"Život je sačinjen od narazličitijih, najneočekivanijih, najsuprotnijih, najoprečnijih stvari; pun nejobjašnjivih, nelogičnih katastrofa, čije je mesto jedino u priči povezano." Ovom niskom reči Gi de Mopasan otvara vrata novom poimanju nadnaravnog , čije se značenje shvata više nego ikad u novom filmskom tumačenju horror žanra u Francuskoj u poslednjih desetak godina.
De Mopasan nije doživeo otvaranje "Grand Ginjol teatra" , sjajno ovekovečenog u "Intervju sa vampirom", Nila Džordana. Grand Ginjol je na svom reportoaru imao predstave koje su se bavile ekstreminim nasiljem , a sam uspeh se u vreme prvog upravnika Maksa Mireja, brojao u broju onesvešćenih gledaoca. Usamljenost Mopasanovih priča i krvoproliće Grand Ginjola su postale nekom vrstom potke niz itekako interesantnih francuskih ostvarenja , za koje filmski kritičari još uvek nisu najjasnije prepoznali kao koherentni filmski žanr. Sam odlazak niz režisera u Holivud na pečalbu, čini da se krhki obrazac koji je sve uočljiviji iz filma u film, izgubi i potpuno raspline u nizu osrednjih ostvarenja sa obe strane Atlantika. Ali, kako de Mopasan sam kaže , u životu može svašta neobjašnjivo da se desi, pa, možda, ne treba donositi prerano sud.
Ruku na srce, i pored upornih objašnjenja uz gomilu iznešenih primera kao dokaz, francuski film nikad nije mogao da se podiči nekom naročitom školom horora, naspram Nemaca ili Engleza recimo. Neosporan je doprinos Francuske kad je u pitanju - Ko je prvi ekranizovao Edgar Alan Poa? Žan Epštajnova verzija "Pad kuće Ašer" se i danas ceni kao ozbiljan rival, po kvalitetu, kasnijoj Kormanovoj verziji sa Vinsent Prajsem, ali ipak treba uzeti u obzir činjenici da Prajsova izuzetna foničnost ne bi ni prošla u jednom nemom filmu poput Epštajnovog. Koktoovo remek delo iz 1946 "Lepotica i zver" dalo je nove smernice u oblasti same montaže i produkcije , stvarajući izuzetan nadrealan utisak, koristeći dela Gistava Dorea i Jana Vermera kao pozadinu u scenama, neka vrsta omaža prednaturalističkom pozorištu.
Film "Diabolik" iz 1954, koji je proslavio Simon Sinjore, je upravo pružio pravi francuski pečat filmu misterije. Film Noar, je dobio svoj poslednji sastojak koji je francuski film učinio tako prepoznatljivim-saspens. Žorž Franžuovo delo"Oči bez lica", koristivši priču o Frankeštajnu, kao ideju vodilju, predstavlja klimaks u žanru kojem Francuzi nikad nisu bili nešto posebno naklonjeni. Ovaj film atmosfere vodi posmatrača od početka do kraja kroz stanje opsesije. Posle ovog filma praktično nije snimljeno ništa što bi moglo da ozbiljnije privuče pažnju publike ("Stanar" Romana Polanskog je častan izuzetak). Nizali su se razni horornalik filmovi, koji su se prosto takmičili u svojoj gluposti ili ničim opravdanim preslikavanjem američke produkcije.
Prošlo je četrdeset godina. Jednog dana, na kraju prošlog milenijuma, rediteljka Kler Deniz shvata da svaki dan donosi nove probleme umesto da ih rešava, što je nagna i da snimi verovatno najbolji film u karijeri-"Problemi svakog dana" (film je dobio ime prema istoimenoj pesmi Frenka Zape), kojim stvara novi svet u kome sumornu atmosferu stvaraju sami ljudi, tražeći novi način da dosegnu sreću. Kopulacija i gurmanluk su prvi put predstavljeni sa znakom jednakosti izmedju, naročito iz razloga što se sami partneri nalaze na meniju. Ovaj film, sa nenametljivom muzikom Tinderstiksa u pozadini, je prouzrokuvao ozbiljne digestivne probleme većini filmskih recenzenata . Skandal koji je njegovo prikazivanje izazvao u Kanu kada su kritičari uz uzvike neodobravanja rešili da posle ključne scene, koja sadrži scene grupne konzumacije svega što je na dohvat, napuste salu. Britanski novinari su pokušali da sahrane ovaj film i da usput urgiraju da se zabrani , medjutim do toga nije došlo u potpunosti. Bilo kako bilo, prašina se slegla, ali ovaj film je i dalje ostao kao pojam "gde prestaje čovek , a kreće zver". Uzevši u obzir da je Verkor u svom romanesknom antropološkom traktatu "Čovek životinja" istakao odrodjenost čoveka kao pripadnika faune, ovaj film još više zamagljuje neki jasan odgovor na niz pitanja o ljudskoj egzistenciji.
Ubrzo stiže neka vrsta replike u kantautorskom delu Marije de Van i njenom studijom autodestrukcije "U mojoj koži". Ovaj film , sa sve dozom pretencioznosti, možete gledati kao suplement prethodnom ostvarenju, koje je nastalo takodje pod palicom žene i bavi se ženom u prvom planu. Ono što ovi filmovi imaju kao poruku jeste da se na cilju za ispunjenjem života ide preko najrazličitijih puteva, a oni nisu uvek kod svih ljudi isti, zar ne?
Ovaj kratki feministički talas je prekinut, i sam "Novi val horor žanra" je polako prešao u muške ruke, sa manje ili više uspeha. Film Erika Valeta "Malefik/Zlokobnost" je jedan od prvih pokušaja igranja sa nadrealnim, koje uključuje obavezne krvave kadrove. Ono što je opet simpotmatično za ovaj film, pa i pre i posle njega jeste nemo prihvatanje boli kao dela procesa, što neodoljivo podseća na J-horor, čiji su većina francuskih reditelja strave , tvrdokorni fanovi. Sam film je, pretpostavljam, omaž jednoj izuzetnoj epizodi "Zone sumraka"-"Četiri osobe u potrazi za izlazom". Briljantno uradjen lik transvestita Markusa i njegovog , skoro, simbiota, zaostalog patuljastog ljudoždera Pakvereta, čini da ovu niskobudžetnu studiju klaustrofobije odgledate sa pažnjom.
Pored sad već proslavljenog Valeta , pojavljuje se Aleksander Aja, koji će proizvesti najveći komercijalni uspeh do sada."Visoke tenzije" ( Sa sjajnom Sesil de Frans u glavnoj ulozi, poznata našoj publici iz Džeki Čenovog filma " Put oko svet za osamdeset dana") iz 2003, su ustanovile osnovu; možemo sad slobodno reći pravi kliše novog francuskog filma strave i užasa. Ubica koji se niotkuda pojavljuje i sa svojim žrtvama igra poznatu igru, -do poslednje kapi krvi. Kućni ljubimci su takodje deo igre.
Ovaj siže je već poznat manje više svima koji su pogledali dva -tri američka filma, sa predznakom horor. Teksaški masakr motornom testerom, Brda imaju oči, Amitvil Horor, i ostali niskobudžetni klasici iz sedamdesetih. Medjutim , pristup igre mačke sa mišom je sagledan na nov način i nigde nema kolebanja da neke scene treba iseći ili ostaviti gledaoca da nagadja šta sve može da se uradi nekim oštrim predmetom ili samim rukama. Reditelj pristupa jako iskreno i ne lišava nas ničega. Sama inscenacija scena ekstremno-realnog nasilja prelazi preko rokoko egzekucija Davida Ardjenta i za razliku od japanskog filma, pruža nam detaljan uvid u patnje osobe koja trpi nasilje u nekoj vrsti "realnog vremena", stvarajući kvaziautentičnost.
U ovom tematskom području koje je Aja najavio, istakao se niz režisera mladje generacije. Ksavijer Gens sa filmom " Granice" , izašlog početkom ove godine, bavi se nezgodnim odnosima neonacista i onih koji slučajno to nisu. Ocenjen kao film koji se bavi provokativnom temom rasizma, u već i onako nemirnim pariskim predgradjima, ovo ostvarenje ide korak dalje u prikazivanju eksplicitnog nasilja, posebno u delu "varijacije na temu". Sam reditej se trenutno okreno -profi ubica žanru, skrenuvši sa puta kojim se redje, jer horor u evropskom filmu nije baš najisplativiji žanr.
Tandem David Moro i Ksavijer Palud su zaslužni za novi pomak u ovom žanru. Film "Oni/Njih" (orig. naz. "Ils") je još jedna priča o nasilju, ali koje se može sasvim opravdano nazvati "slučajnim". Kasting od svega par glumaca, koji kao i u većini ovih filmova su široj publici potpuno nepoznati, ima za cilj da se publka usmeri na samu radnju, a ne da gleda pokretne slike neke filmske zvezde, nažalost ovo će kasnije biti opovrgnuto. Američka verzija filma, mada se to nigde ne ističe, "Stranci" predstavila je Liv Tajler i Skot Spidmena (Andervorld franšiza) u možda najdosadnijem i nategnuto-pretencioznom saspens filmu ikada. Nije mi bilo baš jasno šta je "pisac" hteo da kaže secirajući francuski original, ali čini mi se da ni njemu nije baš najjasnije. Prvi američki pokušaj da munjevito reaguje na novi krvavi val iz Francuske, prolazi mnogo gore nego bespotrebno trošenje filmske trake na rimejke azijskih filmova.
Ipak, Aleksandre Bustilo i Žulien Mori su postavili "francuski užas" na svoje noge , i to sve sa svojim prvim filmom, "Iznutra" (sa neprepoznatljivom Beatris Dal) i delom ga vratili na izvor u dane prvih "ženstvenih izdanja". Film o ženama za žene, koje imaju sklonosti ka nasilju prema drugim ženama. Ova tema inače u svetu filma nije mnogo potezana, tako da osim Djalo maštarija i andreground filma sedamdesetih, nismo bili u prilici da gledamo nešto ovako. Ovaj skroman film, je jednostavno bio želja reditelja da prikažu realno nasilje, sa povremenim dodavanjem začina italijanskog špageti horora. Osećaj rizika koji nosi ovakvo igranje stilovima, nestaje posle prvih saspens scena, gde dva neiskusna reditelja, kojima je ovo prvi dugometražni igrani film, samouvereno vladaju tokom celog filma, ne ispuštajući uzde ni za tren. Film za gledanje u svakom slučaju.
Pored ovih par filmova koji sačinjavaju okosnicu francuskog novog tamnog talasa, pojavilo se par ostvarenja koji se manje ili više uklapju, ali pružaju i neke nove poglede na već vidjeno."Kuća glasova /Sanatorijum", Patrika Lužijera je ne baš nadareno ponavljanje gradiva , jednog od ne baš najboljih filmova Guljerma del Tora " Djavolja kičma" i Amenabarovog " Duhovi u nama". Reditelj će sad uskoro predstaviti novi film "Mučenici" kojim će , bar prema trejleru, napraviti ozbiljan zaokret ka filmovima Aje i ekipe. Ostaje nam samo da se nadamo da je pomak i kvalitativne prirode. Mada, ipak treba imatiu na umu da je njegov gorepomenuti film imao snažan uticaj na dosta solidan meksičko-španski film"Sirotište", koji možda najavljuje ozbiljniji pristup horor žanru u Španiji. Film preporučio del Toro, pa kome ova preporuka znači, nek izvoli.
Kao što sam već pomenuo, reditelji koji rade ove filmove kao i same glumačke ekipe su dosta nepoznate publici van Francuske. Medjutim bilo je pokušaja poznatijih reditelja da se uključe u celu priču. Nemac/Austrijanac Mikael Haneke, čest gost francuskiih produkcijskih kuća, doprineo je svojim filmom "Skriveno" ovom žanru u ekspanziji. Film, čiji siže podseća pomalo na Hičkoka i Šabrola, pa malko više na Nakatin "Krug". Režiser uspeo je da od , kako se čini na prvi pogled, polurimejka napravi film vredan pažnje i usput osvoji nagradu za najbolju režiju u Kanu. Medjutim Haneke nije još jedan u nizu reditelja koji su hteli da uskoče na voz u pokretu pa šta bude, već je na neki način sa svojim kultnim filmom "Smešne igre " ( produkcija i glumačka raspodela je austrijska a novac francuski) iz 1997, udobno sedeo u lokomotivi dok su se svi ostali lagano kačili pozadi. Heneke je taj film pravio devedesetih kad je nasilje bilo vrlo aktuelno u francuskom filmu (Mržnja, Čovek koji je ujeo psa, itd.), medjutim nota horor crte, koju neki filmski kritičari uporno dodaju ovom filmu, nema za rezultat da ovaj film sada treba shvatiti kao neku prologomenu sadašnjem "novom valu", više iz razloga što film , prvo nije francuski, drugo zbog samog pristupa tematici. Ovaj fim je na svoj deseti jubilej doživeo svoju američku verziju filma , koju je takođe režirao M.H. Jedno je sigurno, to nije isti film.
Film Kima Šapirona sa neprevazidjenim trasnformerom Vinsen Kaselom u gl. ulozi " Šejtan", je jedan redak primer, kako da slavan glumac ne pokrade svaki kadar u filmu i time ostavi dovoljno prostora režiseru za manevrisanje. Polarizacija grada i sela, nije bila neka česta tema u horor žanru uopšte (minus "Deca kukuruza"), ali socijalni angažman, šire gledano-počev još od Rusoa;)), je jedna od omiljenih tema francuskih filmova, tako da se reditelj, a i ostatak ekipe snašli kao ribe u vodi. Kad se sve to začini sa stari dobrim Satanizmom, dobijemo jedan vrlo zabavan film. Ovaj film nije direktno vezan za priču o tome šta se sad događa u horor žanru, ali predstavlja sjajnu opciju na koji put novi horor može skrenuti. Makadam ili autoput.
Medjutim nije baš sve tako optimistično. Ključni igrač Aleksander Aja je dočekao svojih pet minuta i kad mu je dato zeleno svetlo, odma je uhvatio prvi avion za Zemlju slobodnih da uradi rimejk Ves Krejvenovog " Brda imaju oči", koji smo mogli videti i kod nas. Osim atmosfere i sjajne scenografije, ovaj film u sred trajanja umire od malih boginja, obilujući gomilom nepotrebnih suvenira američkog horora, čisto da nam se skrene pažnja da je to režirao učeni Francuz. Aja je već uradio novi film "Ogledala" sa Malkolmom Mekdauelom i već se sprema da ponosno reklamira" Piranu 3", najavljen za sledeću godinu.
Erik Valet je već uradio rimejk japanskog hita " Propušten poziv", Takeši Mikea. Ako mu je dečački san bio, da bude reditelj rimejka po Holivudu, umesto da pravi svoje filmove koji mogu da pariraju originalima, onda je na pravom putu da san postane košmar. Nadam se da će ovaj režiser ipak napraviti bar još koji film u Francuskoj, jer su mali izgledi da Aja hoće.
No, ovde se lista ipak ne završava. David Moro i Ksavijer Palud su , pored toga što se po bioskopima vrti američka verzija njihovog filma, snimaju i rimejke azijskih hororaca- "Oko" sa sve Džesikom Albom je trebalo da bude njihova karta za proboj na tržište. Medjutim pošto se ni Valet nije nešto pokazao, ko je rekao da će i oni. Oba rimejka su manje-više loše prošla na sva tri fronta- na bioskopskim blagajnama, kod publika i kritike.
Kad se na sve to doda najavljen nastavak Rob Zombijeve bljuvotine "Noć veštica", koji će režirati Frank Vestiel (uradio zapažen naučno fantastični film "Eden Log") i Henekova sopstevena , američka , verzija filma (još se i zove "Smešne igre S.D."), dolazimo do par nimalo ohrabrujućih zaključaka.
A. Američa filmska industrija je u velikoj krizi i očajnički traži nove scenariste sa originalnim pristupom kao i nove režisere.
B. Ti novi ljudi su prvenstveno tu da snime rimejk stranog filma ili nastavak rimejka, jer kao stranci razumeju bolje strane filmove, naročito azijske (sic!)
C. U pritisku od strane studija sa kojima su vezani ugovorima, oni ne mogu da prave filmove kakve žele, već ono što im se da, sa vrlo malo ili nimalo autorskog pečata.
D. Sabravši A+B+C= novi val filma strave iz Francuske će se povući i ustupiti mesto bezobrazno osrednjim verzijama već vidjenih francuskih i američkih filmova ili rimejkom dalekoistočnih filmova do bezumlja.
Sve u svemu, francuskom novom hororu preti da, ako nastavi ovim putem, neće imati onu ulogu u istoriji filma kojem se njegovi tvorci nadaju. Ako i nestane pre vremena, teror koji je vršio, može bar u američkim filmovima da ostane. Jer život je sačinjen od nelogičnih katastrofa.