Generacije rođene u Srbiji od početka tridesetih do kraja pedesetih godina XX veka su deca pobednika – Srbija je u II svetskom ratu, kao što znamo, bila na pobedničkoj strani.
Krajem istog veka, sinovi pobednika postali su poraženi očevi. Srbija je, kao što smo videli, poražena u svim ratovima - kako u onima koje jeste vodila, tako i u onima u kojima nije učestvovala. I ne samo u ratovima - katastrofalne poraze doživeli smo u privrednoj, političkoj i gotovo svim bitnim sferama života.
Da li to znači da pobednici prave kilave sinove?
Sa sigurnošću se može tvrditi da nije reč o genetici.
Ako nije genetika u pitanju, zašto su onda sinovi pobednika doživeli tolike poraze?
Strašni bradati i tebi nepoznat čovek, oružan do zuba, kaljav do očiju, banuo je iznenada u kuću, preplašio te na smrt svojim nepoznatim mirisom i obeležio ti mater pre no što si stigao da izađeš iz sobe i da shvatiš da ti je to otac.I to isto desilo se u svim domovima pobednika. Držali su oni odtada i još drže čvrsto svoje žene, svoje konje i svoju moć. A svoju decu, tebe i tvoje pokoljenje, držaće u svojoj senci i na uzdi sve dok ne počnete brojati sede.
Sinovi pobednika kasnije sazrevaju, jer očevi pobednici, ne napuštaju ključne položaje u porodici, privredi i politici, sve dok i de facto, biološki ne nestanu. Time se prirodna smena generacija pomera i stvaraju uslovi za produženi generacijski edipalni kompleks. Izgleda da se upravo to desilo sinovima pobednika.
U skaladu sa kriterijumom pobeda - poraz, deca rođena u Srbiji od kraja sedamdesetih godina prošlog veka deca su poraženih.
Kakva njih budućnost čeka?
Ali, sada pogledaj malo u onaj drugi neprijateljski mundir, u dvorište poražene države. Tamo su se očevi vratili pokunjeni kao paščad, potučeni do nogu. Vojska poraženih očeva zapljusnula je bedom celu njihovu zemlju. I šta se desilo? Njihovi sinovi, a tvoji vršnjaci, koji nisu nosili oružje, nisu poneli ni krivicu za izgubljeni rat. Nisu imali nikakvih grehova na duši, nikakvih brana pred sobom, nikakvih očeva na vratu da ih jašu.
Za razliku od dece pobednika, deca poraženih, brže sazrevaju, jer se generacijski sukob rešava u njihovu korist. Znatno mlađi preuzimaju odgovornost i ključne pozicije u društvu. Moguće da poratna Nemačka, između ostalog, i tome duguje svoj veliki uspon.
Nikom ne treba verovati na reč, pa ni citiranom piscu (M. Pavić, Poslednja ljubav u Carigradau). Tim pre što ovde nije reč o rezultatima longitudinalnog socijalno-psihološkog istraživanja. Ipak, ima tu nešto.
Lepo je verovati da će naši sinovi i kćeri biti uspešniji od nas, njihovih roditelja. Da će biti pobednici, ali ne u nekom narednom ratu, već u borbi za bogatiju i srećniju Srbiju.
Čini se da mlađe generacije u Srbiji još uvek ne ispoljavaju dovoljno želje i spremnosti da svoju borbu započnu.
Vreme je da se povuku sa borbrnih položaja na tribinama stadiona, iz bašta kafića i noćnih disko-klubova i zauzmu one položaje koji ih do pobede mogu dovesti - u učionicama, amfiteatrima, proizvodnim halama, naučnim institutima, a potom i ključne položaje u privredi i državi.
Niko umesto njih njihove pobede ne može izboriti, pogotovo ne njihovi poraženi očevi, a poraza je bilo i previše.