Scena I
Mesto dešavanja: mesara u kraju
Kraj jeste moj, ali mesara je odredišna digresija koju osećam kao nepoznatu teritoriju. Mislim, šest godina vegetarijanstva je učinilo svoje - u carstvu šnicli, neviđeno sam smotana, ne kapiram kasapski sleng, a neki detalji, kao brda jezika i džigerica me užasavaju, što naravno, krijem, ali slaninicu bogme (sada) volim, hehe.
Cenjena JA: (k'o da kupujem automobilske gume na sitne resice) - Dobar dan (kez). Daćete mi, ovaj... (gledam hipnotisano i zbunjeno u masakr repetoar svežeg mesišta) ...mleveno meso... (a da!) juneće!
Brka: (zadovoljno cokne o nepca) - Hoć'mo mešano il' ?
JA: Šta mešano?! (izbečim oči kao da odgovaram geografiju... sad će da me uvati da ne znammmmmm)
Brka: (digao levu obrvu ali k'o da recituje najmiliju pesmicu) Pa imate svinjsko i juneće ili svinjsko za sebe, pa june...
Ja: Aaa... ma juneće, juneće. Mama pravi pitu, a ja...ja nemam pojma...
Brka: (šmrkne srećno, namigne mi usput) Dobro, neć'mo vala da brinemo majku. Jedanput ili dvaput mol'ću?
Ja: Molim?!!!
Brka: Pa hoćemo jedanput ili dvaput?
Ja: Šta bre jedanput ili dvaput? (ovo „bre" je opravdano s obzirom da je Brka mlađahan mesar, što mene i dalje ne izvlači iz situacije ali eto...omaklo se)
I dok me je zapitkivao i merkao ispod svoje raspukle obrve mladi mesar, sa belom kapicom na glavi i krvavom keceljom, zvani Brka krene da delje meso još jednom kroz ono čudo „We don't need no education" za mlevenje...i naravno opet moje cenjeno:
Aaaaaaa... ja mislila...
Ne želim da znam šta sam ja to mislila. Selektovano uzimam svoju moždanu metlicu i brišem trunčice blama s mozga koje su se zarile ko staklena vuna.
Brka: Ih, pa komšinice, uvek je lepše kad prođe dvaput... (JA: vrištim interno, u sebi, traumiram svoje organe - NE VERUJEM) Juuu, neće mama da se ljuti, ima četristo devedeset pet grama...a?
Ja: Mhmhm...Ma jok, nema problema, super je tako... (samo da uzmem to glupo juneće i da uvatim šturu, maglu, tutanj, nema me)
Nasmešim se najljubaznije sa nogama koje su se već uveliko okrenule u pravcu kase i vuku ko stoka, ne slušaju. Preuzeh paketić, kažem hvala, Brka mi namigne uz još koju opasku a la „Pozdrav'te gospodžu majku!"
Ja: (zbunjeno, ko sa marsa ali zato sa takvim artificijalnim entuzijajmom) -Mhmhm... hoću, naravno!
Scena II
Mesto zbivanja: moj kraj, opet mesara, ali jedna bliža mojoj gajbi
Razlika između prve i druge scene? MAMA je na moru. Ali kapiram druga mesara, drugi ljudi. Ma ne razmišljam. Ulazim u Maxi, zapičim se čvrstim, odlučnim korakom prema živuljkama.
Ja: (ambiciozno) - Dobar dan!
Žika (ja zamišljam da se on zove Žika, ja tako volim da imenujem ljude, nesvesno, ovaj je definitivno bio easy rider Žika): - Izvol'te mlada damo.
Ja: (iskusno) - Juneću šniclu, jednu.
Žika: (digo obe obrve, nakezi se u stranu) - Mlada dama jede sama večeras a? (bez tog „a"? - bilo bi ništa)
Nisam bila ni svesna činjenice da ovde svi kupuju minimum na kilo. Ako se neko samo usudi da uzme jednu šniclu za sebe to je odmah TI RU RIRU alarm! Ona je uzela jednu šniclaju! Prava egzotika...
Ja: (NOOOoooo) - Mhmhmhmhm...aha...imate li neku ogromnu kost?
Žika: - Za supu mislite?
Ja: - Ne, za ogromnog psa. Ako imate (sećam se kroz maglu da je keva jednom kupila nešto slično) koleno od bika, to bi bilo savršeno (...).
I tako...dobih skoro kilo junećih kostiju s kojima nisam imala pojma šta da radim, pošto pseto ima svilen stomak, pa ne može svaki dan da se kolje sa istim tako da je usledio niz junećih supica. Pas bi srećan, ja odlučih da se sledeći put ostavim pri dobrom starom sigurnom.
Jedno celo pile, ako može.
Gospođa Mesar: Ovo je jedino preostalo, malo je slabije...
Ja: A ma joook, ionako je za psa...
Masovno dizanje obrva...
Znači ne vredi... ja sam oficijalno vanzemaljac u odeljku za meso. Od sad, pa nadalje, kupujem samo one paštete u tubi, tu me niko živ ništa ne pita. Živeli paketići mesa i part time asocijalnost!