Vaše malo može biti nečije sve

civid RSS / 29.08.2008. u 08:08

Podstaknut komentarom na moj drugi tekst rešio sam da napišem nešto na temu dobrovoljnog davalaštva krvi. Ja sam krv dao:

1. kada sam morao - regrutacija

2. kada sam ( prizanjem ) od toga imao koristi ( skraćenje vojnog roka ) i

3. poslednji put za rođaka koji je operisan.

Poslednji put sam se najbolje osećao jer sam znao da od toga neko stvarno ima koristi. One priče da je to dobro za organizam i slične me ne mogu motivisati jer mi je sam taj čin, priznajem, vrlo neprijatan, a prvi put kada sam davao krv bilo je i padanja u nesvest. Nažalost kakvi smo ima mišljenja da se krv izvozi, prodaje i slično. Kampanjom treba potencijalne davaoce uveriti da baš njihovih 400-500 ml krvi upravo spašavaju nečiji život jer je mene naterala baš ta okolnost.

Eto od mene toliko o ovoj temi.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 10:33 29.08.2008

Prvi put

Ja sam prvi put dala krv za majku jedne poznanice - onog dana kada je počelo bombardovanje. Pamtim zato svaki detalj - i tog dana, i svoje misli, i osećanja vezana za sam čin davanja krvi, i sve te specifične okolnosti. Osećala sam se dobro - nekakva simbolika. S jedne strane uništavanje - s druge strane borba za život.

Potom sam jedva čekala da prođe 4 meseca - da mogu opet. I tako, u tom raspoloženju, nekoliko puta. Ne znam tačan broj. Tako me je pre neki dan priča o mrtvima, prebrojavanja, krivice, optuživanja dovela u poziciju da se zapitam 'ok, al šta ja mogu da uradim za žive? da dam krv...' i otrčah.

A evo i racionalan razlog - ako ti treba.
Za kratko vreme obaviš rutinsku kontrolu zdravlja - najpre, hemoglobin, potom pritisak, pa srce i pluća. Ako je to ok, možeš da daš krv. Onda se ta krv proverava još na neke bolesti - AIDS, hepatitisi i ne znam šta još. Ako se nešto otkrije, zovu te da te obaveste, ako te ne obaveste - znači da si zdrav. A tvoja krv odlazi nekom kome je potrebna.

Mene zaista ne zanima da li će ona otići komšiji Peri ili nekome na kraju sveta. Stići će u pravom trenutku onom kom je potrebna.

Postoji i druga mogućnost - dati za poznatog primaoca. Nekada usplahireni članovi porodice čekaju i pitaju 'A da li biste dali za mog brata... majku... sestru.. Samo kažite da je za tog i tog. Molim vas...' Pa tako onda znaš i kome si dao. I taj osećaj je lep.

Ja ne bih volela da mi se, daleko bilo, operacija odlaže jer nema krvi... Ne bih volela ni da se nađem u poziciji da molim ljude za nekog svog. Sebični su razlozi dobrovoljnog davanja - jer se uvek onaj koji daje oseća dobro, i bolje nego onaj koji čeka da primi. Nemam ništa protiv takvog egoizma od koga je svima dobro.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana