MANJINE

Mali narodi, zaokupljeni traženjem i potvrdom vlastita identiteta, obično nisu skloni priznati manjinama prava na njihov identitet. Kao da se boje da ih one ne ugroze. Vidjeli smo to do nedavno u raznim dijelovima bivše Jugoslavije: položaj Albanaca u Srbiji, Srba u Hrvatskoj, “neopredijeljenih” Jugoslavena u novim nacionalnim državama. Ovih posljednjih bilo je prije rata, prema popisima stanovništva, više od milijuna, najčešće miješanoga porijekla. Prema stanovitim anketama bilo ih je još barem milijun više nego što se tako izjasnilo pri popisu – više nego nekih od priznatih nacija poput Makedonaca, Slovenaca ili Crnogoraca. Iz raznih obzira, ponegdje i iz straha od nacionalističke okoline, nisu se svi tako upisivali. U Vojvodini su bili «najveća manjina», danas su jedna od najmalobrojnih: četiri puta ih je manje nego što ih je bilo. U Srbiji je ostao, vjerojatno, jedan od deset deklariranih Jugoslavena. U Hrvatskoj se nisu mogli ni izjašnjavati, bilo je to opasno napose u vrijeme kad je armija, koja se još nazivala jugoslavenskom premda to više nije bila, napadala hrvatske krajeve. Zabrana je ostala na snazi i poslije toga. Nemamo sigurnih podataka o današnjem stanju stvari u Bosni i Hercegovini: u Sarajevu je svojevremeno bilo više od četvrtina mješovitih brakova. Nove vlasti nisu zainteresirane ni u jednoj od naših sredina za ankete koje im ne idu u prilog. Tamo gdje jedna jedina manjina nema pravo ili mogućnost da se izrazi ili potvrdi, dovedeni su u pitanje i pravo, i demokracija, i sama sloboda.
I emigracije su također manjine, odvojene od svoje matične nacije, svedene na dijaspore, raseljene. Evropska povijest poznaje velike emigracije, poljsku, rusku, talijansku na početku devetnaestoga stoljeća, hrvatsku (iz Dalmacije) prije Prvoga svjetskog rata, španjolsku nakon građanskoga rata, slovensku, makedonsku, albansku i dr. Neke su bile slavne - u njima su bile bardovi i pisci poput Mickiewicza, Bunjina, Cvetajeve, Thomasa Manna, Brechta, Adamiča, Singera, Nabokova, Brodskoga, Kundere i tolikih drugih. Poseban položaj zauzimaju političke manjine, kao što su npr. Nijemci koji su pod Hitlerom izbjegli. Među njima je bio i jedan Willy Brandt, koji će za drugoga svjetskog rata pucati po svojim sunarodnjacima, da bi zatim postao kancelarom svoje zemlje. Tako su i Hrvati partizani pucali po ustašama, Srbi i Crnogorci po četnicima, Slovenci po “belogardejcima”. To nije bilo uvijek lako, ali je tako bilo. «Nacionalna solidarnost» nije svetinja kakvom je smatraju nacionalisti.


Emigracije nisu samo evropske. Armenci su rasuti po svijetu, nakon tragedija koje su proživjeli. Tko zna koliko je Kineza izvan Kine! Kurdi su nesretna manjina - ima ih više od 12 milijuna a nemaju države. Oni koji mrze emigrante u Italiji ne bi smjeli zaboraviti kako su Talijani, prije stotinjak godina, bili najveća emigracija u Americi, sjevernoj i južnoj. «Argentina je talijanska zemlja španjolskoga jezika» ( Borges). Najpoznatiji i najstariji primjer su Židovi. Čak i kad se iz dijaspore vrate u Izrael, mnogi i dalje žive s osjećajem da su bili i ostali manjina svijeta – dio svijeta manjina.


Manjine nisu samo nacionalne, rasne, jezičke ili vjerske. Postoje i kulturne i estetske, manjine po senzibilitetu i, takoreći, po sudbini. Danas s razlogom traže da budu priznate i homoseksualne manjine – “ljubav koja se ne usuđuje reći svoje ime” (Oscar Wilde). Oko nas je previše konzervativnosti, lažne pobožnosti, malograđanskog “morala” što im se suprotstavlja i prezire ih. U Zagrebu na homoseksualce gledaju kao na izrode. U Beogradu su ih nedavno napadali i tukli po ulicama. Premalo je vjernika koji misle da – ako ih je stvorio Bog takvima kakvi su - treba ih poštovati kao božja stvorenja. Agnostik lakše priznaje njihovo pravo na razliku. Ali naši agnostici su vrlo često samo lažni, nacionalni vjernici.
Postoje posebne kulturne i književne manjine, koje se javljaju i kao avangarde. Kad je Sainte-Beuve dobio u ruke Baudelaireovu zbirku Cvijeće zla, utvrdio je da pripada “književnoj Kamčatki”. Novi se senzibilitet redovito javlja na rubu. Marginalni pokreti u politici, estetici, umjetnosti, predstavljaju manjine koje se s rubova kreću prema središtu te s vremenom uspijevaju izboriti središnji položaj. Njihova sudbina nije laka.
Ne zaboravimo na kraju strast onih koji traže istinu, makar pritom bili sami i poniženi i ostali u manjini.
(Magnetogramski zapis iz rasprave održane nedavno u Veneciji pod naslovom: «Foibe/Jame između fašizma, rata i Otpora»)