Juče su neonacisti ponovo napali, ovoga puta u Novom Sadu. Napali su kolonu gostiju „Exita“, mladiće i devojke koji su učestvovali u međunarodnoj manifestaciji „Svi različiti - svi ravnopravni". Policije, ponovo, nigde.
Ekstremisti, sa kojima ova zemlja ima očigledno veoma ozbiljan problem, već danima se organizuju i mobilišu po Internetu. Načuli su da se pominje mogućnost organizovanja gej-parade u Novom Sadu, toko Exita.
Juče im se učinilo da je pomenuta povorka gej-parada, pa su raspalili po ljudima - za svaki slučaj.
Među napadnutima i povređenima bilo je i stranaca, mladića i devojaka koji su došli na “Exit”.
Prema svedočenju jedne od učesnica povorke na jednom od foruma – učesnici skupa su čak fotografisali napadače. Kada su fotografije odneli u policiju, pitali su policajce zašto ih nije bilo i zašto nisu reagovali. Usledio je skandalozan odgovor - "mislili smo da je reč o gej-paradi"!
Dokle više?!
Čak i da ovo svedočenje nije autentično, ostaje ključno pitanje – gde je bila policija, posebno ako se zna da se ekstremisti nedeljama mobilišu i planiraju napade.
Kada će država stati na put divljanju ekstremista po ovoj zemlji i gde je kraj uzmicanja pred njima!? Kada ćemo dobiti državu? Kada će policija početi da zaista radi svoj posao?
Posle vladavine Slobodana Miloševića, tokom koje smo živeli u obliku policijske države, dobili smo “demokratiju” u kojoj, međutim, izgleda nema policije. Tačnije – ima je, ali momci u plavom, njihovi komandiri i političari koji ih predvode nikako da shvate šta im je posao.
Donekle, ali samo donekle, odmah posle smene nasilnog režima moglo se imati nešto razumevanja za snebivanje vlasti da ponovo potegne pendrek. Međutim, od promene vlasti je prošlo sedam godina - dovoljno vremena da policija nauči šta joj je posao i zadatak i šta policija radi u državama na koje se ugledamo.
Nakon krvavog premlaćivanja učesnika prve gej-parade i nacističkog lova na ljude po centru Beograda 2001. godine, ove, 2007, nacisti su se ponovo, i to ne jedanput, pokazali jačima od do zuba naoružane policije i organizovane države.
Odsustvo adekvatne reakcije policije postaje uobičajeno. Pre samo nekoliko nedelja, ekstremni desničari uspeli su da spreče održavanje „Gandža marš“. Pretili su da će doći i napasti učesnike, a policija je, umesto da odobri i osigura skup, diskretno poručila organizatorima da odustanu, pošto "nije bezbedno".
Kako "nije bezbedno"? Kako može da ne bude bezbedno ako imamo policiju koja je tu da "obezbedi bezbednost"? Da li je to policija kapitulirala i priznala da je slabija?
Posao policije je da štiti zakon i osnovna ljudska prava. Jedno od osnovnih prava je i pravo okupljanja i demonstriranja. SVAKO ima pravo da traži šta god poželi da traži, sve dok ne krši zakon i/ili ne poziva na nasilje. Nije bitno je šta ko od nas misli o stavovima, navikama i zahtevima tog ko se šeta, da li je vreme ili ne za nešto, sve dok „šetači“ otvoreno ne pozivaju na nasilje ili ga tokom protesta sprovode.
Posao vlasti je da obezbedi sprovođenje tog osnovnog ljudskog prava, tj. da spreči (preventivom i posle silom!) sve one koji bi da silom i nezakonito uskrate pravo nekog drugog da se šeta i demonstrira.
Konačno – lepo je što je Ministarstvo za sport i omladinu danas reagovalo i osudilo napad na skup (u čijoj je organizaciji i samo učestvovalo). Međutim, nije posao države da „osuđuje“. Da osuđuju mogu opozicija ili nevladine organizacije – grupacije koje nemaju vlast, tj. instrument sile u svojim rukama. Posao države je da dela!
Ako nema monopol sile, tj. ne radi sve na tome da taj monopol obezbedi (u skladu sa savremenim pravilima i pravima), država prestaje da bude država.