Živi lama,
Nema tata,
Nema mama.
Blog moga prijatelja Buleta Ustajem sad i idem podsetio me je na sjajan prevod pesme Ogdena Neša "I Will Rise And Go Now" koji je majstorski uradio Dragoslav Andrić (ceo tekst pesme i prevoda je na Buletovom blogu). I onda, navreše mi sećanja na neke od sjajnih zvezda posebnog beogradskog duha koje su me sedamdesetih i osamdesetih vodile kroz uzbudljive noći ka odrastanju i postajanju onoga što sam i danas.
Dragoslav Andrić
Dragoslav Andrić je bio pisac, dramaturg, leksikograf, publicist i šahist, sastavljač antologija i prevodilac umetničke literature na srpski sa francuskog, engleskog, nemačkog, holandskog, ruskog i drugih jezika. Preveo je preko 130 knjiga poezije, proze i drame. Prvi put sam za njega saznao kroz "Rečnik žargona", ali sam najveći deo svoje poetske inspiracije u mladosti crpeo iz njegove Antologije svetske poezije, posebno zbirke "Svet u kapi rose" u kojoj je predstavio bisere klasične kineske poezije,a i iz "Otiska srca u prašini" koja nudi peoziju američkih crnaca. U Gimnaziji, naša prfesorka engleskog jezika Vera Nešić zapisivala je za njega naše predloge za nadimke, za neki od materijala koji je pravio.
Zanimljiv je Dragoslavov prevod pesme "Wish You Were Here" grupe Pink Floyd.
Voleo bih da si ovde
Tebi se, dakle, čini da možeš razlikovati pakao od nebesa,
plavetno nebo od bola ili besa?
Možeš li razlikovati zelene doline i ledne čelične šine?
Osmeh i veo crnine?
Ti, je li, znaš šta ih deli?
A jesu li te naterali da trampiš svoje heroje za aveti?
Pepeo za drveće? Fraze za šaku plaveti?
Topao Komfor za sveži lahor? I jesi li menjao svoju
ulogu običnog pešadinca među neznancima
za glavnu rolu u lancima?
Voleo bih da te opet vidim.
Jer mi smo samo izgubljene duše koje neko osudi
da plivaju u posudi za zlatne ribice iz godine
u godinu, noću i danju
prelazeći istu putanju.
I šta smo nalazili, na mahove?
Iste stare strahove.
Da, voleo bih da te vidim.
Milan Vukotić i Teatar Levo
i njihove čuvene Rastibudjelisane Klejbezable
Festival duha i zajebancije izvirao je iz svake predstave Klajbezabli. Nijedna nije bila ista, a svaka je bila nezaboravna. Zezali su se na svoj i račun svih nas, dovodeći nas do suza. Predstava je premijerno igrana još 1976. godine, a do 2001. godine odigrana je 1382 puta.
Njihov tadašnji šef, reditelj i glumac Milan Vukotić, bio je jedna od ikona amaterskog pozoriša u Beogradu.
Jednu od predstava Klejbezabli možete preuzeti na ovoj adresi.
Miodrag Andrić
Mnogi ne bi prepoznali da se iza ovog imena i prezimena krije jedan od naših najspecifičnijih zabaljača i glumaca - Ljuba Moljac. Bio je nenadmašan u pričanju viceva i iskričavim tekstovima. Jedan za drugim ispaljivao ostavljajući publici samo dovoljno vremena da se povrati od jedne salve smeha dok ne krene sa drugom. Pri tome, retko ste ga ikada mogli videti da se i sam smeje. Vicevi i pesme su mu bili sočni, masni, puni nedoličnog rečnika, tako sa ste pravog Ljubu mogli da vidite samo unklupskom okruženju. Bio je mnogo bolji uživo nego što ćete naći na bilo kom zapisu. Tih sedamdesetih snimali smo ga na kasete i razmenjivali. Njegove prve bravure danas je teško naći, mada dosta toga ima na Netu.
Bio je stalni član i prvak pozorišta "Atelje 212" iz Beograda. Umro je bukvalno na sceni, dobivši izliv krvi u mozak, i to na bini dok se nalazio na turneji sa "Tri nosketara" (sa Milovanom Ilićem Minimaksom i Jovom Radovanovićem) u Glini.
Kao pravi predstavnik beogradskog duha, pravio je puno šala na svoj račun. Čuvena je:
A kad umrem voleo bih da me prenosi Milka Babovic.
Jao kako bi ona to lepo radila.
Kako bi Milkica mene mrtvog prenosila,
kao umetnicko klizanje na televiziji ona bi rekla ovako:
"Pokojni Ljuba je tirkizno zut i plavicasto krut,
okruzen je sljokicama i sljokadzijama,
ovo je postovani gledaoci bila njegova poslednja pirueta".
Neša Leptir
Neša je bio vodja i nosilac grupe "Poslednja igra leptira". Mnogi ne-beogradjani pamte ga po pesmama, da ih ne nabrajam. Meni je najdraža uvek bila Vrati se.
Mi Beogradjani pamtimo ga najpre po Baba Višnji - nenormalno duhovitoj predstavi za koju je Dom Sindikata bio rasprodan. Još u vreme dok nije namontirao kastanjete...
Krajem osamdesetih, organizovao sam noćenje Štafete u Sopotu. Moj prijatelj Ronac, policajac, dovezao je Nešu i madjioničara Boleta Brkljača. Usput, zaustavla ih je rampa, pa su svratili u komšiluk da sačekaju. Kaže da su takav rusvaj napravili da je morao da ih privede i smiruje goste of urbenesa. Nije mu bilo važno gde nastupa. Pamte ga mnoge sale kulturnih i omladinskih centara i scene na radnim akcijama.
Na Nešinom blogu piše
Svako od nas neku
svoju priču ima,
što u tami tišti
a puteve bira.
Samo kad je hladno, kad umori zima,
slutimo je, tužni , na krilu leptira.
svako od nas plaća
dah svoje tišine
što kroz kožu diše
u vatri nemira.
Samo kad je mokro, i kad duga sine
svako na svom dlanu budi svog leptira.
Četvorica majstora!
Njihovih zvezda više nema nad našim nebom.
Ono što im je zajedničko je da ih polako zaboravljamo.
Nijedan od njih nema ulicu u Beogradu