ONE LOVE!
ONE HEART!
LET'S GET TOGETHER
AND FEEL ALRIGHT!
Prošli vikend doneo nam je jednu zanimljivu vest. Zasigurno ste čuli: otkriven je prvi u Evropi spomenik Bobu Marliju, i to u Banatskom Sokolcu, mestu sa jedva 300 stanovnika smeštenom negde na putu izmedju Vršca i Plandišta, nedaleko od granice sa Rumunijom. Mnogi su bili iznenadjeni, neki pozdravili ovakav potez a neki ga ocrneli. Nisam mogao da se ne provozam do Sokolca (čak ni ja nikada nisam bio u tom delu Banata) i vidim o čemu se radi.
Južni Banat
Banat znam odavno, onaj južni. Prirodno, ne kao banaćani, ali obzirom da roditelji moje žene imaju vikendicu u Banatskom Karlovcu u koju sam često išao (dok se ne oženiš ne znaš odakle si) i da imam dosta prijatelja i lepe uspomene na svaki odlazak u Pančevo, Belu Crkvu i Vršac, upoznao sam ponešto. Pukla ravnica sve od Vršačkog brega do Beograda. Dole pesak, voda duboko; gore nebo, upeče zvezda da poludiš. Nije lako, nema se mnogo. Ljudi mirni (ali ne spori), izmešani, stigli sa svih strana, dobre komšije, spremni za veselje i šalu. Kumova majka je iz Dobrice i takvih smicalica i zavrzlama koje oni tamo jedni drugima smeštaju (i to matore žene, pre svega) nisam mogao ni da zamislim.
U toj ravnici gde su naselja razbacana kao ostrva u Panonskom arhipelagu, ljudi ipak uspevaju da ostanu svoji. Svako naselje ima svoju specifičnost. Pre svega nacionalnu, a onda i kulturnu, tradicije koje godinama gaje. I ne samo zajednički, već su i mnogi ljudi na svoj način posebni i gaje svoj mali svet sa puno pažnje.
Muzika? Pa, iznenadio me je odnos prema muzici. Brojni su ljudi mojih godina i nešto mladji i stariji koji poznaju muziku da je to čudo i razgovor o muzici sa njima je neka vrsta izazova i zadovoljstva. Eto, prvi komšija na "ranču" Zoran, u srednjim četrdesetim, ima na svojoj vikendici zavidnu zbirku rok albuma, video kaseta i knjiga. Preko puta nam je jedan nastavnik likovnog, čudak sa bradom, sa kojim se jednom zapričah o muzici i koji me obori sa stolice pozvananjem detalja o roku koje nisam nikada čuo, a do kojih je došao višedecenijskim strpljivim slušanjem ploča i radio stanica, čitanjem rok magazina, redovnim praćenjem rok scene. Postide me čovek. Mnogi muzičari pamte gostovanja po Banatu po sjajnoj atmosferi i aktivnoj publici.
Rock Village
Istrajnost i ideja su osobine ljudi po Banatu. Tako je i u slučaju Mirka Miljuša, rodjenog u Banatskom Sokolcu. Danas živi u Beogradu i ima uspešan posao sa berzama na Internetu. Već četiri godine za redom živi svoj san - organizuje festival u rodnom mestu. Čovek koji je za muziku vezan od malena, koji je proputovao svet, odlučio je da svet dovede u Sokolac - sa svoje dve ruke, sa komšijama i prijateljima i srcem punim želje. Nije mu teško da radi sve od organizacije, kontakta sa muzičarima, održavanja Internet stranice, pa do lepljenja plakata po celom Banatu danima pred festival. Nije mu teško jer vidi rezultat: mladi u Banatskom Sokolcu i okolini tokom cele godine žive za ova dva dana.
Ovde je jasno ko organizuje festival. Svi se znaju: obični ljudi, "odavde", stari i mladi! Nema političara koji odvajaju od usta svih nas da bi se pokazali i slikali u VIP ložama i družili sa poznatim muzičarima - oni su po "Izlazima" i prestoničkim festivalima. U Banatskom Sokolcu sve se zasniva na čistom entuzijazmu i ljubavi. Tradicionalno, ulaz i kampovanje na "Rok vilidžu" su besplatni. Svi su dobrodošli!
Banatski Sokolac ima svega 300 stanovnika, dve kafane i dve prodavnice. Festival se održava u dvorištu Područnog odeljenja Osnovne škole "Jovan Sterija Popović" iz Velike Grede koju pohadja tek dvadesetak učenika uzrasta od prvog do četvrtog razreda. Nema ih više. Tamo, pri kraju sela, u dvorište škole smeštena je sjajna bina, prostor za kampovanje, par priručnih barova za piće, štand sa plejskavicama i mesom, motori, kamere, zastave, prodavci majica i raznoraznih djakonija - i 4 do 5 hiljada ljudi svakog dana. Nestvarno, kao u filmu! Moj drug iz gimnazije Raša klima glavom i kaže da u njegovoj Ženevi i okolnim mestima ovo nikada ne bi moglo da se desi: - Tamo ljudi imaju komfor, ali ovakav kvalitet života nikada. Ovakva opuštenost, ovakav skup raznoraznih faca, od lokalnih paora do belosvetskih rokera je nešto za neverovati.
Ove godine, gostovali su Atomsko sklonište, Van Gog, naša rege marka Del Arno Bend, jamajčansko-nemačko-ganski rege sastav Ajri Vajbs na čelu sa Marlijevim sunarodnikom i nekadašnjim saradnikom, Rasom Abrahamom, "Magma" (pobednici Zaječarske gitarijade), Irina i "Storm", YU naopako i mladi bend iz Niša "Aria Aeterna". Nastup Partibrejkersa sprečila je olujna kiša. Publika je istrajno čekala na kijametu ali muzičari nisu mogli na scenu zbog rizika od nesreće.
Nažalost, zbog bolesti tašte nisam mogao da ostanem na večernjem programu. Video sam kako se svi pripremaju i očekuju zabavu. Gosti pristižu motorima, kolima, busom. Domaćini rasprostiru priručne tezge. Kafane i prodavnice hlade piće i spremaju hranu. Rokeri polako ulaze u ritam. Eh, ako obaveze dozvole, naredne godine dolazim sa šatorom i uživam ceo vikend!
Bob Marli i Jamajka
- Vidiš, kaže Mirko, u dvorištu škole su spomenici poginulima i u Prvom i u Drugom svetskom ratu. I kraljeva vojska i partizani. Retko je to naći. Onda i nije čudo što je od sada tu i spomenik Bobu Marliju. Zapravo i nije reč o klasičnom spomeniku. Možda bismo pre mogli reći da je to skulptura Boba Marlija.
- Bilo je predloga da napravim Džimija Hendriksa ili Džima Morisona, s obzirom da je ovo rok manifestacija. Ja mnogo cenim ono što je Marli radio, za šta se borio i način na koji je živeo, i zato je baš on dobio spomenik. Borba za slobodu, ravnopravnost i međuljudsku toleranciju je poruka koju mi želimo dalje da širimo svetu. Ovim simbolično želimo da pokažemo da se svi nesporazumi u društvu mogu rešiti mirnim putem bez ekscesa, kako je to činio slavni rege muzičar, koji je svojevremeno sprečio izbijanje građanskog rata na Jamajci. Bio sam tamo, osetio sam to.
- U ovom delu Banata, nastavlja Mirko, u miru i toleranciji živi dvadeset nacija. Svi smo potomci doseljenika, treća - peta generacija. Imamo duboko u sebi neki žal za korenima kao što je Marli imao za Afrikom.
Stvarno, čudna je ta veza Jamajke i Etiopije - prapostojbine crnaca koji su pohvatani i kao roblje dovedeni u Amerike. Zastave dve zemlje imaju iste boje. Car Hajle Selasije je oslobodilac Etiopije od Italijanskog ropstva i zbog toga je ikona na Jamajci (šta god se kasnije desilo za vreme njegove vladavine) i u rasta pokretu uopšte. Reče mi Raša čudan podatak vezan za njega. Pre dolaska Hajla Selasija na Jamajku kiša nije padala deset godina. Tog dana je pala, isto kao i tri godine kasnije kada je ponovo posetio Jamajku. Još ga tamo slave kao Boga.
Spomenik Bobu Marliju visok je 190 centimetara (mada je on bio visok samo 168), obložen je poliesterom i obojen uverljivim bojama. Izradio ga je akademski vajar iz Beograda Davor Dukić, a čast da ga otkriju drugog dana festivala pripala je Dadi Topiću, Neši Galiji, Zoranu Kostiću Canetu i Jovanu Matiću, vodji Del Arno benda.
Ministar kulture Jamajke poslao je posebnu poruku povodom postavljanja spomenika Bobu Marliju.
- Veliko zadovoljstvo donela nam je informacija da će najvoljenijem sinu Jamajke biti podignut spomenik u Srbiji. Ovo zadovoljstvo pomešano je sa prijatnim iznenađenjem u saznanju da u Srbiji postoje poštovaoci rege muzike koji cene Bob Marlija toliko, da su postali prvi građani u Evropi, koji su na ovaj način ukazali priznanje i čast velikom rege pesniku. Za Boba, aktivnog Rastaman-a, muzika je bila oružje kojim … “kada vas pogode, ne osećate bol..”. Pucao je svojim oružjem – rečima svojih pesama i osvojio svet svojom muzikom i porukom.
Gosti sa Jamajke su se odomaćili tokom festivala u Sokolcu. Živeli su u seoskoj kući , jeli ogromne količine šljiva i grožđa, usvojili domaća imena, konačno odsvirali hitove Boba Marlija. Ras Abraham opisao je svoja osećanja tokom boravka u Sokolcu.
- Bob Marli nas posmatra sa neba - tvrdio je u toku svog nastupa jamajčanin koji poruku mira i ravnopravnosti širi svetom, šireći glas o svojoj zemlji. - Možeš biti rasta koje god boje bio, nije stvar u frizuri, već u čistoći srca i u tome da uvek budeš iskren. Biti rasta znači govoriti istinu. Ja ne bih bio to ako bih govorio kako mi je ovde lepo, a nije tako, međutim ja uživam ovde među ovim divnim ljudima i moram o tome da govorim.
Vest o otvaranju prvog spomenika rege ikoni u Evropi, brzo je obišla svet, pa su se u Sokolcu mogli videti novinari i fotoreporteri iz Nemačke i Hrvatske, a prve fotografije spomenika osvanuće i u “Tajmsu” i “Vašington postu”.
Spomenici
Spomenik Bobu Marliju, treći je u malim mestima Vojvodine posvećen poznatim medijskim lilčnostima. U Žitištu je postavljen spomenik Rokiju Balboi, dok se meštani sela Međa još upinju da podignu spomenik filmskom Tarzanu Džoniju Vajsmileru.
Ovo izaziva oprečne komentare. Zoom šalje vest da:
Juče su ladno bili prva vest na Radio 1 u Dubaiu. Voditelj je doduše imao problema da izgovori ime sela ali sve mu je oprošteno kad nas hvale. Bravo ljudi.
Sa druge strane, kaže jedan Nemanja u web komentaru:
Totalni freak show, dzamija u subotici, beer fest, obezglavljeno telo u parku, otkriven spomenik bob marliju...mozda ove vesti nemaju nikakve veze jedno sa drugim ali moram priznati da mi je svaka na svoj nacin mucna i bolna. sada ce svako selo imati kao glavnu atrakciju neki spomenik posvecen nekoj bitnoj osobi modernog doba. nazalost verujem da 90% stanovnika tog sela i ne zna ko je bob marley , a i oni koji znaju lece kompleks provincije kroz uzgajanje marihuane, pustanje dreadova i podizanje spomenika...ajde sad koje selo je na redu? ko je sledeci?
Ja imam oprečno mišljenje. Najpre, kao što sam pokušao ovim tekstom da objasnim, Banat je zanimljiva sredina. Istina je da veliki broj radnika, seljaka i ostalih običnih ljudi ne zna mnogo o Bobu Marliju. Nedjutim, siguran sam da ih je puno koji sasvim dobro znaju i Marlija i mnogo toga o muzici. Uostalom, nije li ovo izazov i prilika da i oni prvi nešto nauče?
- Hteo sam nešto da učinim, posebno za mlade ljude koji ovde žive. Nekada je ovaj region bio relativno urbana sredina, a danas je život veoma težak. Ljudi su dezorijentisani. Mladima je "Rock village" značajan, oni o tome pričaju cele godine, a meni je najbitnije da sada već imamo generacije koje su odrasle uz ovaj festival i čiji je muzički ukus usmeren upravo zahvaljujući onima koji su ovde nastupali - kaže Miljuš.
To što je Mirko uradio sjajan je primer čoveka koji je vezan za "svoj kraj". Ima li još takvih primera? Ko je od ljudi koji su otišli "trbuhom za kruhom", recimo naših gasterbajtera, podigao spomenim nekome u svom gradu/selu? Bilo kome, junaku, naučniku, pesniku... nekome iz zemlje u kome danas žive. Umesto "dvoraca" za pokazivanje u kojima je prašina u polovini soba. Mirko je to uradio za svoj Sokolac i učinio ga poznatim!
Nadalje, otkud mišljenje da su samo veliki gradovi mesta u kojima se postavljaju spomenici "bitnim osobama modernog doba"? Znaći li to da su za mala mesta rezervisane prilike da postavljaju spomenike manje važnim poznatim licima - tipa Dare Buba Mare i Šekija Turkovića (da izvinu ovo dvoje umetnika), a da se gradovi čuvaju za veće zverke? Recimo, da samo Novi Sad može da digne spomenik jednoj Dragani Mirković ili Leonardu Koenu, dok bi samo Beograd imao prava na Cecu ili Brenu i Pola Makartnija ili Mika Džegera.
Primeri Žitišta, Medje i sada Banatskog Sokolca su upravo dokaz da kultura nema granice i da niko ne može da polaže tapiju na nju!
Sve dok boja kože ne postane nevažna kao boja očiju, ideja o univerzalnom miru će biti zaludna iluzija".
Robert Nesta Marli
Korišćeni citati iz vesti i fotografije koje su objavili Beta, Blic, Večernje Novosti, Mondo, B92 i Kurir i materijal sa sajta Rock Village-a