Nomen est omen. Ja sam dobio ime po mom pradedi Milanu. Koliko su mi rekli, on je samo saznao da sam rođen. Tih par dana koje sam proveo sa njim zajedno u ovom životu, iako se nikada nismo videli, me krstilo. Da smo se ikada sreli, ovako bi izgledao naš razgovor. U snu…
“Ako ikada radiš nešto, radiš ga da izgleda kao da ga nikada neće biti. Stvari moći se poznaju po svojoj doslednosti i energiji, a ne po tome što su različite. Stvari u snovima se ne razlikuju. Svaka ima svoje obličije, i svaka ima svoje značenje. To je toliko jednostavno.”
- Čekaj, ne razumem – rekoh mu, dok smo obrezivali vinograd. Na obronku se uvlačio suton. Loza je izgledala tamna, dok je slastan miris vlažio vazduh. Perorez mi je lako klizio između lišća i grozdovi su sami opadali, na sam dodir oštrice, povučeni sopstvenom težinom zrelosti.
- Kako to misliš, jednostavno?
“Šema je presudna. Grožđe se ne bere zeleno, Milane. Ima svoje doba zrelosti, i traži pažnju pre toga. Puno vode, puno svetlosti, puno energije. Puno ručnog rada. Šta misliš, oni gobleni tvoje prabake se pletu sami? Smisliš mustru i teraš po njoj. Nema toga što nije ostvarivo.”
Skupio sam tek pola korpe. Grožđe se u njegovim rukama ponašalo kao da mu je tamo prirodno mesto. Slušalo ga je. Bilo bi totalno nepravedno kada bih rekao da on nije slušao grožđe. Naprotiv. Umetnost je napraviti rakiju od plodova. Pretočiti prirodu u nektar. Kada to dovoljno dugo radite, nemušto znanje se prenese i na sve ostale stvari.
“A šta ti, onako, kad legneš, sanjariš?” – pitao me je, u trenutku sležući ramenima, iz nebuha.
Ne mogu da se otmem utisku da je sve san. Svestan sna, postajem. I setim se Mike Antića, u sred snevanja, koji je tako lepo rekao:”Otvorena vrata su najteža za razbiti.”
- Da budem dirigent Ravelovog Bolera – rekoh kao iz topa. - Zamišljam da se nalazim na mestu tog dirigenta i da osećam što on oseća. To bih želeo. Da orkestriram Bolerom.
“Pa dobro, orkestriraš. To je nešto novo. Povukao si malo na Sever, a?” – nasmejao se, samo njega radi. Taj osmeh ne mora svako da razume. “I šta ćeš da uradiš po tom pitanju? Mislim, ako lepo razumem, treba ti puno energije da to uradiš…pomozi mi da odnesem ovu korpu do kotla, molim te.”
Grožđe se peklo. Ispuštalo svoju esenciju. Teklo svojom nektarinskom lavom, pucalo zrelo pod toplinom Vatre. Pošto smo sipali i poslednju korpu grožđa on sede i poče da mota cigaru u list papira od pre drugog svetskog rata. I reče…
“Vidiš, da bi ispek’o rakiju potrebno je da, pre svega, znaš koliko snage je Sunce ulilo u to grožđe. Celu godinu ga je ono grejalo svaki dan da bi ga porodilo. A opet, bez Kiše Sunce bi ga ubilo.” Stade na trenutak. Zapalio je cigaru i trebalo mu je par punih udisaja da bi je raspalio do željene granice.
“Takođe, …baci koje drvo na vatru, ne toooo, ono manje…. Gde sam stao, … aha, takođe, Zemlja ga je nosila sve ovo vreme. U svojoj utrobi. Pitanje koje ti postavljaš je tako jednostavno da je glupo ne videti ga. Ti kažeš da ga ne razumeš, a ja mislim da ti ne želiš da ga razumeš. Znaš šta je meni bilo potrebno da uradim da bih dobio rakiju?”
- Ne, ne znam. Mislim znam…, da posadiš grožđe.
“Da ga obrežem, poprskam, oplevim, okopam, zalijem… Da dođem i kada treba i kada ne treba.” Opet stade. “Sve u svemu, nije mi trebalo ništa sem Pažnje. Sve ostalo je priroda odradila sama. Ako želiš nešto, sve stvari koje poželiš će se usmeriti da se to i desi. Moraš samo da ispoštuješ sva pravila prirode.”
- Ali šta ja onda mogu da odradim? Gde sve to staje? Mislim, koja su pravila prirode? Kako da znam gde se nalaze? – raspitivao sam se.
“Igra tvog srca će ti pokazati šta treba da uradiš. A tamo gde ide tvoje srce, taj put, kakav god on bio, je poznat svima koji su nekada ispratili svoje. I podržaće te u tome. Hoćeš da orkestriraš? Uradi sve da to i postigneš.”
- Čekaj, ti hoćeš da mi kažeš da je sve moguće?
Pogledao me je čudno. A onda sa setom. Na kraju se je udahnuo kroz nos, ostavljajući vremenu da odradi svoje. Sekundu i po kasnije, sipajući rakiju iz flaše, dodade “Malo njih odSanja svoj san do kraja. Tako kako se san Sanja.”. Onda reče onako više za sebe. “Tako kako se Sunce, Voda, Zemlja i Vatra pretvore u nektar.”
Uze čašicu i navrne.
Toplota mi obuze stomak. Slilo se niz grlo i napravilo Bum u stomaku. Bez toga da sam išta popio. Pogledao sam ga a on se nasmejao i rekao “U snu je sve moguće. Pitanje je koliko JE jako Sanjaš.”
- Pa šta sad da radim?
“Igraj svoj san iz sve snage!”