Nije lako biti skriboman.
Ne mislim samo na psiholoski aspekt odupiranja potrebi da se, posle visecasovnog profesionalnog pisanja, pismenim ventiliranjem pojedincima i institucijama promptno skrene paznja na odredjene pojave, vec i na fizicki bol u vratu i desnoj lopatici koji se spusta niz desnu ruku.
Redovno koketiram sa sportom, pravilnim drzanjem i alternativnim tehnikama opustanja, ali se to, s vremena na vreme, pokaze kao nedovoljno. U nauljenom svetu masaze cum golisave filozofije juce sam saznala da neki diplomac Mancesterske skole za masazu (kog se ova institucija sada za zgrazavanjem odrice?!) pruza usluge tzv. happy ending-a. To bi otprilike bio ekvivalent onoga na sta gospoda misle kad idu na Tajland bez pratnje i raduju se “masazi”.
Najzanimljivija strana ove pojave mi je, bez dvoumljenja, kako medju maserima raspoznati obicnog Joe-a od Yoni* Dick-a. Dick of Manchester kaze: “Obicno pitam na koje delove tela klijentkinja zeli da se fokusiram. Ako kaze unutrasnju stranu butine i pri tom, osim peskira, nema nista na sebi, shvatim poruku.“ Na pitanje o etickoj strani svog nesebicnog angazovanja na poslu Dick odgovara: „Trudim se da ljude ucinim opustenim i srecnim. Kraj je senzualan i uzbudnjiv, ali ne ukljucuje nikakvu formu penetracije“.
To bez penetracije je izgleda kljuc moralnog odgovora. Nesto kao Bil Klinton i Monika Levinski.
Jos se samo pitam zasto se za to placa ekstra. Mislim, iz perspektive zene relativno lako se dobija i za DZ. Onda se na putu od kompjutera do ves masine setim da mi je jednom jedan rekao: „Ne placas za to, nego da ona/on posle ode.”
*Yoni - sanskrit divine passage, prim prev