Dok nisam ostala u drugom stanju, pojma nisam imala da rastući stomak ima da mi služi i kao poštarska torba. S obzirom na to koliko sam papira i uputa raznela po različitim zdravstvenim ustanovama, i redova se načekala da iste isporučim, sigurno sam zaradila bar jednu poštarsku platu.
Kao Matoru-Kenguricu-Prvorotku pre svega me uputiše na amniocentezu, koja ima utvrditi da li mi plod pati od nekih genetskih abnormalnosti. I to uz povike "Hitno! Hitno!" Ispostavilo se da sam termin za amniocentezu maltene trebala zakazati i pre nego što sam ostala u drugom stanju, jer isti se mora uraditi oko 16. nedelje trudnoće, a na prvi slobodan termin za istu često se mora čekati i duže od toga. Razlog je činjenica da Institut za majku i dete predstavlja jedinu ustanovu u Srbiji koja tu proceduru obavlja, a dobija samo ograničeni broj ne-znam-čega-što-za-amniocentezu-treba mesečno. Koliko toga ne-znam-čega dobiju, toliko amniocentezi i mogu da urade. Sve preko toga mora kod privatnika. U Institutu - besplatno. Kod privatnika - na stotine eura.
"Pa, hajdemo onda prvo na Institut", reče Tata-Kengur, koji uokolo nosi torbu poznatu kao 'novčanik'.
Prvi put smo do Instituta pretorbarili da bi nam rekli da se zakazivanje vrši samo izmedju tog i tog sata tokom tog i tog dana. Drugi put smo do Instituta pretorbarili da bismo u navedeno vreme i navedenog dana zakazali termin za zakazivanje. Treći put smo do Instituta pretorbarili da bismo u zakazano vreme zakazivanja amniocenteze istu i zakazali.
Tata-Kengur srećaaaaaaaaaan!!! Izbegli smo harače privatnika! Mama-Kenguricu malo bole noge od torbarenja, a i živci joj popustili zbog državnog javašluka, ali šta ćeš. Nek smo samo tatinu torbicu sačuvali virgo intacta.
U bolnicu treba da se javim tog i tog dana između 6 i 8 uveče. Nađavola, avion kojim se ja tog i tog dana vraćam s poslovnog putovanja iz Amerike kasni i umesto u podne, sleće u 6 uveče.
"Pa, ti nisi normalna žena! Ima da izgubimo red! Odraće nas privatnici posle!", sekira se Tata-Kengur, i gazi gas do bolnice, milujući zabrinuto svoju torbicu-novčanik.
Ja ćutim, šta ću. Kriva sam. Htela sam da se smucam po belome svetu, umesto da sedim i čamim čekajući zakazan termin koji je silnom mukom zakazivanja zakazan. Puknemo li ovde pare za privatnika, mogu posle da se oprostim od epidurala, izuzev ako Tata-Kengur ne ogrezne u kriminal i ne orobi neku banku da pare za isti nađe. Da nemam nameru to veče uopšte ostati u bolnici - ne smem ni da mu kažem! Reći ću njima kad jednom tamo stignemo.
"Dobro veče", ja ću dežurnoj sestri.
"Hrmpf", ona će meni.
"Imam zakazano da se javim na amniocentezu večeras, ali ja pre pola sata sletela nakon 18 sati putovanja i presedanja, pa bih, ako može, da odložim dolazak u bolnicu za sutra ujutro", reče Mama-Kengur i ostade živa uprkos ubilačkog pogleda Tata-Kengura.
"To vidite s lekarom", reče Hrmpfeta i povede me u ordinaciju.
"Dobro veče, takva i takva stvar, ja bih to i to, jel' može?", objašnjavam lekaru.
"Može, ali pod uslovom da vas ja zavedem kao da ste u bolnicu primljeni večeras, i da se tako vodite, a sutra samo da se pojavite. Što ranije."
"Dogovoreno!"
Jao, što je fin i predusretljiv!
Tata-Kengur čudom ne može da se načudi ni mojoj ludoj odvažnosti, ni tome što imam više sreće nego pameti. Ali, srećan i on. Pa sve malo mene miluje, malo novčanik. Mene zato što me se uželeo, a novčanik zato što ga je sačuvao.
Sutradan ustajemo pre bele zore, torbarimo po peti put do Instituta, i tu se opraštamo. Smeštaju me u sobu sa još 3 kreveta, ali je samo jedan popunjen. Neka devojka iz unutrašnjosti tu leži već 30 dana zbog ne-sećam-se-više-čega. Na prozorima nema zavesa, a na manje od 50 metara prekoputa je gradilište. Građevinci vise po skelama i zijaju u sobu samo tako. Po zidovima i po podu šetaju bubašvabe.
Odjednom, otvaraju se vrata sobe, na sekund iza njih ugledam nečiji nos i čujem: "DORUČAK!", iza čega sledi tresak od zatvaranja vrata.
"Hajde, požuri!", kaže mi cimerka, panično obuvajući papuče.
"Ma, nisam gladna, ja ću malo kasnije", odgovaram.
"Bolje 'ajde odmah, jer ko prvi stigne dobije 'leba i čaja, a posle samo čaj ostane. 'Leba razgrabe odmah".
Odlučujem da preskočim doručak, i umesto toga zobam Plazmu. Bez čaja.
Koji sat kasnije, vrata se opet otvaraju, na sekund se ponovo vidi nečiji nos, i čujem: "Borup, ajde!" Tras!
"Šta ovo bi?", pitam cimerku. Sam Bog je poslao, ona jedina razume rečnik i ponašanje Belih Mantila. Dugo je tu, proučila ih totalno. Ja ko pala s Marsa.
"Zovu te na amniocentezu! Požuri! Lekari ne vole kad se kasni!"
Izlazim iz kreveta, obuvam papuče, otvaram vrata, izlazim u hodnik... Hodnik - prazan. Gledam levo. Gledam desno. Nigde nikog. Gde ću sad, nesrećnica? Pa, gde im je ta amniocenteza? Gde nestade onaj Nos da me sprovede gde treba, sunce joj kalajisano!
Eci-peci-pec metodom nabadam prava vrata iz nekoliko pokušaja. Obavljamo šta se obaviti ima. Savetuju mi da mirujem, a na moje pitanje kad mogu kući kažu mi da je prva vizita u 4 popodne, pa da pitam njih. Vraćam se u sobu i nastavljam da poziram građevincima i prebrojavam bubašvabe.
Dolazi vizita. Konstatuje da je sve u redu. Pitam kad mogu kući. Kažu: za tri dana.
"Tri dana? Zašto, pobogu, tri dana? Pa na zapadu se amniocenteza radi ambulantno, kući se ide pola sata nakon toga!"
"Pa, za svaki slučaj, znate, da se nešto ne desi. Vi morate da mirujete."
"Pa, šta može da se desi, sad ste mi rekli da je sve u redu. Čujte, ja stanujem tu blizu, ležaću kući, pa ako se nešto nedajbože desi, ja ću biti ovde za 7 minuta."
"Jao, nemojte, nije to isto, ipak su vam ovde sterilni uslovi, znate."
"Kakvi sterilni uslovi, pa jel' vi znate da imate bubašvabe?"
"Jao, znamo... mi ih uporno ubijamo, a one se uporno vraćaju..."
"Znate šta, ja bih ipak odmah kući, pa bih molila za otpusnu listu."
"Vi možete da odete samo na sopstvenu odgovornost, ja vam otpusnu listu ne mogu dati."
"Gde treba da potpišem?"
"NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE... bla, bla, truć... NEMOJTE...!"
Bože dragi, što su se uprli da me ubede da ostanem, pa je li moguće da se toliko brinu za mene i moje dete...?
Proganjala me je ta misterija sve dok par godina kasnije nisam saznala da njima plate zavise od ispunjene norme. A norma se izračunava na osnovu bolničkih noćenja. Tu stvari postanu potpuno jasne: ja sam svojim poziranjem građevincima i prebrojavanjem bubašvaba tokom tri dana imala, u stvari, zaraditi njima njihovu platu.
Nije li lepo kad se sve misterije na kraju reše?
**********
Pitanja za tadašnjeg i sadašnjeg (večnog?) ministra zdravlja, Tomicu Milosavljevića:
- Kako je moguće da u zemlji koja pati od bele kuge postoji samo jedna institucija koja radi amniocentezu?
- Kako je moguće da u zemlji koja pati od bele kuge broj amniocenteza koje se mesečno mogu uraditi bude ograničen?
- Zašto procedura zakazivanja amniocenteze zahteva minimum tri odlaska na Institut?
- Mogu li se zdravstvene ustanove Srbije nekako umrežiti, ili bar okačiti na internet, pa međusobno elektronski razmenjivati podatke, umesto da im pacijenti izigravaju besplatne kurire?
- Mogu li se nekako Hrmpfete primorati da pacijente gledaju u oči, persiraju im, osmehuju se, budu ljubazne i sprovode ih gde treba? Ako mogu - a zašto se ne primoraju? Ako ne mogu - a zašto ne mogu?
- Znaju li Hrmpfete uopšte da im je gorenavedeno u opisu posla? Ako ne znaju - a zašto ne znaju, i kada nameravate da im to objasnite? Ako znaju, pa ignorišu - koliko ste ih do sada zbog toga kaznili, i kako?
- Ko je smislio ingeniozni bolnički protokol po kome trudnica nakon amniocenteze ima tri dana ležati u bolnici, a sve zarad popune broja bolničkih noćenja? Hoće li odgovarati za nesavesno vršenje službe, kome i kada? Kada imate nameru taj protokol promeniti i prilagoditi ga normalnim svetskim standardima?
- Kako trudnim ženama možete za doručak servirati hleba i čaja?
- Zašto je problem staviti zavese na prozore bolnica i porodilišta?
- Ko je jači i pametniji: čovek ili bubašvaba?
- U zemlji koja pati od bele kuge, koji su problemi prioritetniji za rešavanje: problemi na koje nailaze trudnice i porodilje, ili problemi zaposlenih u bolnicama i porodilištima?
**********
Kako se amniocenteza radi u razvijenom svetu?
- U Australiji: "Nakon izvlačenja igle i ponovnog pregleda bebe možete izaći iz sobe. Nakon što 30-ak minuta mirno prosjedite, možete otići kući. Iako većina žena može bez problema sama voziti auto, ipak savjetujemo da ako je moguće netko dođe s vama i odveze vas kući. Obično preporučujemo da ostatak dana i po mogućnosti sljedeći dan provedete na miru, iako nema potrebe da budete u krevetu."
- U Hrvatskoj: "I ako je sve prošlo u redu liječnik može preporučiti prekid spolnih odnosa i tjelesnih napora dan nakon pretrage. Općenito se nakon jednog dana odmaranja mogu nastaviti uobičajene aktivnosti."
- U SAD (Kalifornija): "Nakon procedure, treba da odete kući i odmarate otprilike 2 sata. Dobićete brošuru s detaljnim opisom onoga što posle amniocenteze možete očekivati. Možete sami sebe odvesti kolima kući nakon amniocenteze. Uopšte uzev, žene mogu nastaviti svoje redovne aktivnosti dan nakon amniocenteze. Savetujemo sledeća ograničenja u aktivnostima nakon amniocenteze: ne podizati ništa teže od 7 kilograma u prvih 24 sata; ne sprovoditi naporne vežbe i poslove tokom 72 sata; ne leteti avionom tokom 72 sata; uzdržati se od seksa u prva 24 sata."
U Ujedinjenom Kraljevstvu: "Test može trajati od 10 do 30 minuta, i rezultirati manjim osećajem neugodnosti. Dobićete savet da, nakon dolaska kući, odmarate u naredna 24 sata."