba da budu samo i jedino u korist građana ove zemlje.
Od zatvaranja očiju, nema pomoći. Ili se oči više i ne zatvaraju?
Džaba nama svi zakoni o borbi protiv korupcije, kada se ne primenjuju, ili što je poraznije - kada nema ko da ih primeni.
Džaba što predsednica Saveta za borbu protiv korupcije svakodnevno ukazuje na potrebu borbe i na silne nepravilnosti..kada se u našoj svesti ne pali crvena lampica, da je korupcija bolest jednog društva.
Bolesni ste onoliko koliko ste korumpirani.
Prema vrednosti afera, reklo bi se da je Srbija na veštačkim plućima.