Doshao je oko 9:00 i nashao nas vec nasmejane, kako kupamo bebu i spremamo je za spavanje. Redak i nama drag gost, sunce od choveka, najbolji drug mog najboljeg muzha iz starog kraja.
Brzo smo zavrshili kupanje i odnela sam bebu u drugu sobu. Nashu jedinu sobu izuzevshi dnevni boravak gde su se muzh i gost vec uveliko smejali. Bili smo tako srecni, muzh i ja, stan je mali, ali je nash, samo nash, placamo kiriju svakog meseca sami, oboje radimo, podizhemo ovu nashu bebu, i guramo nekako. Ona je bila zlatna i zaspala je, srecna i sita, veoma brzo. Samo da je zdravlja, svega ce biti, razmishljala sam dok sam izlazila iz sobe.
Oni su u medjuvremenu vec popili po jednu i mezili su salatu od kiselog kupusa. Tako razveseljeni prichali su neshto o nekom glupom prevodu nekog filma gde je "you turn me on" prevedeno sa "ti me ukljuchujesh". I reche moj dragi muzh kroz smeh
- E, ti prevodioci, to seksa nije ni videlo.
- Ha, ha, ha, ma videlo je, samo se nije ukljuchilo!
odgovori nash gost i svi smo se valjali po tepihu od smeha. Nash je gost uvek bio pun pricha i doskochica, i uvek je bilo veoma veselo kad bi on doshao. Od svih onih levaka iz muzhevog starog kraja, on je bio svetla tachka, njega sam volela videti.
I tako smo se dugo smejali i prichali, jeli, nazdravljali i pili, pushili, mezili, prichali, pili, pushili, pa se opet smejali. Dobro, ja nisam pila, ali pushila sam. I smejala sam se.
Ali negde oko 1:00 sam se umorila. Sutra je radni dan za nas oboje, treba ustati u 6:00, bebu treba odneti mami, koja ce mi je doneti par puta za vreme posla na dojenje, srecom radim blizu nje, pa treba raditi ceo dan, pa popodne treba ici i prijaviti se za nove pasoshe, imamo hiljadu stvari za sutra. Imamo hiljadu stvari za svaki dan.
Ali gost je bio rapolozhen i samo bi rekao
- Daj sipaj.
Beba je zaplakala oko 2:00 i ja sam otrchala da je umirim. Glupo je reci, al' sam bila srecna kad je zaplakala. Eto rekoh, setice se, ako nishta drugo, setice se zbog bebe. I dok je podojim i vratim se valjda ce se vec i pozdraviti i otici. Ma ne moram ni da se vratim, evo zaspace bebac i samo cu se opruzhiti po krevetu i zaspati. To sleep, perchance to dream. Eh, pusti snovi. Ne bi nishta od toga, on se grohotom smejao na neku svoju shalu kad sam izashla iz sobe.
Probali smo i razne varijante, opsesivno smo gledali na sat, zevali smo do iznemoglosti, provetravali smo, pa smo opet provetravali, pa zevali, pa bi rekli "uuu, a sutra je radni dan", pa bi opet gledali na sat, a kuvali smo kafu chetiri puta. U nekoliko navrata smo chak i upotrebili i charobne rechi
- A da mi legnemo, mozhda gost zheli da ode?
Nishta to nije vredelo. Nash je gost bio razdragan, redjao shalu za shalom, smejao se, popio bi kafu, namigivao nam, gurao nas laktom u rebra u vazhnim trenucima njegove priche, da ne propustimo neki preloman trenutak i da propadne pricha, i uglavnom, kao i uvek, bio veoma mio. I samo bi rekao
- Daj sipaj.
I sipali bi mi, njemu i muzhu, nema smisla da gost sam pije. Ne brinem se ja muzhu zbog pica, pametno pije i dosta mozhe da podnese, znala sam da mu uglavnom nije nishta. Nikad mu nije nishta. Nije mene to brinulo. Brinulo me je shto sutra mora da ode na posao, daleko, daleko tamo gde je radio, morace da ode takav umoran i slomljen, a posao mu nije lak. On lepo i vredno radi, ne zabushava iako zaradjuje malo. Imace tezhak dan. Moj voljeni.
On je vec crvenio, ne od alkohola, vec od besa, i od stida. Ali drugu nishta nije mogao reci. Drug je iz starog kraja. A na to se ne pljune tako lako. A shta sam i ja mogla reci? Moj je muzh dobar. Najbolji.
I konachno gostu sinu negde oko 4:00, izmedju dva dima i gutljaja, i dodju mu do mozga sve nashe uvertire i pretstave, i zabrinutost na nashim licima. I konachno reshi da nam olaksha, da nam skrati muke, pa reche
- E, shto ste se vi toliko zabrinuli? Pa ja sutra radim tek u drugoj smeni. Daj sipaj.