Svet se srubljuje do ogoljenog jezgra

Mirpa_tebra RSS / 01.09.2008. u 23:35

 

 

 

Posle kratkog ravnog dela iza Murgaba, uspon dug oko 40km poveo nas je na 4140m visok prevoj Naizataš. Izašavši tamo gore, našli smo se na tavanu Pamira odnosno na najvišoj etapi našeg putovanja, i narednih dana smo goredolirali po tom tavanu ne spuštajući se nikad mnogo ispod 4000m, i savlađujući nekoliko prevoja iznad te visine.

P8169119.3546.JPG
U nemilosrdnim čeljustima raja

P8149019.3548.jpg
Jurta i Moskvič, najbolji čovekovi prijatelji

P8139008.3549.JPG
Svet se srubljuje do ogoljenog jezgra

Proučavajući tuđa iskustva, spremili smo se na dane u kojima neće biti mogućnosti da se nabavi hrana i neka pristojna voda. Natovareni smo kao magarci kesama sa sirovim pirinčem, supama u kesicama, konzervama, hlebom sa pijace u Murgabu, ovsenim pahuljuicama, mlekom u prahu, kartušama sa gasom, primusima, šerpama i tanjirima... Tu je k tome i po nekoliko litara vode na svakom biciklu, a Raca nosi i „Katadyne“ filter za vodu. To je nevelika, lagana (i skupa) spravica čije je srce keramički filter sa super-malim porama, toliko malim da ni virusi ne mogu da prođu kroz njih (dakle ništa hemija nego obična i efikasna, gruba fizika). Zato je moguće da se usisno crevo filtera potopi i u blatnjavu baru, a da se posle seanse pumpanja na izlazu dobije bistra i čista pijaća voda. U praksi je pumpanja dosta a i usisnu stranu filtera svaki čas treba čistiti nekom vrstom fine šmirgle, pa je da bi se dobilo dovoljno vode za četiri čoveka potrebno oko pola sata posla. No to je svakako mala cena za ono što filter pruža. Vodu koju koristimo za kuvanje nismo prečišćavali – direktno iz potoka išla je u šerpe, i tamo smo je ostavljali da vri neko vreme pre nego što dodamo nešto unutra. (Tamo gde smo koristili vodu iz seoskih bunara koju i meštani piju, dodavali smo u nju tečni aktivni kiseonik koji za petnaestak minuta uništava bakterije i viruse.)

P8169085.3551.JPG
Sonata za žuti Moskvič

Pokazalo se da stvari stoje bolje nego što smo očekivali na osnovu dostupnih informacija (starih par godina, a izgleda da i Pamir ipak napreduje, makar najskromnijim i najsporijim tempom): bar jednom dnevno nailazili smo na neku jurtu u kojoj bi ljubaznih domaćini odmah iznosili pred nas standardni čaj, kefir, puter i domaći hleb – dovoljno za dobar obrok. Naravno, ako uzmemo u obzir da smo vodu koju smo nalazili usput tretirali onako kako je pomenuto gore, preostaje zaključak da su izvor naših problema sa stomacima bile baš te gostoprimljive trpeze u jurtama. Ali tako je silno i neizmerno prijao kiseli firke na pustinjskoj vrućini, i tako je lepo puter (koji ustvari liči na naš young kaymak) legao na leba’, da se ta cena imala smatrati prihvatljivom i svako kasnije trbuhozborenje ovih đakonija bilo je samo gunđanje koje je trebalo primiti na jedno uho i propustiti na drugo... ako ne postane baš drastično, kao u par situacija pomenutih u prošlom blogu.

Ovo su, razumljivo, bili i najprazniji i najpustiji predeli na čitavom putu. Svuda unaokolo jetka praznina i pustoš, nebeskim bleštavilom skvrčena do nesamerljivih oblika, takvih za koje nisi siguran da li su blizu ili su daleko, da li su visoki ili su niski, da li su ovosvetovni ili su samo projekcija tvog unutarnjeg haosa. Ko misli da je smiren i nezamagljen, može ovde na miru i dobro da oslušne svoje šumove, statičke smetnje i krčanja, svu kakofoniju koja nam onemogućava dobar prijem onog suštinskog "programa" što daje smisao našem postojanju, a koju obično ne primećujemo ili živimo u uverenju da je mnogo manja. Bolno za ego, korisno za dušu.

P8169197.3552.jpg
Put do stvarnog sveta

P8169200.3553.JPG

Postoje i drugi trenuci istine: tu i tamo srebrna zgura kakvog vodotoka donosi namerniku sablasni miris nečega što je nemarno ostavio kod kuće zajedno sa gomilom ostalih nemarnosti, ne znajući koliko mu je dragoceno. Miris jabuke na tanjiru, miris posteljine na krevetu, miris prozorskog ragastova, zastrveni miris ukućana... sve to onda čili u ustima, sažima se do tačke na jeziku i nestaje, ostavljajući zaprepašćenu želju da još neko vreme visi u krajoliku.

Na jalovoj, sprženoj zemlji kao kletva raste po koji busen iznemogle oštre trave; na prašnjavom kamenju cepaju se i dele u pulsirajuće žile orojale misli i nade. U ovim trošnim predelima koje prejak pogled oštećuje isto kao i pijuk, trajan je samo tamni ugrušak puta koji, ravan čudu, uporno izmiče napred. Za njim strujimo mi, vratova istegnutih napred kao u pasa goniča; svako kevće u sebi. I ne postoji dublje osećanje putovanja, ne postoji prisnije robovanje lepoti avanture nego što je ovo; kad si toliko na svom suđenom mestu, i kad je to mesto tako snažno ispred tebe i u tebi da nazivi svih ostalih stvari koje su do tada činile tvoj život, postaju samo lelujavi baloni. Svaki od tih balona još neko kratko vreme prati u tvom umu onaj pojam koji je nekada tako pomno, naizgled večno i neraskidivo označavao, a onda ih u poslednjoj fazi metamorfoze napuštaju i penju se u izmaglicu ravnodušja sve dok tvoja prošlost i svo iskustvo ne ostanu bezimeni, obesmišljeni pred predelom koji prolaziš i koji je sav tvoj sadržaj: on je ono što jesi i što ćeš biti, tvoja jedina definicija i sve što je ikad bilo potrebno da znaš. Lišen svojih predmeta i pojmova kojima se hrani, i govor postaje ravnodušan prema svemu prošlom, prema čitavom iskustvu koje više ništa ne vredi – zato se u ovakvim trenucima ćuti, i svako je nem za svoj groš.

P8169204.3554.JPG

Bezimenost stvari, s one strane jezika

P8169122.3555.JPG

Nikad nam ovakva uzdizanja ne traju dovoljno dugo. Dovoljno je da se u njihovoj krhkoj strukturi pojavi sićušno zrno stvarnosti pa da se ona sruši, te se uz zveket njenog sleganja prenemo i uzdahnemo: prošao je još jedan zanosni treptaj na putu. Želimo ih još, što pre, i stoga putovanja uvek nastavljamo grozničavo, jureći za sledećim gubitkom sebe kako bismo u tom magnovenju i međuvremenu svet izvan nas ponovo videli onakvim kakav on jeste. Ko jednom okusi slast takvog viđenja nikad se više ne vraća na stare životne staze; za sva vremena ostaje putnik, bilo da je blagosloven stvarnim daljinama bilo da se, uklet, putovanju jektičavo nada.

P8169058.3556.JPG

Klijanje semena pogleda

P8169083.3557.JPG

Drugog dana na pamirskom tavanu prošli smo jedino ozbiljnije naselje na njemu - seoce Aličur, istopljeno u jari podneva koje je curilo sa pet hiljada metara visokih vrhova. Prošli smo zatim i slana jezera Sasikkul i Jašikkul (tirkizna i mukla, mrtva, već odavno strgnuta sa lica Zemlje i poklonjena nekoj drugoj planeti, koju smo stoga mogli da posetimo jednostavno prolazeći kraj njih) i krenuli u dugi, sneni uspon do prevoja Harguš i njegovih namćorastih 4400m visine. Sad je na Nenada bio red da plati nešto džebane za kotrljanje ovim predelima; u njegovom slučaju bili su to bezobrazno zakasneli simptomi visinske bolesti, povraćanje i ubrzani rad srca. No i za njega su neprijatnosti trajale samo jedan dan, pa smo posle kampovanja u još jednoj nigdini nastavili put ka Horogu.

Na poslednjem značajnom prevoju pre te varošice, 4271m visokom Kojtezeku, sačekali su nas osim lošeg makadama i hladnoća i kiša. Sa preko trideset stepeni na početku dana uspeli smo se u hladnu, vetrovitu vlagu u kojoj smo morali da potegnemo rukavice i toplu odeću. A na kraju dana smo opet bili u vrućoj golotinji koja nam se pela u susret niz uzanu klisuru reke Togizbulok. Stenoviti lavirint klisure je bio prekrasan i atraktivan otprilike koliko nam je ime reke bilo nerazgovetno i teško za ispijanje. Ta duboka pukotina se drsko probijala i ritala između skoro šest hiljada metara visokih pikova krunisanih snegom, a mi smo koristili opštu gungulu u sudaru divova, i služeći se taktikom buva u psećem krznu neprimetno se niz reku spuštali ka smiraju dana i ka mestu o kome smo dugo sanjali i jedva ga dočekali: u seocu Dželandi smestili smo se u nekoj vrsti stacionara (sobe sa zidovima i tavanicama, pravi kreveti) izgrađenom na toplim izvorima. Pobacali smo stvari u sobe i otrčali u suteren, uleteli pod tuševe u velikoj prostoriji u kojoj je bilo golih ljudi (nismo o tome mnogo razmišljali, voda iz tuševa je bila tako topla...) a onda se bacili u mali bazen u kome je bilo golih ljudi (nismo o tome mnogo razmišljali, voda u bazenu je bila tako topla...). Mirisalo je na sumpor (nismo o tome mnogo razmišljali jer smo sigurno smrdeli jače od sumpora). Brzo smo ostali sami u bazenu (nismo o tome mnogo razmišljali jer smo sigurno smrd... jer je voda u bazenu bila tako topla).

Posle smo otrčali u restorančić (imali su i to) u kome nas je glavni i jedini kuvar obavestio da za jelo nemaju ništa osim kaše za decu i lagmana (valjda najpopularnija klopa u Tadžkistanu: supasta čorba/čorbasta supa sa dugim rezancima koji joj ne pristaju, sa povrćem koje joj više pristaje, sa malo mesca ako se ima sreće, sa mescem koje vonja na ovčetinu ili koze ako se nema sreće). Istovremeno su se na stolovima oko nas razbijali od krkanja raznoraznih finih stvari. "To su doneli sa sobom", objasnio je chef.

Chef je definitivno bio muvator – taj utisak se pojačao kad smo za doručak naručili po dva jaja za svakog od nas četvorice. (Iz kuhinje je stigla tvrdnja da samo to imaju, dok su se na stolovima oko nas opet razbijali od krkanja raznoraznih lepih stvari koje su doneli sa sobom.) Uspeo je da ispuni narudžbu koristeći samo šest jaja. Sistem se sastojao u tome da belanca maksimalno raširi i pažjivo ih rasporedi po tanjirima koristeći vrhunsku vektorsku geometriju, tako da se nedostatak žumanaca (na osnovu kojih bi bilo lakše utvrditi da dva jaja nedostaju) teže primeti. U mom tanjiru se međutim igrom slučaja (rasporeda) našla samo bela materija pa sam tako munjevito i vispreno primetio da nešto nedostaje. Međutim bio sam užasno gladan i isto tako munjevito sam smazao korpus delikti, a posle mi je bilo grdno žao što nisam prethodno otišao po chefa i dovukao ga do prozorčića za izdavanje hrane, da zajedno brojimo koliko je jaja u tanjiru. Nije da sam bio zapeo za dva žumanca, nego mi je bilo zanimljivo da vidim kako bi se izvukao - a nisam sumnjao da bi se izvukao.

 

P8169051.3550.JPG
Dželandi: najeminentniji, najmarkantniji, najubedljiviji, naj... Hi-Fi stub koji sam
ikada video (a ima i video, tako da sam dobro video)


Les toilettes (public convenience, restroom, comfort station, men's room) u stacionaru su bili u kineskom stilu, što je značilo da su u kućici nadomak glavne zgrade na drvenom podu postojale tri rupe za obavljanje posla, a nikakve druge pregrade tu nije bilo. Rupe su bile vrlo blizu jedna drugoj a mi smo bili malo previše otuđeni i mimo sveta, pa je svako od nas cupkao napolju čekajući da konstelacija zvezda i potrebe za klozetom bude takva da bude sam unutra. No ostali gosti nisu imali nikakvu tremu pred mogućnošću da pražnjenje creva podele sa drugima i pritom proćaskaju o vremenu, politici, kvalitetu hrane u restoranu i sličnim temama, deleći među sobom novine (koje su takođe prethodno prodiskutovali) u svrhu kako higijene tako i učvršćenja novog poznanstva. Istine radi, dok ostavljam mašti vrednog čitaoca da dočara proces pretvaranja nepoznanika u poznanike a novina u žutu štampu, pomenuću i to da su, hej, muški i ženski toalet bili odvojeni.

Posle Dželandija Togizbulok se ulio u reku Gunt koja je od toga postala moćnija. A njegova klisura se ulila u klisuru Gunta koja je od toga postala šira i obesnija. Spustili smo se na 3000m, nizbrdica se nastavljala i dalje, pa su počele da se pojavljuju prve stidljive hrpice zelenila a visoko žbunje se polako pretvaralo u prvo drveće. Hvatajući se njegovog dragocenog granja i lišća, konačno smo stigli do Horoga.

P8169151.3562.JPG
Sunčanje na putu je popularna aktivnost u pamirskim selima.
Ovde obratiti pažnju i na inovativno rešenje pojasa za neplivače.

P8169137.3559.JPG
Koleza

P8169095.3558.JPG

P8169140.3561.JPG

P8169138.3560.JPG

P8169154.3563.JPG
Saobraćaj na putu

P8169156.3564.JPG
Most čiji je smisao i oslonac njegova senka na vodi

P8169169.3568.JPG
Komšijski razgovori
Komšije su svuda iste, samo su planine negde malo više.

 

Jone

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 00:09 02.09.2008

Cista lepota avanture!

Znam da su biciklisti (i ja sam nekada totalno amaterski vozio po gradu i okolini) uvek gladni, tako da totalno razumem frku.
Medjutim, fora sa "filterom za viruse", hm, well, I don't think so. Virusi su reda velicine 10-400 nanometara, bakterije 400 nanometara i vise.
Ili lokalci vec vekovima znaju za nanotehnologiju, ili ta opasna "buba" koju filter prociscava nije virus.
Najzad, da li je to moj utisak, ili lokalci najbolje obozavaju Moskvice jarkih boja?
Samo napred momci!
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 01:57 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

::: Medjutim, fora sa "filterom za viruse", hm, well, I don't think so.
::: Virusi su reda velicine 10-400 nanometara, bakterije 400 nanometara i vise.


Ne, filter radi baš to, koliko god nemoguće izgledalo: ne da virusima (bakterije da i ne pominjemo) da prođu jer su mu pore toliko sitne da su oni predebeli za njih :) Apsolutno proveren, koristi se već godinama na raznim eskpedicijama - udari jedan srč na "Katadyne" i naći ćeš brdo referenci i detaljnijih objašnjenja. Pri svemu tome je i vrlo lagan, a jedina prava mana mu je što je skup (oko 250 evra).


::: Najzad, da li je to moj utisak, ili lokalci najbolje obozavaju Moskvice jarkih boja?

Jeste, vole da su im jarki i veseli. Sa "Volgama" je već druga moda, one su uvek bele ili crne - ipak se tu radi o limuzini višeg ranga, pa svakako žele da istaknu ozbiljnost imovine


nsarski nsarski 02:07 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

S filterom ili ne, sve najbolje gdegod posli.

Ej, i popisite vi ta mesta gde ima Moskvica - mozda ce jednom sve to biti od muzejske/kolektorske vrednosti! Volge i Caike u voznom stanju da ne pominjem!

Good luck!
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 02:41 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

::: S filterom ili ne, sve najbolje gdegod posli.

Hvala, hvala :)


::: Ej, i popisite vi ta mesta gde ima Moskvica - mozda ce jednom sve to biti od muzejske/kolektorske
::: vrednosti! Volge i Caike u voznom stanju da ne pominjem!

Ma ima ih milion (mesta i Moskviča). Volge i Čajke u voznom stanju da ne pominjemo. A tek jarko zeleni Zaporožeci, pa ogromni šerpa-plavi "Ural" motocikli sa prikolicom, pa tamno-zeleni terenski "Zil"-ovi koji onako zaobljeni liče na bube, pa fantastični "Ural" kamioni, grubi, visoki i temeljni, neodoljivo moćnog izgleda (kakav "Hamer", to je običan kič u poređenju sa njima...), čija duga njuška što se proteže ispred sitnih vetrobranskih prozorčića i iznad ogromnih beskompromisnih točkova, uverava svakoga da će proći svuda.

Ah lepote muzejske... Kao "Park iz doba Jure", samo za metalne dinosauruse: nema ih nigde, isčezli su sa ulica? E pa eno ih zato tamo, zdravih, čilih i masno podmazanih, spremnih da požive još koji milion godinica...
nsarski nsarski 03:27 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

I jos jedan mali podsetnik ako naidju trenuci malodusnosti: Gledano sa oko 4.5 soma metara, odatle je sve nizbrdo, tebra. Vaya con Dios!
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 13:36 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

::: Gledano sa oko 4.5 soma metara, odatle je sve nizbrdo, tebra

Pamir je i tu savim poseban i pošto tamo gravitacija ne važi uvek, a ni neke ostale zemaljske trivije poput uzročno-posledičnih zakona koji npr. kažu da ako se popneš vrlo visoko, pre ili kasnije moraš da kreneš nizbrdo, onda ni ovo gore nije uvek i apriori zagarantovano. Tako smo se par dana spuštali sa 4000m na 2000m (ima oko 120km da se pređe) i jednog dana smo tokom takvog "spuštanja" imali oko 650m ukupnog uspona

Jednostavno, uvek ima neko brdašce na koje se treba popeti, bez obzira na to što je možda generalni trend da se ide nizbrdo. Ili je to bilo jedno te isto brdašce-mrdašce koje nas je pratilo, i koristeći prečice uspevalo da nam se uvek namesti na put jer se navuklo na to da ga češkamo točkovima, onako kao što pas pun buva neće da te ostavi jednom kad ga zagrebucneš po dlaci - ko će ga znati.
gordanac gordanac 18:24 02.09.2008

Re: Cista lepota avanture!

:))
e, naslov vam je za knjigu savršen:
"Svet se srubljuje do ogoljenog jezgra"
Idi, begaj! Gotova knjiga :)

Budimac Budimac 09:38 02.09.2008

Sjajno!

no ostali gosti nisu imali nikave treme pred mogućnošću da pražnjenje creva podele sa drugima i pritom popričaju o vremenu, politici, kvalitetu hrane u restoranu i sličnim temama.

podsetilo me na vojsku i na Bunjuela :)))
Nestrpljivo čekam nestavke.
Dejaldinjo Dejaldinjo 09:46 02.09.2008

Ogoljeno jezgro zavisti

Kako vam samo zavidim!
Tako bih rado s vama!
Makar morao da čučim kao na Peskovima 95 u wc-u bez vrata (mi smo imali foru da stavimo gas masku dok to obavimo, manje zbog smrada, spavaonice smrde gore, više zbog osjećaja anonimnosti).
stari92 stari92 11:05 02.09.2008

Ekonomija ?

Od čega žive gorštaci ?
Ma kako blesavo bilo,neka ekonomija,osim stočarstva,prvobitne razmene dobara i sl.,
mora da postoji.
Dakle,odakle im kinta,ma kako mala i beznačajna bila u odnosu na normalne sredine?

poz. i 'alal vera

D.R.
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 13:16 02.09.2008

Re: Ekonomija ?

::: Od čega žive gorštaci ?

Od onoga od čega je Srbija živela godinama, od onoga od čega mnogi ovde i danas žive: od onog tajanstvenog fluida koji, poput flogistona, napaja porodice i omogućava da do kraja meseca stignu sa količinom novca koja jednostavno ni po kakvoj teoriji ne bi mogla biti dovoljna za tako nešto.

Mi smo sa Kirgizima i Tadžicima po tome toliko bliski, da ne treba trošiti reči na opisivanje o čemu se radi - flogiston tebra, i to je to. Ionako se te stvari i ne mogu opisati: kad bi nekoga od onih koji preplove beskrajnu pučinu meseca sa jedriljem koje nije moglo biti dovoljno ni da se isplovi iz luke, pitali kako je to uspeo i može li i drugima da pokloni savet kako to uraditi, taj bi se zbunio i ne bi nikako tačno mogao da opiše šta je to primenio, kakvu je taktiku i sredstva koristio u borbi sa silama prirode. Ako bi se ponečega i setio, to nešto bi toliko ličilo na slučajnost i trenutnu srećnu okolnost, da nikome drugome ne bi moglo izgledati kao iskoristriv recept u sličnim okolnostima.

Tadžikistan je bio najsiromašnija republika u Sovjetskom savezu, a danas je jedna od najsiromašnijih zemalja na svetu. U Kirgistanu je kako su nam rekli prosečna plata ispod 100 evra, u Tadžikistanu je to svakako još mnogo manje. A cene hrane su skoro iste kao kod nas (ništa u vodičima i u putopisima i izveštajima sa Interneta koje smo skupili tokom priprema, a od kojih su najsvežiji bili par godina stari, nije bilo tačno kad su cene u pitanju: sve je tamo danas mnogo skuplje). A mi smo kao što znamo skupi do bola, pristigli smo (eto bar po tome) i Nemačku. Kako onda preživljava prosečan Tadžik tamo u brdima i planinama? Flogiston, flogiston... I nešto koza, jakčića i ovčica, tamo gde ima trave. Tamo gde nema, nešto koza, jakčića i ovčica, pa prehranjivanje flogistonom. Pa se smućka sir, pa firke, pa mlekce, pa čaj, pa domaći ispečen 'leba, i eto. Još ako preostane nešto, onda se to može i prodati na pijaci pa kupiti ponešto, iha...

Ponegde ima u pustinji rečica, pa u rečici plivaju pastrmke, pa se po koja uhvati, pa dečica jedu pastrmku... Ponegde svrate likovi poput nas, pa prespavaju i pojedu nešto, pa ostave neku sitnu lovu koja za domaćina biva spasonosna hrpa zlata od koje će se živeti nedeljama. Eto povuče me tema, a lepo rekoh da kad se navedu konkretni primeri, oni zvuče sasvim smešno na nekom generalnom nivou. Flogiston, flogiston, tog objašnjenja se jedino treba držati.

A u ono malo gradova koji postoje? To tek ne znam, jer smo gradski život mnogo manje upoznali - na celom putu od Biškeka u Kirgistanu do Dušanbea u Tadžikistanu ima samo 3-4 mesta koja bi se mogla okititi takvim statusom (k tome neka o njih samo uz dozu dobre volje). No pretpostavljam da srpski model sive ekonomije sasvim dobro pasuje i tu.

Jone
Jelica Greganović Jelica Greganović 15:36 02.09.2008

Hvala

vam za predivne slike i priču.
Dušan Maljković Dušan Maljković 16:17 02.09.2008

Nikako da stignem da pohvalim...

ekskvizitni stil kojim se služite... Sjajna književna dimenzija vaših putopisa je retkost danas, s obzirom da su oni, pre svega, popularni tj. da nisu knjige-putopisi, kao što je recimo "Moja Afrika" brilijante Karen Bliksen...

Dakle, sve pohvale!
maksa83 maksa83 21:31 03.09.2008

Re: Nikako da stignem da pohvalim...

jajna književna dimenzija vaših putopisa je retkost danas, s obzirom da su oni, pre svega, popularni


Pogledaj bilo koji tekst potpisan sa Autor: Jone ovde: www.ciklonaut.com i videćeš kako neko od vožnje uz Dunav može da napravi putopis kao da se radi o vožnji transsibirskom železnicom. Moja omiljena priča odande je i posle svih godina -Fruška Extreme.

Jednim od većih dostinuća u životu smatram što mogu da se po'falim da sam jahao sa Jonetom. Doduše ne baš ovako daleko.
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 13:18 04.09.2008

Re: Nikako da stignem da pohvalim...

::: Doduše ne baš ovako daleko.

Ene, pa to si ti Maksa-Makso? Kakvo prijatno iznenađenje posle toliko vremena, baš sjajno :)
Ogromni pozdrav s moje strane!


Jone
ssvetlana92 ssvetlana92 20:23 02.09.2008

I od mene, HVALA!

Svaki put bez daha citam ove nastavke!Moram priznati da nedostajete! Fotke su beskrajno lepe! Pozdrav i Srecno! :)
flipper58 flipper58 23:45 02.09.2008

Beautiful! Excellent!

Gde uploadiraш фотографије за блог?

Да ли su све Памирке лепе?
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 09:59 03.09.2008

Re: Beautiful! Excellent!

::: Да ли su све Памирке лепе?

Zaista, iznenadilo nas je koliko ima zgodnih devojaka i žena. Muškarci izgledaju... obično, ali ženski svet, i mlađi i stariji, svuda blista u svojim divnim šarenim galabijama koje od hoda prave elegantnu plovidbu, a lica uramljuju i na njima ističu svaku liniju lepote.

Neke od devojaka koje smo videli bile su prave lepotice, kao ona desno na gornjoj fotografiji. Ta je ličila na zgusnutu igru svetla i radosti, dok je nasmejana i bosa lebdela nad putem noseći u ruci svoje cipelice. A surovost i golotinja okolnog predela lišenog boja, kao da su postojali samo zato da budu pozadina zalepršanom tekstilu koji je cvetao na njoj, i čija je grimiznost bila tako jaka i gusta da je čitav svet pomalo savijala oko sebe - kao što neka neutronska zvezda zakrivljuje gravitaciju i svetlost koja prolazi pored... Tako je devojka istovremeno bila i krhko perce što leluja okačeno o sopstveni osmeh, i moćna prisutnost koja je vladala čitavim krajolikom: rekom, stenama, i trakom puta što se na obe strane protezala dokle god oko seže :)
Mirpa_tebra Mirpa_tebra 10:11 03.09.2008

'Fala za 'fala...

Hvala svima vama koji ste poželeli da se javite i kažete da vam je bilo prijatno uz ovo pisanije - podrška uvek dobro dođe :)

Jone
wildimir wildimir 04:04 05.09.2008

Kad porastem bicu Ciklonaut

Veliki Pozdrav Pamircima iz Kolorvlada!
Udahnite to putovanje sto vise mozete, da bi ga sto duze drzali u sebi kada prodje.

p.s. ovsene pahuljice rules :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana