Terror de France

ulven RSS / 21.09.2008. u 22:30

"Život je sačinjen od narazličitijih, najneočekivanijih, najsuprotnijih, najoprečnijih stvari; pun nejobjašnjivih, nelogičnih katastrofa, čije je mesto jedino u priči povezano." Ovom niskom reči Gi de Mopasan otvara vrata novom poimanju nadnaravnog , čije se značenje shvata  više nego ikad u novom  filmskom tumačenju horror žanra u Francuskoj u poslednjih desetak godina.

 

De Mopasan nije doživeo otvaranje "Grand Ginjol  teatra" , sjajno ovekovečenog u "Intervju sa vampirom", Nila Džordana. Grand Ginjol  je na svom  reportoaru imao predstave koje su se bavile ekstreminim nasiljem , a sam uspeh se u vreme prvog upravnika Maksa Mireja, brojao u broju onesvešćenih gledaoca.  Usamljenost Mopasanovih priča i krvoproliće Grand Ginjola  su postale  nekom vrstom  potke niz itekako interesantnih francuskih  ostvarenja ,  za koje filmski kritičari još uvek nisu  najjasnije prepoznali kao  koherentni filmski žanr. Sam odlazak niz režisera u Holivud na pečalbu, čini da se  krhki obrazac  koji je sve uočljiviji iz filma u film, izgubi  i  potpuno raspline u nizu  osrednjih  ostvarenja sa obe strane Atlantika.  Ali, kako  de Mopasan sam kaže , u životu može svašta neobjašnjivo da se desi, pa, možda,  ne treba donositi prerano sud.

 

 

Ruku na srce, i pored upornih  objašnjenja uz gomilu iznešenih primera kao dokaz, francuski film nikad nije mogao da se podiči nekom naročitom školom horora, naspram Nemaca ili Engleza recimo. Neosporan je doprinos Francuske kad je u pitanju - Ko je prvi ekranizovao Edgar Alan Poa?  Žan Epštajnova verzija "Pad kuće Ašer" se i danas ceni kao ozbiljan rival, po kvalitetu,  kasnijoj  Kormanovoj verziji sa Vinsent Prajsem, ali   ipak  treba uzeti u obzir činjenici da Prajsova izuzetna foničnost ne bi  ni prošla u jednom nemom filmu poput Epštajnovog. Koktoovo remek delo iz 1946 "Lepotica i zver" dalo je nove smernice u oblasti  same montaže i produkcije , stvarajući izuzetan nadrealan utisak, koristeći  dela Gistava Dorea i  Jana Vermera kao pozadinu u scenama, neka vrsta omaža  prednaturalističkom pozorištu.  

 

 Film "Diabolik" iz 1954, koji je proslavio Simon Sinjore,  je upravo  pružio pravi  francuski pečat filmu misterije. Film Noar, je dobio svoj poslednji   sastojak koji  je francuski film učinio tako prepoznatljivim-saspens.  Žorž Franžuovo delo"Oči bez lica", koristivši  priču o Frankeštajnu, kao ideju vodilju, predstavlja  klimaks u  žanru kojem Francuzi nikad nisu bili nešto posebno naklonjeni. Ovaj film atmosfere vodi posmatrača od početka do kraja kroz stanje opsesije. Posle ovog filma praktično nije snimljeno  ništa što bi moglo da ozbiljnije privuče pažnju publike ("Stanar" Romana Polanskog je častan izuzetak). Nizali su se razni horornalik filmovi, koji su se prosto takmičili u svojoj gluposti ili ničim opravdanim preslikavanjem američke produkcije.

 

Prošlo je četrdeset godina. Jednog dana,  na kraju prošlog milenijuma, rediteljka Kler Deniz  shvata da svaki dan donosi nove probleme umesto da ih rešava, što je nagna i da snimi verovatno najbolji film u karijeri-"Problemi svakog dana" (film je dobio  ime prema istoimenoj  pesmi Frenka Zape), kojim stvara novi svet u kome sumornu atmosferu stvaraju sami ljudi,  tražeći novi način da dosegnu sreću. Kopulacija i  gurmanluk  su prvi put predstavljeni sa znakom jednakosti izmedju, naročito iz razloga što se sami partneri nalaze na meniju. Ovaj film,  sa nenametljivom muzikom Tinderstiksa u pozadini,  je prouzrokuvao ozbiljne digestivne probleme većini filmskih recenzenata . Skandal koji je njegovo prikazivanje izazvao u Kanu kada su kritičari uz uzvike neodobravanja rešili da posle ključne scene, koja sadrži scene grupne konzumacije svega što je na dohvat,  napuste salu. Britanski novinari su pokušali da sahrane ovaj film i da usput urgiraju da se zabrani , medjutim do toga nije došlo  u potpunosti.  Bilo kako bilo, prašina se slegla, ali ovaj film je i dalje ostao kao pojam "gde prestaje čovek , a kreće zver". Uzevši u obzir da je Verkor u svom romanesknom antropološkom traktatu "Čovek životinja"  istakao odrodjenost čoveka kao pripadnika  faune, ovaj film još više zamagljuje neki jasan odgovor na niz pitanja o ljudskoj egzistenciji.

 

Ubrzo stiže neka vrsta  replike  u kantautorskom delu Marije de Van i njenom studijom autodestrukcije "U mojoj koži". Ovaj film , sa sve dozom pretencioznosti, možete gledati kao suplement prethodnom ostvarenju, koje je nastalo takodje pod palicom žene i bavi se ženom u prvom planu. Ono što ovi filmovi imaju kao poruku jeste da se na cilju za ispunjenjem  života ide preko najrazličitijih puteva, a oni nisu uvek  kod svih ljudi isti, zar ne?

 

Ovaj kratki feministički talas je  prekinut, i sam "Novi val horor žanra" je polako prešao u muške ruke, sa manje ili više uspeha. Film Erika Valeta  "Malefik/Zlokobnost" je jedan od prvih pokušaja  igranja sa nadrealnim, koje uključuje obavezne krvave kadrove. Ono što je opet simpotmatično za  ovaj film, pa i pre i posle njega jeste nemo prihvatanje boli kao dela procesa, što neodoljivo podseća na J-horor, čiji su većina francuskih reditelja  strave , tvrdokorni fanovi. Sam film je, pretpostavljam, omaž jednoj  izuzetnoj epizodi "Zone sumraka"-"Četiri osobe u potrazi za izlazom". Briljantno uradjen lik transvestita Markusa i njegovog , skoro, simbiota, zaostalog patuljastog ljudoždera Pakvereta, čini da ovu niskobudžetnu  studiju  klaustrofobije odgledate sa pažnjom.

 

Pored sad već  proslavljenog Valeta , pojavljuje se Aleksander Aja, koji će  proizvesti  najveći komercijalni uspeh do sada."Visoke tenzije"  ( Sa sjajnom  Sesil de Frans u glavnoj ulozi, poznata našoj publici iz Džeki Čenovog filma " Put oko svet za osamdeset dana") iz 2003, su ustanovile osnovu; možemo sad slobodno reći pravi kliše novog  francuskog filma strave i užasa. Ubica koji se niotkuda pojavljuje i  sa svojim žrtvama igra poznatu igru, -do poslednje kapi krvi. Kućni ljubimci  su takodje deo igre.

 

 

Ovaj siže je već poznat manje više svima koji su pogledali dva -tri američka filma, sa predznakom horor. Teksaški masakr motornom testerom, Brda imaju oči, Amitvil Horor, i ostali niskobudžetni klasici iz sedamdesetih. Medjutim , pristup  igre mačke sa mišom je sagledan na nov način i nigde nema kolebanja da neke scene treba iseći ili ostaviti gledaoca da nagadja šta sve može da se uradi nekim oštrim predmetom ili samim rukama. Reditelj pristupa jako iskreno i ne lišava nas ničega. Sama inscenacija scena ekstremno-realnog  nasilja prelazi preko rokoko egzekucija Davida Ardjenta i za razliku od japanskog filma, pruža nam detaljan uvid u patnje osobe koja trpi nasilje u nekoj vrsti "realnog vremena", stvarajući kvaziautentičnost.

 

U ovom tematskom području koje je Aja najavio, istakao se niz režisera mladje generacije. Ksavijer Gens sa filmom " Granice" , izašlog početkom ove godine, bavi  se nezgodnim odnosima  neonacista i onih koji slučajno to nisu. Ocenjen kao film koji se bavi provokativnom temom rasizma, u već i onako  nemirnim pariskim predgradjima, ovo ostvarenje ide korak dalje u prikazivanju eksplicitnog nasilja, posebno u  delu "varijacije na temu". Sam reditej se trenutno okreno -profi ubica žanru, skrenuvši sa  puta kojim se redje, jer horor u evropskom filmu nije baš najisplativiji žanr.

 

Tandem David Moro i Ksavijer Palud su zaslužni za novi pomak u ovom žanru. Film "Oni/Njih" (orig. naz. "Ils") je još jedna priča o nasilju, ali koje se može sasvim opravdano nazvati "slučajnim". Kasting od svega par glumaca, koji kao i u većini ovih filmova su široj publici potpuno nepoznati, ima za cilj da se publka usmeri na samu radnju, a ne da  gleda pokretne slike neke filmske zvezde, nažalost ovo će kasnije biti opovrgnuto. Američka verzija filma, mada se to nigde ne ističe, "Stranci"  predstavila je Liv Tajler i  Skot Spidmena (Andervorld franšiza) u možda najdosadnijem i  nategnuto-pretencioznom saspens filmu ikada. Nije mi bilo baš jasno šta je "pisac" hteo da kaže secirajući francuski original, ali  čini mi se da ni njemu nije baš najjasnije. Prvi američki pokušaj da munjevito reaguje na   novi krvavi val iz Francuske, prolazi mnogo gore nego bespotrebno trošenje filmske trake na rimejke  azijskih filmova.

 

Ipak, Aleksandre Bustilo i Žulien Mori su  postavili "francuski užas" na svoje noge , i to sve sa svojim prvim filmom, "Iznutra" (sa  neprepoznatljivom Beatris Dal) i delom ga vratili na izvor u dane prvih "ženstvenih izdanja". Film o ženama  za žene, koje imaju sklonosti ka nasilju prema drugim ženama. Ova tema inače u svetu filma nije mnogo potezana, tako da osim Djalo maštarija i  andreground filma sedamdesetih, nismo bili u prilici da gledamo nešto ovako.  Ovaj skroman film, je jednostavno bio želja reditelja da prikažu realno nasilje, sa  povremenim dodavanjem  začina  italijanskog špageti horora. Osećaj rizika koji nosi  ovakvo igranje stilovima,  nestaje posle prvih saspens scena, gde dva neiskusna reditelja, kojima je ovo prvi dugometražni igrani film, samouvereno vladaju tokom celog filma, ne ispuštajući uzde ni za tren. Film za gledanje u svakom slučaju.

 

Pored ovih par filmova koji sačinjavaju okosnicu francuskog novog  tamnog  talasa, pojavilo se par ostvarenja  koji se  manje ili više uklapju, ali pružaju i neke nove poglede na već vidjeno."Kuća glasova /Sanatorijum", Patrika Lužijera je ne baš nadareno ponavljanje gradiva , jednog od ne baš najboljih filmova Guljerma del Tora " Djavolja kičma" i Amenabarovog " Duhovi u nama". Reditelj će sad uskoro predstaviti novi  film "Mučenici" kojim će , bar prema trejleru,  napraviti ozbiljan zaokret ka  filmovima Aje i ekipe. Ostaje nam samo da se nadamo da je pomak i kvalitativne prirode. Mada, ipak treba imatiu na umu da je  njegov gorepomenuti film imao snažan uticaj na dosta solidan meksičko-španski  film"Sirotište", koji možda najavljuje  ozbiljniji pristup horor žanru u Španiji. Film preporučio del Toro, pa kome ova preporuka znači, nek izvoli.

 

Kao što sam već pomenuo, reditelji koji  rade ove filmove kao i same glumačke ekipe su dosta nepoznate publici van Francuske. Medjutim bilo je pokušaja  poznatijih reditelja da se uključe u celu priču. Nemac/Austrijanac Mikael Haneke, čest gost francuskiih produkcijskih kuća, doprineo je svojim filmom "Skriveno" ovom žanru u ekspanziji. Film, čiji siže podseća pomalo na Hičkoka i Šabrola, pa malko više na Nakatin "Krug". Režiser uspeo je da od , kako se čini na prvi pogled,  polurimejka napravi film vredan pažnje i usput osvoji  nagradu za najbolju režiju u Kanu.  Medjutim Haneke  nije još jedan u nizu reditelja koji su hteli da uskoče na voz u pokretu pa šta bude, već je na neki način sa svojim kultnim filmom "Smešne igre " ( produkcija i glumačka raspodela je austrijska a novac francuski) iz 1997, udobno sedeo u lokomotivi dok su se svi ostali lagano kačili pozadi.  Heneke je  taj film pravio devedesetih  kad je nasilje bilo vrlo aktuelno  u francuskom filmu (Mržnja, Čovek koji je ujeo psa, itd.), medjutim nota horor crte, koju neki filmski kritičari uporno dodaju ovom filmu,  nema za rezultat da ovaj film sada treba shvatiti kao neku prologomenu sadašnjem "novom valu", više iz razloga što  film , prvo nije francuski, drugo zbog  samog pristupa tematici. Ovaj fim je na svoj deseti jubilej doživeo svoju američku verziju filma , koju je takođe režirao M.H. Jedno je sigurno, to nije isti film.

 

Film Kima Šapirona sa  neprevazidjenim trasnformerom Vinsen Kaselom u gl. ulozi " Šejtan", je jedan redak primer, kako  da slavan glumac ne pokrade svaki kadar u filmu i time ostavi dovoljno prostora  režiseru za manevrisanje. Polarizacija grada i sela, nije bila neka česta tema u horor žanru uopšte  (minus "Deca kukuruza"), ali socijalni angažman,  šire gledano-počev još od Rusoa;)), je jedna od omiljenih tema francuskih  filmova, tako da se reditelj,  a i ostatak ekipe snašli kao ribe u vodi. Kad se sve to začini sa stari dobrim Satanizmom, dobijemo jedan vrlo zabavan  film. Ovaj film nije direktno vezan za priču o tome šta se sad događa u horor žanru, ali predstavlja sjajnu opciju  na koji  put  novi horor može skrenuti. Makadam ili autoput.

 

Medjutim nije baš sve tako optimistično. Ključni igrač Aleksander Aja je dočekao svojih pet minuta i kad mu je dato zeleno svetlo, odma je uhvatio prvi avion za Zemlju slobodnih  da uradi rimejk Ves Krejvenovog " Brda imaju oči", koji smo mogli videti i kod nas. Osim atmosfere i sjajne scenografije, ovaj film u sred  trajanja umire od malih boginja, obilujući gomilom nepotrebnih suvenira američkog horora, čisto da nam se skrene pažnja da je to režirao učeni Francuz. Aja je već uradio novi film      "Ogledala" sa Malkolmom Mekdauelom i već se sprema da ponosno reklamira" Piranu 3", najavljen za sledeću godinu.

 

Erik Valet  je  već uradio rimejk japanskog hita " Propušten poziv", Takeši Mikea. Ako mu je  dečački san bio, da bude reditelj rimejka po Holivudu, umesto da pravi svoje filmove koji mogu da pariraju originalima, onda je na pravom putu  da san postane košmar. Nadam se da će ovaj režiser ipak napraviti bar još koji  film u Francuskoj, jer su mali izgledi da Aja  hoće.

 

No, ovde se lista ipak ne  završava.  David Moro i Ksavijer Palud su , pored toga što se  po bioskopima vrti američka verzija njihovog filma, snimaju i rimejke azijskih hororaca- "Oko" sa sve Džesikom Albom  je trebalo da bude njihova karta za proboj na tržište. Medjutim pošto se ni Valet nije nešto pokazao, ko je rekao da će i oni. Oba rimejka su manje-više loše prošla na sva tri fronta- na bioskopskim  blagajnama,  kod publika i kritike.

 

Kad se na sve to doda najavljen nastavak Rob Zombijeve bljuvotine "Noć veštica", koji će režirati Frank Vestiel (uradio zapažen naučno fantastični film "Eden Log")  i Henekova sopstevena , američka , verzija  filma (još se i zove "Smešne igre S.D."), dolazimo do par nimalo ohrabrujućih zaključaka.

 

A. Američa filmska industrija je u velikoj krizi i očajnički traži nove scenariste sa originalnim pristupom kao i nove režisere.

B. Ti novi ljudi su prvenstveno tu da snime  rimejk stranog filma ili nastavak rimejka, jer kao stranci razumeju bolje strane filmove, naročito azijske (sic!)

C. U pritisku od strane studija sa kojima su vezani ugovorima, oni ne mogu  da prave filmove kakve žele, već ono što im se da, sa vrlo malo ili nimalo autorskog pečata.

D. Sabravši A+B+C=  novi val filma strave iz Francuske će se povući i ustupiti  mesto  bezobrazno  osrednjim verzijama već vidjenih  francuskih i američkih filmova  ili rimejkom  dalekoistočnih filmova do bezumlja.

 

Sve u svemu,  francuskom novom hororu preti da,  ako nastavi ovim putem, neće imati onu ulogu u istoriji filma kojem se njegovi tvorci nadaju. Ako i nestane pre vremena, teror koji je vršio, može  bar u američkim filmovima da ostane. Jer život je sačinjen od nelogičnih katastrofa.

 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dzouzi dzouzi 02:19 22.09.2008

Prva :-)

"Život je sačinjen od narazličitijih, najneočekivanijih, najsuprotnijih, najoprečnijih stvari; pun nejobjašnjivih, nelogičnih katastrofa, čije je mesto jedino u priči povezano."

Ulven,

Za sada ti dajem hiljadu preporuka, a sutra cu da komentarisem.

Mislim da zasluzujes da budes VIP bloger, i to sto pre.


P.S. A citat mi se nesto posebno svidja...


ulven ulven 03:11 22.09.2008

Re: Prva :-)



Nisam ti ja za taj VIP, losa im mreza fala za multiplicirane preporuke.
Jaril Jaril 14:06 22.09.2008

Re: Prva :-)

Nisam ti ja za taj VIP, losa im mreza
Може бар друга лига?
ulven ulven 00:24 23.09.2008

Re: Prva :-)

Samo tri put Bog pomaze

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana