SAV TAJ GENERACIJSKI JAZ(Z)
mladima i svima koji su nekad bili mladi...čast izuzecima!
Dinosaurus! Hip-hop baba! Živi fosil i debil, okamenjeni ostatak generacije '82.
S nepunih 27, osećam, deco, da me je pregazilo vreme. Novinari me još uvek nazivaju „najmlađom srpskom dramskom spisateljicom", no ne treba im zameriti za neobaveštenost. Oni su plaćeni da pišu, a ne da čitaju novine!
Kleca mi staračko koleno, osećam prve znake reume, neprijateljsku pomorandžinu koru i ostalo- neću ni da pominjem... sve je to u redu. Pa i sede, kad se pojave- ništa zato, unapred sam se išatirala; i bore- kakve to veze ima („Svaka noć je novu boru dala", što bi rekla Sedmorica Mladih) - sve to ide uz staru koku, dobru juhu, i „juuu-huuu" karakrer... Nije mi frka od fizičkog starenja.
Nego, nekako se dogodilo da sam tek nedavno počela da viđam mlađe ljude po gradu. Nedavno se dogodilo da više nisam najmlađa u svakom društvu, ni na svakoj žurci, ni na svakoj radionici i već tad sam, deco moja, primetila da ja ove nove generacije ama baš ništa ne razumem!!!
Pa, ako ovde ima neko mlađi, da me začas uputi u trendove i mladalačku filozofiju, bila bih mu mnogo zahvlana. Šta više: bila bih spremna da mu već od sledeće subote ustupim kolumnu „Ćoškarenje", na beogradskim stranama „Večernjih Novosti", jer ta je kolumna zamišljena kao mladalačka, a ja sem reklame za Mladi sir („Zdravo a ukusno!") ništa više mladalačko ne mogu da ukapiram. S tim u vezi, ako nekom nešto znači pojam BEOGRADSKI SINDIKAT, mogu da se pohvalim da i oni objavljuju kolumnu u istom izdanju... Ali, da citiram starog Škaba, iz vremena kad je imao moje godine: „Ovde su mlađi, slabo ko to prati" - neću vam zameriti ako za ovaj fosilni ostatak Beograda moje mladosti, niste ni čuli. U svakom slučaju, „Večernje Novosti" su tiražan dnevni list a i plaćaju kolumniste, pa ako je neko Mlađi zainteresovan... molim lepo, samo izvolite! ... Pre toga vas molim da obratite pažnju na ovaj arhaičan tekst, u kom ću, sa stanovišta svoje ocvale generacije pokušati da iznesem ličnu kataraktu, da ne kažem: pogled na izvesne stvari koje me bune. U vezi s novim generacijama.
PRVI PUT SAMI NA LETOVANJU: SAMO DA NE GUBIMO DAN!
Moja pet godina mlađa sestra od tetke, s kojom sam veoma bliska i koju mnogo volim, ovog leta je prvi put krenula sama na more. Da se razumemo: ni jedne godine u svom životu, ona na moru nije bila kraće od dva meseca. U ta dva meseca, možda je pet puta uspela da zaspi pre zore i to samo ako je neko od nas, njenih starijih srodnika ili naših prijatelja, bio toliko pijan, da je morala da ga odvede kući pre fajronta. Na svako naše pivo, pitali smo je: „Hoćeš još jedan sok?" a kad je zgađeno odmahivala glavom, trebalo nam je vremena da se setimo kako nju sokovi ne rade. O, koliko su je puta crnogorski panduri pretresali, uvereni da smo kod nje, male, sakrili opojne supstance... O, koliko li je puta sedela s nama, koji tonemo u gitarsko-vokalne intrerpretacije Radioheada.... O... o... ooooo... Još u svojoj sedmoj godini, morala je da shvati kako su kupanje i sunčanje precenjena i pomalo vulgarna stvar za „bijedne turiste" dok se mi „povremeni mještani" imamo zabavljat na druge načine.
„A, no što ću se kupat' s đecom, čuš..." ... Podupirala je ta, to vam pouzdano tvrdim, sve šankove duž crnogorskog primorja, a ako je neki i preskočila, to je bilo samo zato što se tamo „pušćala" ljačkase muzika i što je okolo bilo suviše momaka iz teretane, koje u Crnoj Gori (ako si Mlada Beograđanka s hrpom beogradskih drugara u širokim pantalonama) treba obilaziti u još širem luku. .... Elem, krene moja Mala Sestra, prvi put sa svojim dečkom i drugim Mladim društvom na letovanje...kad... Izbije problem!
U sred sezone, teško je nabaviti rezervaciju za spavaća kola. (!!!)
Halo? Mislim... da li sam dobro čula?
Spavaća kola?!
Pa, u čemu je problem?... , pitam... Sedite noćas na bus!!!
A, ne... kaže moja Mala Sestra... NE, kaže ona, jer tako GUBIMO DAN!!!
Pokušavam da shvatim.
Po kušet da shvatim... ali mi stvarno ne ide!!!
SEXY SPA VIKEND: SAMO DA NE POKVASIM KOSU!
Sa svojom Velikom Sestrom i Malim-maleckim Sestrićem, ovog leta pošla sam u vansezonsku, septembarsku, penzionersku ili bebeću varijantu odmora: nekoliko dana srpskog spa aranžmana. Mama, Tetka i Beba.
Kao: šta nam drugo treba sem tišine i piva, žute štampe, đakuzija, ravne staze pogodne za vozanje kolica, apartmana s krevecem i hotelskog bazena za bućkanjanje nogu?...
Tek što smo bućnule noge, na bazen ulazi prvi Mladi Par.
On u plavom, Ona u roze, oboje u hotelskim krpenim papučama i belim, hotelskim bademantilima. Još se nismo ni osmotrili, kad evo drugih... On u plavom, Ona u roze... Još se nismo ni... kad evo ti trećih...Već je i Beba shvatila da smo odseli u raju za Mlade Parove i vojvođanskom švaleraju s pet zvezdica! ... Naprosto idealno! Mladi se vole, a mi čuvamo Bebu.
Sa spiska potrepština brišem žutu štampu. Naivna, pomislim: biće ovde materijala za letnju ogovaranciju. Kad ono... upravo suprotno. Ispostavlja se da smo materijal za ogovaranciju MI. „Beba je suviše mala da bi putovala."... „Šta da očekuješ, kad vidiš majku s tetovažom!"... „A tek tetka, koje joj je ovo pivo?"... „Drugo?!" ...Jadno ovo dete."... Čujemo još razno koješta, ali kad prva od nas dve pljusne u bazen i zapliva kraul, nastupa potpuni muk!
Sestre Bogavac u spa- hotelu, srušile su i poslednji tabu.
ONE KVASE KOSU!!!... AAaaaaaaa! Koji užas!
Prolaze dani... Parovi se menjanju, ali se standard: On u plavom- Ona u roze, oboje u hotelskim krpenim papučama i belim, hotelskim bademantilima, ne menja. Mislila sam: volim sve što vole mladi, ali da mladi vole krpene nazuvke s hotelskom aplikacijom, toga se nikad ne bih setila. Probam, stvarno, da ih obujem... „Videla baba da se mladi nazuvaju, pa i ona digla nogu..." ali ne vredi. Noga mi u nazuvku izgleda nekako ko u zavoju... pu, pu... daleko bilo.
Tako skinem nazuvke pa opet obujem svoje žute papuče, izloživši se prezrivim pogledima Mladih. „Kakve su to papuče?"... „To nisu papuče za hotel!" ... Smrštim se pa zabijem njonju u „Gloriju"- gistro čitam a ustvari virim.
Špijun Baba, srpska varijanta špijun bube! ...
Razgledam tako te Mlade, pa primećujem- sem nazuvaka i bademantila, svi ovi parovi imaju još nešto zajedničko: ni jedna devojka na spa vikendu sa svojim tipom, ne kvasi kosu!
To u prevodu na prozaično-arhaičan jezik moje generacije znači sledeće.
Mladi par siđe na bazen, skine bade-mantile, pa onda jača polovina skoči u vodu, dok se lepša polovina sunča. Kad posle nemuštog žabljeg kombrljanja izroni (koga u Srbiji briga što Mađarska nema more?!) , On dohvati mobilni telefon... Tada nastupa Ona... Ona je model, Ona hoda kao model... Modelskim hodom ulazi u đakuzi, prebaci kosu na stranu, da je slučajno ne poprska, pa pozira. A dečko fotka. Mobilnim telefonom! ... Posle se On opet kupa, a Ona opet sunča... Još malo posle kad uključe i one turbo-jet ili kakolisevećzovu bazenske vodopade, Ona (pazivši da ne pokvasi kosu!!!) uđe ispod mlaza vode da pozira, a On fotka iz bazena (pazivši da ne pokvasi mobilni telefon!) ...
Sva ta pažnja. Sav taj oprez. Sve te poze. Sve te Nokije sa svim tim, identičnim slikama. Različite cice pod istim mlazom vode. Ah, kakvo spa iskustvo! Ah, kakvo opuštanje!!!
Parovi dolaze i odlaze... Ne zadržavaju se duže od dva dana i vreme uglavnom provode u sobi... Sve bi mi to bilo razumljivo, da je makar jedna od svih tih Onih u roze, na odlasku imala pokvarenu frizuru... Ne. Ni jedna!
Da su bar neke frizura, pa i da kažeš... ne... to je ta ista frizura, vidi se, to je sad među mladima u modi: plava ili crna, ispeglana kosa do pola leđa... samo što je trećeg dana za nijansu prljavija od prvog...
Dolaze, odlaze. Vreme provode u sobi.
Šta tamo rade?! ... Mislim, sem što se fotkaju mobilnim i paze na frizuru.
Pokušavam da shvatim.
Pokosavam da shvatim.
ROĐENDANSKA ŽURKA: MOŽEŠ REĆI DA JE SVEMU KRAAAAJ...
... NIKADA TI VEROVAALA NEEE BIIIH! ... Kumašin i Ja smo izabrani da kao stariji i odgovorniji, povedemo računa o Mladima na jednom rođendanskom slavlju, u kafani. U toj kafani, ni on ni ja, nikad ranije nismo bili što je u najmanju ruku čudno, s obzirom da iz kafane retko izlazimo. I da je ova na „atraktivnoj i frenkentnoj lokaciji". Očekujemo: sad će Mladi da loču, al Mladi samo sok pa sok... A lokal- neverovatan! Svuda okolo slike Maršala Tita, Prve proleterske i Desanta na Drvar.
Ja kapiram taj koncept... Za razliku od ove dečurije imala sam maramu i kapu, i dala časnu pionirsku reč... Uostalom: „baba, nemoj ništa da me pitaš!"... Ali mi sve to deluje pomalo retro i teško spojivo sa generacijom rođenom godinu dana pred rat... Otkud su sad oni yu-nostalgični?... Ili? Šta im taj fazon znači?
Nadam se da će mi posle trećeg špricera, sve postati bliže i razumljivije.
Špricam se tako, dok mladi piju, jednako sok pa sok.
U mojoj generaciji postojalo je čvrsto uverenje da sokovi ne rade.
Ne znam da l' su se sokovi promenili ili su ovo neke drugačije generacije, u svakom slučaju... posle trećeg soka- kad su poskali na noge lagane... To je trebalo videti!
Poleteše flajke od Koka-kole, za njima Pago od breskve i mineralna voda... Srča, sevdah, krš, lom, urnebes. Sinti svira Hanku Paldum, a Mladi opleli kolce, pa još i znaju sve reči. Kumašin i ja bez teksta! S obzirom da smo zamoljeni da „povedemo računa", računamo kako je nepristojno da ostanemo za stolom. Zaskočimo i mi u kolce... al, em smo ostali bez teksta, em ne znamo koreografiju... Vidi se lepo da sam baba. Hip-hop baba, dala dinar da u kolo uđe! A u kolu nit znam da se ponašam, nit da slomim Koka-kolu o pod.
Pevušim, ustvari, pravim se, na plej-bek, onako, otvaram usta.
„Tnnn-nnn, crne kose sjaaaj, osećaje probudi u teeeebiii, možeš reći da je svemu kraaaaj..." - svirao je sinti, za fajront. Originalno!
Pitamo Mlade, posle fajronta, jer bilo je tek oko ponoći, da li je neko raspoložen da pređe s nama u obližnji klub. Tamo je isto živa svirka, pohvalimo se da poznajemo bend...
A, ne... kažu Mladi. NE, kažu Oni, zato što je VEĆ KASNO.
Pokušavam da shvatim.
Pokasnavam da shvatim.
NA KRAJU LETA: PREVARA - DA ILI NE?
Pošto su upotrebljene sve kumovske, prijateljske i druge veze, ne bi li se mojoj Maloj Sestri, obezbedila povratna kušet karta Beograd- Bar, evo nje, sveže i preplanule, poziva me na trač partijicu. Juu-huu! Mešamo vino i sok, da se nađemo na pola i tako prebrodimo sav taj generacijski jaz(z).Pitam je: kako je bilo. Kaže: bilo je lepo. Njih sedam, Mladih, sami u velikoj kući, dva para i tri nepara, silno su se zezali. ... Za nečiji rođendan su pravili tortu... Dečaci su kupili smešne šešire, pa su devojčice uvek mogle da ih vide iz daljine... A jedan tu, nečiji Mali Brat, on je mnogo duhovit...Na keca skida provale Onog Glumca iz Crnog Gruje, znaš, onog što ima Krmaču Cmiljku...
Pitam je gde su izlazili.
A ne... kaže Ona. Ne, nisu mnogo izlazili. Otišli su par puta na piće, ali sve je to, taj noćni život u Crnoj Gori, to je crnje od goreg, neviđena smaračina.
Uglavnom su bili kod kuće.
Pitam je šta su radili... Kaže da su igrali „Čoveče, ne ljuti se" i da je nečija baka bila mnogo smešna jer se ljutila... Pitam je, pošto ne razumem šta Sedmoro Mladih radi sa Bakom u kući na moru, pitam je, logično, da li su mnogo pili.
A, ne... kaže Ona. Za rođendan su kupili flašu vina, ali niko se nije napio.
- ... Dobro, bre, jebote, kad moram da psujem, je l si ti na tom moru videla svitanje?!
Ona odmahe glavom. Kao: kakvo je to uopšte pitanje...
- Pa, što si išla na more ako ni jednom nisi videla kako izlazi Sunce? ...
I opisujem tu neke sentiš trenutke, drobim o odbljesku na pučini, i morskoj zvezdi u plićaku... Ne, kaže Ona. Nije o tome razmišljala.
Toliko im je lepo bilo preko dana, da su noću-umorni, spavali.
Ja pitam dalje: je l ste čitali nešto? Odmahne glavom...
Preciziram: Novine?
Kaže: dok je bio Taj Što Imitira Onog Glumca, on je kupovao Kurir, a kad je otputovao, onda više nisu... Pitam koje su još igre igrali- mislim, možda su se navukli na FRP, Riziko, Monopol, Poker... Bilijar... jbni stoni fudbal, nešto... a Ona kaže: igrali smo mice. I jamb... I ja... Ne znam više šta da je pitam osim: da li imaš neke slike?... Kaže, nema u svom telefonu... Poželim da je pitam, da li je u proteklih mesec dana pokvasila kosu. Ali, kapiram da bi to bilo ružno.
Zato prelazim na svoj dosadni, penzionerski život. Znate već: ništa posebno. Teorijski simpozijum u Alpima. Planinarenje. Režijica... Spuštanje najdužom letnjom bob stazom u Evropi, kupanje u glečerskom jezeru. Sve u svemu, smor, a bilo bi još smornije da se nisam navukla na Facebook.
Smor, da, kapira me. U mojim godinama, tako je to.
Čula je, kaže, za Facebook. Ne, ne zanima je.
Pita me za ljubavni život. To bi trebalo da bude zanimljivije.
Ne znam šta da odgovorim, pa se snađem s pričom o Simpatiji.
Da, baš tako. Simpatiji! I poveravam joj neke detalje, mada se tu nema šta za poveriti. Ja živim od detalja. Trpam sve u svoje pisanje „ko svinja u stomak", što bi rekao Darko Lukić. Sve što nije u dramama i poeziji, u subotu će biti u „Novostima" ili u nedelju na blogu. ... Zato je grozno biti moja Simpatija. Naročito ako si klinac pa ne umeš da odvojiš ono što pišem od onog što zaista mislim... Počela sam o Simpatiji a nastavljam o faktima i arte-faktima u pisanju.
Mala Setra gubi i ono malo interesovanja, pa me vraća na početak priče.
Ne, kažem joj.... Naravno da nisam. ... Mislim, formalno jesam, ali nisam... Tad u tom trenutku, nisam, naravno. Naravno da nisam. Mislim... Nisam...
Nisam tako razmišljala o tome, priznam.
I stvarno. Nisam nikada tako razmišljala o tome.
Prevara, jebote... „Ubi me prejaka reč!" .
Ne mogu da se setim kad je taj termin upotrebila neka od mojih neudatih drugarica... not 2 say: ispisnica, s kojima brbljam o svemu i svačemu.
(ponovim ovo naglas da bih bolje zapamtila!)
Pokušavam da razumem.
Poprevaram da razumem.
Pretvaram se da razumem.
U stvari, lepo vidim: izgovaram se na svoju navodnu mladost, jer nema boljeg opravdanja za ludost.
Ja, zapravo, nisam mlada. Ja sam konačno i neopozivo luda.
Dangubim. Kvasim kosu u bazenu. Slušam hip-hop i torrentujem gigabajte najnovije muzike nedeljno. Rešavam testove na Facebooku. Truckam se u autobusima za more, i što je najgore: u svemu tome vidim izvesan šarm. Mogu da ne spavam po nekoliko dana. Pijem. Pušim. Čitam svu moguću štampu, pri čemu u štampu računam i tešku literaturu... Prisluškujem tuđe razgovore i vodim svoje, na sve moguće teme. Obožavam svitanja. Na svim mestima, u svim situacijama, momenti prelaska noći u dan čine me neverovatno uzbuđenom. Obožavam prelaske granica između fakta i arte-fakta, tako da život definitivno ne živim normalno. Ja svoj život više kao da pišem.
Varam samu sebe, uostalom.
Izgleda da mi polazi za rukom da prevarim i još ponekog.
Recimo, novinare koji veruju da sam mlada... pa čak i „najmlađa srpska dramska spisateljica" ili novinske urednike koji me angažuju da pišem mladalačke kolumne.
Šta ja znam o mladima?! ... Ma, nemojte molim vas.
Ovi mladi danas slušaju Hanku Paldum dok piju negazirani sok. Odlaze pet puta nedeljno u teretanu, i čiste godine u junu. Putuju spavaćim kolima. Slikaju se mobilnim telefonima. Ne piju. Ne puše. Ne kvase kosu. Ne lažu, pa čak ni roditelje. Ležu u ponoć. Ne flertuju. Igraju „Čoveče ne ljuti se" s bakama.
Baš kao reklama za onaj sir: mladi, a zdravi i ukusni! POTPUNO NORMALNI!
Ne čitaju, čak ni novine...
Pa, kome je onda potrebna mladalačka novinska kolumna?... Uostalom... i taj naziv... Pazite samo: „Ćoškarenje"... To je kolumna za fosile poput mene!
Ja idem, šetam se, razgledam... I vidim kako beogradski čoškovi sve češće zvrje prazni. Bez novih grafita. Zarasli u korov. Zabljuzgani zrelim šljivama- jer zelene nisu obrane. Idem, šetam se, razgledam... I hvata me panika od toga što starim.
Čini mi se, kad ne budem mlada, neće više biti nikog ko je lud.
Minja Bogavac