Mnoge partije desnog centra danas se nazivaju demohrišćanskim ili nose ovaj pridev u svom nazivu. Demohrišćanske stranke se u političkom spektru najčešće vezuju uz centar, ili pripadaju strankama desnog centra, kao što je to u slučaju Zapadne Evrope. Dobro je poznato da većina hrišćansko-demokratskih partija pripadaju tzv. narodnjačkim strankama. Ipak, postavlja se pitanje, u kojoj meri su sve hrišćansko-demokratske partije zaista hrišćanske, odnosno, na koji način i koliko u svojim programima ove stranke promovišu ideje koje proističu iz hrišćanskog učenja? Da podsetim, osnovne ideje hrišćasko – socijalne misli i politike i ono što ovu ideju razikuje od drugih sistema jeste, hrišćanski pogled na čovekovo biće i njegovu ličnost koji počiva na svetopisamskoj paradigmi obraza Božijeg i neotuđivom dostojanstvu uključujući i ono nerođenog deteta. Zatim, tu su pitanja jednakosti, solidarnosti, supsidijarnosti, personalizma nasuprot individualizma, pitanja etike i bioetike. O tome sa već ranije pisao.
Jedna od najvećih hrišćansko-demokratskih partija u Zapadnoj Evropi je svakako nemačka CDU (Christlish Demokratische Union) kojom predsedava nemačka kancelarka Angela Merkel. Bez sumnje, programski gledano, ova stranka i dalje predstavlja stožer hrišćansko – demokratske ideje u Evropskoj Uniji. Ipak, da su programi jedno a njihova primena drugo pokazuje činjenica da je kao najača opoziciona partija tokom 1999. godine dala podršku većinskoj „crveno – zelenoj“ koaliciji, partiji Zelenih i SDP za angažovanje njihovih vojnih snaga u NATO agresiji na Saveznu Republiku Jugoslaviju. To je bila istorijska odluka, budući da je to bilo prvo angažovanje nemačke vojske od drugog svetskog rata. Svoju podršku vojnim akcijama dali su i Bušovoj administraciji tokom sukoba u Iraku 2003. godine.
Njihovi prirodni partneri CSU - Hrišćanska Socijalna Unija Bavarske, iako retorički mnogo uzdržaniji, takođe su dali podršku vojnom angažmanu Američke vojske u Iraku.
Demohrišćanska stranka koja je u Italiji do 1994. godine vladala decenijama raspala se posle glasina koje su je povezivale sa mafijom i drugih afera koje su bile uglavnom finansijske prirode. Današnji premijer Italije, Silvio Berluskoni, predsednik hrišćansko demokratske partije Forza Italia, kojoj se prvobitno pridružila i neofašistička Alleanza Nazionale, previše je kontraverzna ličnost i moralno krajnje upitna, a oštra imigraciona politika koja njegova vlada vodi naročito protiv pripadnika romske populacije ne pomaže demantovanju glasina da je i sam blizak neofašističkim krugovima i idejama.
Narodna partija koja je donedavno bila na vlasti u Španiji u svojim programima sadrži jak naglasak katoličkog socijalnog nauka, ipak, svoj odlazak sa vlasti u mnogome mogu zahvaliti njihovoj podrški ratu u Iraku. Socijalistička vlada koja je nedavno osvojila vlast, za kratko je vreme maksimalno pojednostavila razvod braka, ozakonila homoseksualne brakove, uvodi liberalnu politiku pobačaja itd.
Situacija u Srbiji nije ništa bolja. Demohrišćanska Stranka Srbije, jedina partija koja sebe deklariše kao hrišćansko – političku u našoj zemlji, poseduje dobar politički program koji oslikava osnove hrišćasko demokratske misli, međutim, krajnje je upitno koliko je moguće da ovakav program dođe do izražaja i primeni u praksi budući da je ova partija praktično asimilovana u koaliciji jedne krajnje liberalne opcije kakva je LDP.
Veoma je bitno da političari ili političke partije koje sebe svrstavaju u okvire hrišćansko političke ideje svoje programe izdignu iznad deklarativnog nivoa i postanu pragmatičnije u ostvarivanju svojih demohrišćanskih programskih načela. U današnje vreme, možda više nego ikad postoji potreba da ove partije dosledno i bez presedana, razume se, koliko je god to u politici moguće, sprovode svoje političke programe i tako očuvaju hrišćansko nasleđe u društvu u kojem raste sve veća averzija prema hrišćanskim vrednostima. Neretko se može ćuti da su ove vrednosti prevaziđene, anahrone i retrogradne, bez mogućnosti da ljudsko društvo učine boljim, aludirajući pritom na saeculum obsurum - mračno doba crkve.
Ovo nas dovodi do potrebe da se u našoj zemlji oformi pokret a kasnije i partija koja bi objedinila sve hrišćanske vernike bez obzira na njihovu veroispovest po sličnom modelu po kojem je su sastavljene druge hrišćansko – demokratske partije u Evropi. Mišljenja sam da bi ovo mogla biti partija bi bila konzervativna sa jedne ali i liberalna sa druge strane. Ono što bi je činilo liberalnom liberalnim jeste naglasak na ljudskim pravima i inicijativi kojeg pojedinac treba da ima prema društvu. U suprotnosti liberalnom stanovištu stoji programska inicijativa protiv sekularizovanja vrednosti u društvu. To su pogledi na pitanja braka, istopolnih brakova, razvoda, abortusa ali i snažnom suprostavljanju ideologizaciji društva. Ono što ga čini socijalističkim jeste snažan naglasak na socijalnoj solidarnosti, borbi protiv siromaštva, oporezivanja imućnih i snažan naglasak na ideli socijalnog kapitalizma.
Primarni zadatak demohrišćanskih partija ne treba da bude borba za političku prevlast i politička trgovina koje kompromituje njihove političke programe, već povratak na suštinske vrednosti hrišćansko – socijalne ideje: Vlasti bez ideologije, prava na život, porodice kao temelja društva, hrišćanske etike i subsidijarnosti, personalizma i ideja jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde.