..je, naravno, “He who has the gold”.
Šta je čije zlato je, još jednom naravno, teško reći. Nekome je to novac, nekome vlast, lepota, pamet, sila, racionalni ili iracionalni princip, srećne okolnosti, vika, dreka i ostalo, i sve ovo u ovakvoj formi ili onakvoj, pojedinačno ili u mešavini.
S druge strane, opet, pravila publikovana ili tajna, nam pomažu da formalizujemo, konsolidujemo, aktiviramo itd te iste sile, lepotu (da ne petljam sad s navodnicima), pamet i ostalo, da daju harmonijsku podršku vikanju, kostur i razapetu kožu udaranju, pozadinu principima, a izvor energije skoro svemu i svačemu.
Posmatram mlađu ćerku i drugarice joj u novoj školi ovih dana, ekipa 11-12 godina, niko nikog nije do pre nekoliko dana poznavao. Kad se nema dovoljno vremena i strpljenja nije najočiglednije kako se pametna, dobra i mirna deca pomeraju u novoj sredini, iako je posle nekog vremena očigledno kako i ona itekako imaju svoje zlato i svoja pravila, samo što je mir doneo i suptilniju tranzicionu dinamiku u novoj sredini. Pričam o prosecima, naravno, svako pojedinačno dete je specifičan dragulj za sebe.
Pametna, dobra i brza deca, bar meni, daju brži pregled, iako, skoro sigurno, tj naravno (ne znam šta bi trebalo da mi bude ovo „naravno“ pravilo ali, ako je blog već o pravilima neka ga) površan na svoj način, neverovatne potrebe za što bržim socijalnim uvezivanjem – uvezivanja malih atoma emotivnog i intelektualnog u širu mrežu i obrasce sa njihovom kako statičkom tako i dinamičkom strukturom.
Na trenutke mi se čini kako ovoj deci ni jedna Harward Business Review publikacija nije dorasla, da bi me još više impresionirala širina „problema“ koji ona „vide“, obojenost i magnetizam tih malih atoma u njima i činjenica da što decu više posmatram to sve manje vidim moć kao osnovnu merrit funkciju njihovog komešanja, a sve više potrebu za nekim osnovnim, stabilnim, socijalnim energetskim minimumom – dobro definisanom odskočnom daskom niske entropije na kojoj onda može „mirno“ da se uči, druži, igra i uživa.
„Naravno“, umesto da trošim ionako sve bleđe Google tastere, ili da trošim vid nad knigama o dečjoj psihologiji lakše mi je pucati na blogu ovako s kuka i u tom maniru zaključiti da je zlato ipak u našim odraslim rukama i da njihovih narednih 10 godina ipak dovoljno pripadaju nama odraslima da bi im na miru izbili te infantilne bubice iz glava.