..... .... tudje dizam ...
Godinama su u Srbiji postojala dva fonda PIO. Jedan za zaposlene, a drugi za samostalne (privatne) preduzetnike. Bili su potpuno odvojeni, zakonom, posebni računi, odvojeno upravljanje, odvojeno i trošenje.
Dok su veliki državni, komunistički sistemi funkcionisali na poznati način, mnoga preduzeća (državna i društvena) godinama nijesu uplaćivala ni dinara u Penzijski fond zaposlenih.
Samo „poznata“ kompanija SIMPO ( poznat je i direktor) duguje Budžetu Srbije 168 miliona EUR-a, od čega se najveći deo odnosi na Fond PIO.
Samostalni preduzetnici nijesu mogli da podignu svoje plate, ni da ovjere zdravstvene knjižice, dok ne uplate prvo poreze i doprinose.
Kako su trošene pare iz (tog „velikog“) fonda PIO zaposlenih znaju i vrapci na grani.
Za to vrijeme, privatnici, preduzetnici su redovno svakog mjeseca uplaćivali svoje doprinose u Fond PIO samostalnih preduzetnika. A penzioneri korisnici toga fonda imali uvijek manje penzije od njihovih kolega korisnika onog drugog („velikog“) fonda.
Jednoga dana riješila Vlada Srbije da spoji ta dva fonda.
Čovjek bi pomislio da žele da smanje administraciju, da uštede neki dinar poreskim obveznicima.
Spojene su samo pare. I dalje imamo dvije administracije.
Ljeta gospodnjeg 2008-og, 04.Septembra po Gregorijanskom kalendaru, ministarka finansija vlade Srbije, pobjedonosno objavi narodu u stilu:
- Narode čujte i počujte !
U Penzionom fondu Samostalnih preduzetnika ima suficit (16 milijardi) i odatle će da namire obećane pare penzionerima, tj. članovima PUPS-a, koje im nedostaju u njihovom Fondu cirka 10 milijardi.
Neće uzeti više, (časna demokratska riječ još nije data, ali biće ako treba).
Toliko ih koštaju PUPS i Krkobabić, mora im se vjerovati.
Bravo ministarka. Takvog ministra odavno Srbija traži.
Slava ministra „Stručnost ispred politike“ je ozbiljno dovedena u pitanje.
Šta će samostalnim preduzetnicima penzije?
A kada im ne trebaju penzije, ne treba ni da trunu pare u njihovom Fondu.
Od samostalnih preduzetnika vlast se boji jedino advokata, a oni su namireni, znamo kako, pa se ne moraju sjekirati. Ni poslanički stroj nije baš advokatski siromašan.
Šta ima tamo neki obućar ili električar da se buni i da brine, dobro mu je da uopšte ima ikakvu penziju.
I ko je gospodi privatnim preduzetnicima kriv što nemaju svoj PUPS i bar 2 - 3 poslanika, (da mogu da prave kohalicije) pa bi imali i potpredsednika i ministre i državne sekretare, zamjenike gradonačelnika pride, pa bog da ih vidi, a oni zapeli pa rade li rade i redovno odvajaju od svoje zarade, jer ako samo malo zakasne kamate lete u nebo.
U bilo kojoj pravnoj državi, članici EU (gdje kobajagi teži i Srbija), nijedan ministar ne bi smeo niti jedan Eur-ić da uzme iz jednog fonda i pokloni nekome drugom ko je svoju „zimnicu“ pojeo, proćerdao.
Mogao bi samo da traži na zajam i ništa više, a za spajanje fondova bi morao da traži saglasnost onih koji su te novce izdvajali.
Bilo bi zamiljivo, kada bih mogao, pošto potrošim svoju zimnicu, da lijepo odem kod komšinice i njezin zamrzivač proglasim zajedničkim.
Ja pamtim to vrijeme kada je to moglo a na pitanje s početka teksta slijedi i odgovor:
...... to se zove komunizam !!!
Bejaše li u jednom trenutku ovako: „DŽ-ul je kul !“ - a stigli smo do: „G-ul je kul !“