Pozvan da održi predavanje na čuvenom Prinstonu, jedan matematičar, inače profesor književnosti na Univerzitetu u Kejptaunu, umesto očekivanog eseja, ponudio je novelu o životima životinja. U središtu priče je drevno pitanje: Imaju li životinje dušu? Traganje za odgovorom u igru uvodi filozofiju, književnost, religiju, biologiju, psihologiju i talasa najdublja ljudska uverenja.
Tako to radi Džon Maksfel Kuci, majstor iz Kejptauna, jedini dvostruki dobitnik Bukerove nagrade za književnost, Nobelove nagrade i većine drugih prestižnih priznanja.
Zemlja sumraka, Detinjstvo, Mladost, Sramota, Iščekujući varvare, Majstor iz Petrograda, Život i vremena Majkla K, Spor čovek, Životi životinja, Fo, Elizabet Kostelo, jesu knjige koje vredi pročitati i sve naredne koje napiše ovaj pisac.
Varvari dolaze noću. Pre mraka i poslednja koza mora biti uterana, kapije zašipljene, u svaku osmatračicu postavljen stražar da izvikuje sate. Po celu noć, priča se, varvari se smucaju naokolo rešeni da ubijaju i pljačkaju. Deca u snovima vide kako se kapci na prozorima razmiču i u sobu zlobno proviruju divlja varvarska lica. «Varvari su stigli!», vrište deca, i ne daju se utešiti....Varvari su prokopali tunel ispod zidova, priča se, dolaze i odlaze kako im se prohte, uzimaju što im se svidi, više niko nije bezbedan... Pre tri sedmice jedna je devojčica silovana. Njeni drugari, s kojima se igrala nisu primetili da je nema dok im se nije vratila, krvava, zanemela. Danima je ležala u roditeljskom domu i zurila u tavanicu. Ništa je nije moglo navesti da ispriča šta se desilo. Kad bi ugasili svetiljku, počela bi da cvili. Njeni drugari tvrde da je to uradio neki varvarin. Videli su ga kako beži u trščake. Znali su da je bio varvarin jer je bio ružan.
Beketovi junaci, personifikacija svekolikog čovečanstva, čekaju Godoa, personifikaciju Boga i svega dugog što će im doneti spas.
Kucijevi junaci, personifikacija podanika vanvremenske carevine, iščekuju varvare, personifikaciju svekolikog zla, koji će uništiti njihov način života, najbolji na svetu.
Prvi i ne znaju ko je Godo, kako izgleda i da li će doći. Veruju da hoće i čekaju ga.
Drugi znaju ko su varvari, da su zli i da će doći, jer tako im je rečeno iz vrha carevine. Iščekujući ih njihov strah raste. Kada napetost izazvana strahom od varvara pređe prag izdrživosti, podanici od vrha carevine traže da pošalje vojsku. I vrh carevine, nemajući kud, šalje ekspedicione korpuse da pronađu i unište varvare.
*
Godinama prolazim ulicom Miloša Velikog u Beogradu.
Gledao sam kako postavljaju betonske žardinjere, ogromne i čvrste kao zidine tvrđave. Gledao sam kako zaziđuju prozore na svim spratovima, kako su zatvorili i zabarikadirali deo bočne ulice....
Čudom sam se čudio i pitao se: Zašto to rade? Zašto nas se plaše? Pa, mi njih volimo, divimo im se i maštamo da jednog dalekog dana postanemo slični njima i živimo srećnije i lepše, baš kao i oni.
Tek kad sam pročitao Kucijev roman Iščekujući varvare shvato sam - mi smo za njih varvari.Njihov ekspedicioni korpus, nazvan Milosrdni anđeo, to je kasnije potvrdio.
Bilo bi dobro da i oni pažljivo isčitaju istu knjigu.
Iz knjiga umnih ljudi još uvek se može ponešto naučiti.
Možda će shvatiti kako će završiti njihova imperija, ukoliko su za njih svi drugi varvari.
Kažem, možda.