Vrata do mene živi Vladimir Šošolovski

Ajnur Ibran RSS / 10.09.2008. u 18:39

Sećam se ...

Divlja zemlja, pitomo doba. Posle kratkog njuškanja nađoše se dva čoveka i bez ikakvog osećaja odgovornosti (njima su u tim trenucima vladali animalni nagoni, što nije opravdanje), misleći samo na sebe (mi i tada mislimo samo na sebe), ne računajući na moje nezadovoljstvo, razočaranja, prezir, gađenje, i samosvest, i u tri uzdaha i dva i po stenjanja osudiše mene. Osudiše na život i svet. Svet ljudi.

Kao ...

Šesti dan, šestog meseca, 1969. godine. Od silne nervoze (u nekom drugom svetu) pod uticajem sveta koji cu tek upoznati (preživeo sam sve histerije moje majke, prouzrokovane neodlučnošću šta bi pre jela, slatko ili slano), dakle od silne nervoze pregrizem cevčicu koja me napajala energijom i u šest časova po ovdašnjem vremenu nađem se u maljavim rukama proćelavog gospodina doktora (kako sam kasnije saznao) i budem dočekan takvim udarcem po turu da sam sve spermatozoide prebrojao.

Ja razvalim da plačem a svi oko mene da se cerekaju. I dan danas mi se dešavaju takve situacije.

U meni još tada, poče da tinja želja da se izvučem.

Dečak ...

Kada ga pogledate rekao bi čovek: klinja, malo, mršavo, plavo žgepče, oštre kose i sivih očiju. Dete. Dete kao i svako drugo.

Međutim, bio je malo čudan. Ta njegova ćutljivost. Čuo sam da nije izustio ni reči do svoje treće. Sećam se njegovog zastrašujuceg mira dok se satima igra ispod stola. Kada bi me pogledao podilazila bi me jeza od sigurnosti tog pogleda. Kad bi se nekad kasnije setio tog pogleda, osetio bih se zbunjeno, gotovo postiđeno.

Gledam ga kako se provlači između starih kuća čerpićara i odlazi u groblje (kuća mu se graničila sa grobljem) da bi tamo ko zna šta radio. Viđan je da se sunča na spomenicima. Kada su ga pitali zar se ne plaši da šeta sam po groblju, rekao je da on tim susedima odlazi bez imalo straha i podozrenja, dok sa takozvanim, živima, nije slučaj.

Pričalo se (ovo je provereno) da je spavao pod vedrim nebom u krdu konja. I to je čudno, jer sad kad se osvrnem, sećam se kako su ga životinje slepo slušale. Čak su i one koje ga prvi put vide, u njegovom prisustvu, na gospodara gledale kao na potpunog stranca.

Tako ćutljiv, neprimetan i nedokučiv, predstavljao je strašan teret i brigu za roditelje. Njegova tuga širila se kao zaraza. Otac ga nije razumeo. Pokušao je silom da ga menja. Nije mu uspelo. Majka je želela, ali se plašila. Ona ga je upisivala na sportove, slikarske škole, a svaki put bi se ista stvar dogodila – podigao bi svoj zamišljeni pogled, isekao ceo pokušaj njime i snagom ludila tiho, muklo, a opet i detinje rekao: neću.

Svi su se slagali u jednom. S malim nešto nije kako treba.

Ali, osrednja ocena je bila naš maksimum. Granica koju nismo prelazili. Nismo znali, ni umeli.

Danas, jer sutra ne postoji ...

" Na mom dvoru se ne peva, ne svira i ne igra. Po mojoj zapovesti nose se crne pogrebne haljine, brade i dugačke kose. Smeh sam zabranio, ukinuo sam osmehe, šale i smešne priče. Uklonio sam sva ogledala, polomio ih i bacio. Niti ja treba da se vidim, niti drugi treba da se vide."

(Vidosav Stevanović)

Kira,

ti si me poznavala bolje od ikoga. Možda bolje od mene samog.

Dok ti pišem, gledam te kako čitas ovo pismo, stojiš kraj prozora u našem malom stanu, sa rukom preko usana. Mirna, zaleđena, tišinom obavijena. Nemerljiv je bol koji sam ti naneo. Toga sam bio svestan, i onog dana kada sam stigao s posla, kada sam čuo žagor iz dnevne sobe, smeh naše dece, zajedljiva pitanja moje mame, ništa manje bremenite istim, odgovore tvoje mame, isključenost naših očeva... Kuckanje porculana i escajga koje smo doneli iz Venecije, tvoj smeh (kako je boleo tvoj smeh...), poznati, pun dobrog.

Slušao sam sve to skidajući kaput, i shvatio da je moj izbor, da nemam izbora.

Kada bi ljudi znali koliko sam mučio sebe, lakše bi mi praštali sve uvrede koje sam im nanosio.

Ljudi su čopor koji ne voli odstupanja. Nikakav beleg. Nikakve devijacije. Zbog toga, zbog straha tog čopora od sebe samih, teška je sudbina čoveka koji bi govorio istinu, koju ne podnose.

Moj život je bio laž. On je bio beg u tuđi zivot.

Od svih likova, koji su igrali u predstavi koja se zvala "Moj život", ti si jedina koju sam iskreno voleo. Ti si jedina koju sam sam birao. Svi ostali, bili su nametnuti.

Bio sam gušen, i gušio sam se. Bio sam nesrećan. I činio sam te nesrećnom.

Oduvek sam želeo samo jedno, da ne budem deo sveta. Pokušao sam draga, da budem. Ispao sam sebičan. I licemer.

Bio sam ti vuk. Decu sam zaboravio pod tockom.

Znam gde sam te ostavio, u grotlu od ljudi, naših prijatelja, da ti odmažu reči utehe i osude mene, da trpiš udarce namenjene meni. Da ti palacaju svojim neiskrenostima, da se dive svojim sudbinama, da se svako oseća bolje, i svi, boljim od tebe.

Ti divna da nestaneš, patnja da postaneš. Polomljena, bezglasna, zagubljena.

Kira, znam šta sam uradio. Znam koliko ti je teško.

Niti jedna moja reč to ne može promeniti.

Našoj deci, reci šta želis i misliš da treba, i molim te, uz ovo pismo ti šaljem Hermanove knjige, da im ih nekad daš.

Ne tražim da me razumeš. Ovo se razumeti ne može. Ne tražim oproštaj. Ovo je neoprostivo. Ja sebi ne mogu oprostiti tebe. Ali sam morao otići po sebe.



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 20:07 10.09.2008

...

Ne tražim da me razumeš. Ovo se razumeti ne može. Ne tražim oproštaj. Ovo je neoprostivo. Ja sebi ne mogu oprostiti tebe. Ali sam morao otići po sebe.

sebicno...ipak.
margos margos 10:36 11.09.2008

Re: ...

Moj život je bio laž. On je bio beg u tuđi zivot.
Kada bi ljudi znali koliko sam mučio sebe, lakše bi mi praštali sve uvrede koje sam im nanosio.
...ti si jedina koju sam iskreno voleo. Ti si jedina koju sam sam birao.


Ostati u Laži je veći sebičluk.
Istina oslobađa,
zeks92 zeks92 13:16 11.09.2008

Re: ...

margos
Ostati u Laži je veći sebičluk. Istina oslobađa,


E ... jeste ... u razumnim granicama ... jer ...

Ljudi su čopor koji ne voli odstupanja. Nikakav beleg. Nikakve devijacije.


eh... Ajnure, a ti si im cudan, drugaciji. Nije ti lako!


sedma sedma 22:44 10.09.2008

Vrata do mene živi Vladimir Šošolovski

Tekst je super... pitam se da li ga je neko napisao stvarnoj osobi ili izmisljenom liku? Ovakve odluke je jako tesko doneti i mislim da bi autor bio sebican nije izrazio sto stvarno oseca. Nema nista gore nego upasti u sablon koji su drugi ljudi postavili oko tebe. Hrabrost je upustiti se u nesto nepoznato. Preporuka za tekst!
jeremija92 jeremija92 14:56 13.09.2008

Šta je, da je ...

Ajnur, kasno sam pročitao post, ali o čemu god da je reč, divno je i opisano i napisano.
Svaka čast.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana