Posle kratkog ravnog dela iza Murgaba, uspon dug oko 40km poveo nas je na 4140m visok prevoj Naizataš. Izašavši tamo gore, našli smo se na tavanu Pamira odnosno na najvišoj etapi našeg putovanja, i narednih dana smo goredolirali po tom tavanu ne spuštajući se nikad mnogo ispod 4000m, i savlađujući nekoliko prevoja iznad te visine.
U nemilosrdnim čeljustima raja
Jurta i Moskvič, najbolji čovekovi prijatelji
Svet se srubljuje do ogoljenog jezgra
Proučavajući tuđa iskustva, spremili smo se na dane u kojima neće biti mogućnosti da se nabavi hrana i neka pristojna voda. Natovareni smo kao magarci kesama sa sirovim pirinčem, supama u kesicama, konzervama, hlebom sa pijace u Murgabu, ovsenim pahuljuicama, mlekom u prahu, kartušama sa gasom, primusima, šerpama i tanjirima... Tu je k tome i po nekoliko litara vode na svakom biciklu, a Raca nosi i „Katadyne“ filter za vodu. To je nevelika, lagana (i skupa) spravica čije je srce keramički filter sa super-malim porama, toliko malim da ni virusi ne mogu da prođu kroz njih (dakle ništa hemija nego obična i efikasna, gruba fizika). Zato je moguće da se usisno crevo filtera potopi i u blatnjavu baru, a da se posle seanse pumpanja na izlazu dobije bistra i čista pijaća voda. U praksi je pumpanja dosta a i usisnu stranu filtera svaki čas treba čistiti nekom vrstom fine šmirgle, pa je da bi se dobilo dovoljno vode za četiri čoveka potrebno oko pola sata posla. No to je svakako mala cena za ono što filter pruža. Vodu koju koristimo za kuvanje nismo prečišćavali – direktno iz potoka išla je u šerpe, i tamo smo je ostavljali da vri neko vreme pre nego što dodamo nešto unutra. (Tamo gde smo koristili vodu iz seoskih bunara koju i meštani piju, dodavali smo u nju tečni aktivni kiseonik koji za petnaestak minuta uništava bakterije i viruse.)
Sonata za žuti Moskvič
Pokazalo se da stvari stoje bolje nego što smo očekivali na osnovu dostupnih informacija (starih par godina, a izgleda da i Pamir ipak napreduje, makar najskromnijim i najsporijim tempom): bar jednom dnevno nailazili smo na neku jurtu u kojoj bi ljubaznih domaćini odmah iznosili pred nas standardni čaj, kefir, puter i domaći hleb – dovoljno za dobar obrok. Naravno, ako uzmemo u obzir da smo vodu koju smo nalazili usput tretirali onako kako je pomenuto gore, preostaje zaključak da su izvor naših problema sa stomacima bile baš te gostoprimljive trpeze u jurtama. Ali tako je silno i neizmerno prijao kiseli firke na pustinjskoj vrućini, i tako je lepo puter (koji ustvari liči na naš young kaymak) legao na leba’, da se ta cena imala smatrati prihvatljivom i svako kasnije trbuhozborenje ovih đakonija bilo je samo gunđanje koje je trebalo primiti na jedno uho i propustiti na drugo... ako ne postane baš drastično, kao u par situacija pomenutih u prošlom blogu.
Ovo su, razumljivo, bili i najprazniji i najpustiji predeli na čitavom putu. Svuda unaokolo jetka praznina i pustoš, nebeskim bleštavilom skvrčena do nesamerljivih oblika, takvih za koje nisi siguran da li su blizu ili su daleko, da li su visoki ili su niski, da li su ovosvetovni ili su samo projekcija tvog unutarnjeg haosa. Ko misli da je smiren i nezamagljen, može ovde na miru i dobro da oslušne svoje šumove, statičke smetnje i krčanja, svu kakofoniju koja nam onemogućava dobar prijem onog suštinskog "programa" što daje smisao našem postojanju, a koju obično ne primećujemo ili živimo u uverenju da je mnogo manja. Bolno za ego, korisno za dušu.
Put do stvarnog sveta
Postoje i drugi trenuci istine: tu i tamo srebrna zgura kakvog vodotoka donosi namerniku sablasni miris nečega što je nemarno ostavio kod kuće zajedno sa gomilom ostalih nemarnosti, ne znajući koliko mu je dragoceno. Miris jabuke na tanjiru, miris posteljine na krevetu, miris prozorskog ragastova, zastrveni miris ukućana... sve to onda čili u ustima, sažima se do tačke na jeziku i nestaje, ostavljajući zaprepašćenu želju da još neko vreme visi u krajoliku.
Na jalovoj, sprženoj zemlji kao kletva raste po koji busen iznemogle oštre trave; na prašnjavom kamenju cepaju se i dele u pulsirajuće žile orojale misli i nade. U ovim trošnim predelima koje prejak pogled oštećuje isto kao i pijuk, trajan je samo tamni ugrušak puta koji, ravan čudu, uporno izmiče napred. Za njim strujimo mi, vratova istegnutih napred kao u pasa goniča; svako kevće u sebi. I ne postoji dublje osećanje putovanja, ne postoji prisnije robovanje lepoti avanture nego što je ovo; kad si toliko na svom suđenom mestu, i kad je to mesto tako snažno ispred tebe i u tebi da nazivi svih ostalih stvari koje su do tada činile tvoj život, postaju samo lelujavi baloni. Svaki od tih balona još neko kratko vreme prati u tvom umu onaj pojam koji je nekada tako pomno, naizgled večno i neraskidivo označavao, a onda ih u poslednjoj fazi metamorfoze napuštaju i penju se u izmaglicu ravnodušja sve dok tvoja prošlost i svo iskustvo ne ostanu bezimeni, obesmišljeni pred predelom koji prolaziš i koji je sav tvoj sadržaj: on je ono što jesi i što ćeš biti, tvoja jedina definicija i sve što je ikad bilo potrebno da znaš. Lišen svojih predmeta i pojmova kojima se hrani, i govor postaje ravnodušan prema svemu prošlom, prema čitavom iskustvu koje više ništa ne vredi – zato se u ovakvim trenucima ćuti, i svako je nem za svoj groš.
Bezimenost stvari, s one strane jezika
Nikad nam ovakva uzdizanja ne traju dovoljno dugo. Dovoljno je da se u njihovoj krhkoj strukturi pojavi sićušno zrno stvarnosti pa da se ona sruši, te se uz zveket njenog sleganja prenemo i uzdahnemo: prošao je još jedan zanosni treptaj na putu. Želimo ih još, što pre, i stoga putovanja uvek nastavljamo grozničavo, jureći za sledećim gubitkom sebe kako bismo u tom magnovenju i međuvremenu svet izvan nas ponovo videli onakvim kakav on jeste. Ko jednom okusi slast takvog viđenja nikad se više ne vraća na stare životne staze; za sva vremena ostaje putnik, bilo da je blagosloven stvarnim daljinama bilo da se, uklet, putovanju jektičavo nada.
Klijanje semena pogleda
Drugog dana na pamirskom tavanu prošli smo jedino ozbiljnije naselje na njemu - seoce Aličur, istopljeno u jari podneva koje je curilo sa pet hiljada metara visokih vrhova. Prošli smo zatim i slana jezera Sasikkul i Jašikkul (tirkizna i mukla, mrtva, već odavno strgnuta sa lica Zemlje i poklonjena nekoj drugoj planeti, koju smo stoga mogli da posetimo jednostavno prolazeći kraj njih) i krenuli u dugi, sneni uspon do prevoja Harguš i njegovih namćorastih 4400m visine. Sad je na Nenada bio red da plati nešto džebane za kotrljanje ovim predelima; u njegovom slučaju bili su to bezobrazno zakasneli simptomi visinske bolesti, povraćanje i ubrzani rad srca. No i za njega su neprijatnosti trajale samo jedan dan, pa smo posle kampovanja u još jednoj nigdini nastavili put ka Horogu.
Na poslednjem značajnom prevoju pre te varošice, 4271m visokom Kojtezeku, sačekali su nas osim lošeg makadama i hladnoća i kiša. Sa preko trideset stepeni na početku dana uspeli smo se u hladnu, vetrovitu vlagu u kojoj smo morali da potegnemo rukavice i toplu odeću. A na kraju dana smo opet bili u vrućoj golotinji koja nam se pela u susret niz uzanu klisuru reke Togizbulok. Stenoviti lavirint klisure je bio prekrasan i atraktivan otprilike koliko nam je ime reke bilo nerazgovetno i teško za ispijanje. Ta duboka pukotina se drsko probijala i ritala između skoro šest hiljada metara visokih pikova krunisanih snegom, a mi smo koristili opštu gungulu u sudaru divova, i služeći se taktikom buva u psećem krznu neprimetno se niz reku spuštali ka smiraju dana i ka mestu o kome smo dugo sanjali i jedva ga dočekali: u seocu Dželandi smestili smo se u nekoj vrsti stacionara (sobe sa zidovima i tavanicama, pravi kreveti) izgrađenom na toplim izvorima. Pobacali smo stvari u sobe i otrčali u suteren, uleteli pod tuševe u velikoj prostoriji u kojoj je bilo golih ljudi (nismo o tome mnogo razmišljali, voda iz tuševa je bila tako topla...) a onda se bacili u mali bazen u kome je bilo golih ljudi (nismo o tome mnogo razmišljali, voda u bazenu je bila tako topla...). Mirisalo je na sumpor (nismo o tome mnogo razmišljali jer smo sigurno smrdeli jače od sumpora). Brzo smo ostali sami u bazenu (nismo o tome mnogo razmišljali jer smo sigurno smrd... jer je voda u bazenu bila tako topla).
Posle smo otrčali u restorančić (imali su i to) u kome nas je glavni i jedini kuvar obavestio da za jelo nemaju ništa osim kaše za decu i lagmana (valjda najpopularnija klopa u Tadžkistanu: supasta čorba/čorbasta supa sa dugim rezancima koji joj ne pristaju, sa povrćem koje joj više pristaje, sa malo mesca ako se ima sreće, sa mescem koje vonja na ovčetinu ili koze ako se nema sreće). Istovremeno su se na stolovima oko nas razbijali od krkanja raznoraznih finih stvari. "To su doneli sa sobom", objasnio je chef.
Chef je definitivno bio muvator – taj utisak se pojačao kad smo za doručak naručili po dva jaja za svakog od nas četvorice. (Iz kuhinje je stigla tvrdnja da samo to imaju, dok su se na stolovima oko nas opet razbijali od krkanja raznoraznih lepih stvari koje su doneli sa sobom.) Uspeo je da ispuni narudžbu koristeći samo šest jaja. Sistem se sastojao u tome da belanca maksimalno raširi i pažjivo ih rasporedi po tanjirima koristeći vrhunsku vektorsku geometriju, tako da se nedostatak žumanaca (na osnovu kojih bi bilo lakše utvrditi da dva jaja nedostaju) teže primeti. U mom tanjiru se međutim igrom slučaja (rasporeda) našla samo bela materija pa sam tako munjevito i vispreno primetio da nešto nedostaje. Međutim bio sam užasno gladan i isto tako munjevito sam smazao korpus delikti, a posle mi je bilo grdno žao što nisam prethodno otišao po chefa i dovukao ga do prozorčića za izdavanje hrane, da zajedno brojimo koliko je jaja u tanjiru. Nije da sam bio zapeo za dva žumanca, nego mi je bilo zanimljivo da vidim kako bi se izvukao - a nisam sumnjao da bi se izvukao.
Dželandi: najeminentniji, najmarkantniji, najubedljiviji, naj... Hi-Fi stub koji sam
ikada video (a ima i video, tako da sam dobro video)
Les toilettes (public convenience, restroom, comfort station, men's room) u stacionaru su bili u kineskom stilu, što je značilo da su u kućici nadomak glavne zgrade na drvenom podu postojale tri rupe za obavljanje posla, a nikakve druge pregrade tu nije bilo. Rupe su bile vrlo blizu jedna drugoj a mi smo bili malo previše otuđeni i mimo sveta, pa je svako od nas cupkao napolju čekajući da konstelacija zvezda i potrebe za klozetom bude takva da bude sam unutra. No ostali gosti nisu imali nikakvu tremu pred mogućnošću da pražnjenje creva podele sa drugima i pritom proćaskaju o vremenu, politici, kvalitetu hrane u restoranu i sličnim temama, deleći među sobom novine (koje su takođe prethodno prodiskutovali) u svrhu kako higijene tako i učvršćenja novog poznanstva. Istine radi, dok ostavljam mašti vrednog čitaoca da dočara proces pretvaranja nepoznanika u poznanike a novina u žutu štampu, pomenuću i to da su, hej, muški i ženski toalet bili odvojeni.
Posle Dželandija Togizbulok se ulio u reku Gunt koja je od toga postala moćnija. A njegova klisura se ulila u klisuru Gunta koja je od toga postala šira i obesnija. Spustili smo se na 3000m, nizbrdica se nastavljala i dalje, pa su počele da se pojavljuju prve stidljive hrpice zelenila a visoko žbunje se polako pretvaralo u prvo drveće. Hvatajući se njegovog dragocenog granja i lišća, konačno smo stigli do Horoga.
Sunčanje na putu je popularna aktivnost u pamirskim selima.
Ovde obratiti pažnju i na inovativno rešenje pojasa za neplivače.
Koleza
Saobraćaj na putu
Most čiji je smisao i oslonac njegova senka na vodi
Komšijski razgovori
Komšije su svuda iste, samo su planine negde malo više.
Jone