"Dodjavola i torpeda, punom parom napred!" Ova rečenica iz nekog starog američkog filma koju uzvikuje kapetan ratnog broda usred ljute pomorske bitke padne mi na pamet uvek kad me okolina satera na veličinu petoparca i oduzme status slobodnog čoveka. Već sama činjenica da mi je pala na pamet je siguran znak vrlo lošeg odnosa okruženja prema meni, za koji više nemam ni jedno racionalno objašnjenje, već u njemu vidim samo bezrazložnu i besciljnu šikanu. Ova bezrazložna šikana je u poslednje vreme u stručnoj i širokoj javnosti dobila naziv mobbing.
Malo skraćena definicija mobbinga glasi:
"Mobbing ili psihološki teror u poslovnom životu odnosi se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju koja je usmerena na sistematičan način od strane jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema jednom pojedincu, koji je zbog mobbinga stavljen u poziciju u kojoj je u nemogućnosti da se obrani i držan u njoj pomoću stalnih maltretirajućih aktivnosti. One se odvijaju s visokom učestalošću (najmanje jednom nedeljno) i u dužem razdoblju (najmanje 6 meseci)...“
Mučitelji su jako maštoviti, pa su smislili mnogo oblika terora, od onemogućavanja rada (sindrom „praznog stola“), preko uskraćivanja normalne komunikacije, narušavanja lične reputacije izmišljenim pričama, ismejavanjem i negativnim komentarima ličnih osobina i osporavanja profesionalnih kvaliteta pa sve do narušavanja zdravlja žrtve rasporedjivanjem na po zdravlje opasna radna mesta.
Mobbing najčešće sprovode pretpostavljeni nad podredjenima, ali je česta i pojava da grupa muči kolegu u istoj hijerarhijskoj ravni, a ponekad i rukovodioca.
Žrtve su većinom ljudi koji se po nekoj svojoj osobini razlikuju od ostalih članova grupe.
(Više detalja možete pronaći ovde: Mobbing-zlostavljanje)
Ali ova štetna pojava je moguća svuda gde se susreće i duže vreme zadržava veći broj ljudi. Gotovo da nema čoveka koji nekad u životu nije doživeo neki oblik mobbinga, u susedstvu, u školi ili na poslu. Čak i u vrlo uredjenim zemljama on je raširena pojava, pa predstavlja veliko opterećenje za pojedinca i smetnju u radnim procesima.
Mnoge zemlje su donele zakon protiv ovog oblika torture i on se već izvesno vreme uredno primenjuje. Zbog opšte neuredjenosti uslova rada i života, mobbing je kod nas sigurno daleko češća pojava nego u razvijenim zemljama, ali još niko nije pokrenuo inicijativu za donošenje ovakvog zakona. Čak mi se čini da još uvek niko ni ne prepoznaje problem.