Pronađe Đura odličan biznis. Peri treba dugoročan kredit za kuću, na 30 godina, i plaća dobru kamatu. I plasira tako Đura svoj zdrav kapital Peri, dobije odličnu kamatu, bolju nego da je stavio novac u banku ili kupio državne obveznice. Pera je uredan platiša. Ima dobar posao i dobra primanja. A i ako zapadne u probleme sa plaćanjem kredita, tu je kuća, a na nju smo stavili hipoteku, tako da je verovatnoća gubitka mala. Jako mala. Skoro da je nema, skoro isti rizik kao da je pozajmio državi. Računa Đura, mogu ja da podnesem tako mali rizik.
Vidi Đura, zarada dobra, a vidi treba i Vidoju kredit za kuću. Vidoje ima malo lošiji posao, malo manja primanja, ali je spreman da plati bolju kamatu. Međutim, Đura nema više kapitala. I tu Đuri sinu odlična ideja. Ima jedan Miško i on pozajmljuje na veliko. Miško neće da se bakće sa pojedinačnim kreditima. Ovaj kredit koji je plasirao Peri je imovina - asset. A i ovaj koji bi plasirao Vidoju. Oni mogu da se koristi kao obezbeđenje, pa na osnovu njih može Đura da dobije kredit od Miška. Obezbeđen kredit. I tako Đura pronađe grupu Pera i hrpu Vidoja. Mišku plati nešto manju kamatu nego što Vidoja plati njemu i biznis počne da cveta.
I tu i Đura i Miško počnu da mlate odlične pare. Miško našao odličan način da plasira svoj pozamašan kapital u "sigurne" investicije koje su obezbeđene nekretninama, znači prava vrednost a ne magla (real-estate), i ubire značajno veću kamatu nego da je kupio državne obevznice. Te se tu Miško polakomi i počne i sam da pozajmljuje pare po nižim kamatama i investira u Đurin posao.
Vide to i drugi Đura i drugi Miško. A pitaju komšije i rodbina, a bogami i oni koji pozajmljuju pare, tog drugog Đuru i Miška, kako to da onaj prvi Đuro i onaj prvi Miško tako dobro mlate pare, a oni ne mogu. Te ti i oni uskoče u priču.
Gleda sve ovo Slavica koja prodaje kuće i vidi da se odjednom pojavljuje dosta Pera i Vidoja i traže kuće. Ne pita Slavica odakle im pare. Šta je briga. Nego počne da diže cene. Potražnja velika. A počne i da gradi više. I tu i Slavica počne da mlati pare.
Pošto se nakotilo Đura i Miškova, iscripismo mi Pere i Vidoje, pa morasmo da pređemo na Đokice. I Đokici treba kuća. Što je Đokica najgori na svetu. Jeste da nema stabilan posao, da mu je plata loša, ali još uvek Đura i Miško imaju hipoteku na kuću, tako da su osigurani. A svi znaju da je broj Đokica nepresušan.
Ovde su Đura i Miško, i svi njihovi imenjaci, već ušli u problematičnu situaciju, ali još uvek nisu načinili kardinalnu grešku. Dok god su krediti koje su dali u vremenskom balansu sa zaduženjima koje su uzeli, problem postoji, ali je sveden na nivo rizika između ta dva zaduženja. Kako? Ako sam uzeo kredit na milion dolara na 30 godina i plaćam godišnju kamatu od 90.000, a plasirao sam milion dolara na isto to vreme od 30 godina i dobijam godišnju kamatu od 100.000, može da mi se desi da neki od tih koji mi plaćaju 100.000 kamate ne mogu da plate. Ako 10% ne može da plati, nemam problem likvidnosti. Ako 15% ne može da plati, već imam problem, ali je on $5.000 godišnje. Na investiciju od milion dolara, i nije tako strašno. Recimo da 25% njih ne može da plaća. Opet imam problem od "samo" $15.000 godišnje. A i za tih 25%, kuća koja je osiguranje se proda i od toga se naplatim. Jeste, može cena kuće da padne, ali cene padnu za 5%, 10%, 20%, ne 80%. Kako god pogledam imam dobru naplatu i moja ukupna finansijska situacija nosi gubitak, ali je stabilna. Moja imovina je možda izgubila 10% vrednosti, pa svaki dolar vredi 90 centi. Ovo je stvarna vrednost imovine bez uticaja likvidnosti. Znači nemam krizu.
Gde su se Miško i Đura baš usosili? Pa kako su Miško i Đura, i svi njihovi imenjaci, trgovali međusobno, kupovali i prodavali ovu imovinu, nisu baš uskladili vremena dospeća ovih kredita. Pa im se desilo da pare koje su pozajmili, moraju da vrate za u proseku 5 godina, a kredite su plasirali sa prosečnim dospećem od 20 godina. I tako nakon 5 godina, dođe im da vrate svih milion dolara. Naravno Miško ode na tržište i pribavi sebi novi kredit na milion dolara, njim plati ovaj koji je dospeo, i stvari su ok.
A šta ako Miško ne može da dobije novi kredit na milion dolara? Jer drugi Miško koji pozajmljuje ovom Mišku saznao da ima dosta Đokica u tim kreditima koje je Miško preko Đure plasirao. Naš Miško u problemu, mora da proda neku imovinu da bi platio glavnicu dospelog kredita Mišku kome duguje. Znači milion dolara. Pošto je Miško pozajmio Đuri (ili pak nekom trećem Mišku koji je pozajmio nekom svom Đuri koji je pozajmio hrpi nekih svojih Pera, Vidoja i Đokica) milion dolara, tu Miško potraži kome može da proda ovo Đurino dugovanje. Ne više da se zaduži, jer mu niko ne da pare, već da proda ovo dugovanje.
E sad smo u teritoriji ajkula ili lešinara, kako vam drago. Oni što kupuju ova dugovanja hoće da ih kupe što jeftinije. Kad se puno tih dugovanja pojavi na prodaju, verovali ili ne, cena počne da im pada. Ne samo da pada, već se spiralno obrušava. Pa dolar duga počne da se prodaje za 20 centi. E kad se sazna da dugovanje koje vredi 90 centi može da se kupi za 20 centi, niko više nikome ne pozajmljuje pare, a ajkule gledaju kako da od vas kupe po jeftine pare. Nema veze što "stvarna" vrednost tog duga od jednog dolara iznosi možda 90 centi. Pošto je Miško u očajnoj situaciji, nije likvidan, mora da otplati dug, pa mora da proda. Kad Miško utvrdi da više ne može da proda po razumnoj ceni, pa samim tim nema ni novca da plati svoja dospela dugovanja, pokreće stečaj. Ovu situaciju je još svojevremeno savršeno opisao Šekspir: "A horse, a horse, my kingdom for a horse".
Ovako postignuta kriza, gde je tržišna vrednost višestruko ispod stvarne vrednosti, potpuno zaustavi normalne tokove novca. Više niko ne daje kredite. Ne samo da Đokica i Vidoja ne mogu da dobiju kredit za kuću, ne može ni Pera. A on ima dobar posao. Ovo dovede do nestanka potražnje preko noći. Ono što je Slavica gradila, ne može više da proda. Što dovodi do, pogodićete, drastičnog pada cena kuća, što za sobom povlači ...
Država i regulacija
I tu se sada umeša država. Tržište je potpuno zakazalo. U stvari ponaša se baš onako kako se tržište ponaša u odsustvu pravila igre: potpuno i dosledno pohlepno. Zato i imamo tržište, da bi se ponašalo pohlepno, da bi jaki gutali slabe i da bi najači opstali. Time dobijamo najbolje i sa njima kvalitet.
Tržište formira država. Zakonima. Regulativom i odgovarajućim telima. Tržište mora da se kontroliše i usmerava. Kada regulativa i nadzor zakaže, dođemo u ovu situaciju: nešto što vredi 90 centi može da se kupi za 20 centi. Money for nothing. Free lunch. Tržište koje dozvoljava ovakvu arbitražu nije efikasno tržište u smislu ekonomske teorije. Što znači da su i regulativa i nadzor zakazali i da tržište nije tržište. Tu mora da uđe država.
Plan koji treba da odobri američki kongres izgleda otprilike ovako:
Pošto se tržište raspalo, država će od banka kupiti ovo što vredi 90 centi za neku cenu koja je mnogo veća od 20 centi. Banke neće otići u stečaj. Inače bi, bez obzira na to što imaju mnogo veću imovinu od dugovanja, otišle u stečaj zbog problema likvidnosti. Pošto država nema problem likvidnosti, država će prodati ovo što kupi po ceni koja je stvarna tržišna cena. Kolika je ta cena, pokazaće tržište u narednih 5 godina. Ali ajkule i lešinari neće moći da koriste nedostatak likvidnosti i rasturaju neodgovorne investicione, ali i obične banke koje su same sebe dovele u ovu situaciju.
Za uzvrat, država će dobiti opcije (warrants) da kupi akcije ovih banaka po njihovoj trenutnoj tržišnoj (koja je značajno pala). Time će očekivani rast vrednosti akcija ovih banaka doprineti da država na kraju povrati sav svoj novac i napravi profit.
Krivac
Glavni krivac za ovu situaciju je menadžment banaka i kreditnih institucija. Ono što treba da se nauči na prvoj godini ekonomskih studija je da se ne možete kratkoročno zaduživati i ta sredstva dugoročno plasirati. Da trajanje (duration) vaših zaduženja i potraživanja treba da bude u balansu. Inače ste izloženi ogromnom riziku.
Ono što je možda i shvatljivo za Đuru i Miška, potpuno je neshvatljivo za banke i njihov menadžment.
Drugi krivac je država koja nije vršila nadzor i nije na vreme zahtevala veću transparentnot u finansijskom izveštavanju. Naime, u finansijskim izveštajima svaka 3 meseca (svaki kvartal) sve kompanije, pa samimi tim i sve banke, investicione ili obične, podnose bilans stanja, bilans uspeha, izveštaj o novčanim tokovima, promenama na kapitalu, i što je još značajnije komentare menadžmenta, i razne komentare koji treba da pomognu investitorima u donošenju investicionih odluka. Unutar bilansa stanja, značajno mesto zauzima vrednovanje imovine. Ukoliko imovinu vrednujete po nabavnoj vrednosti, u slučaju banaka kredite koje dajete ili hartije od vrednosti koje kupujete vrednujete po nominalnoj vrednosti (face value), onda potencijalni investitori ne vide rizik povezan sa ovom imovinom.
Tek krajem prošle 2007.godine je SEC (američka Komisija za hartije od vrednosti - regulatorno telo sa velikim ovašćenjima) uveo zahtev da se u finansijskim komentarima redovno unosi i tražišna vrednost imovine (fair market value). Ovo je vrednost koju bi mogli da dobijete za imovinu kada bi morali da je prodate baš tada kada ste napravili izveštaj. U mnogim slučajevima ova vrednost nije relevantna. Na primer ako ste nekom dali kredit i on ga uredno vraća, koliko bi tržište platilo u tom trenutku za taj kredit nije preterano relevantno. Ali u nekim jeste. Npr. upravo u ovim koji su doveli do ove krize. Da su na primer ovi zahtevi za procenom tražišne vrednosti imovine bili to nekoliko godina ranije, kriza bi verovatno bila izbegnuta.
Ono što je neverovatno, da čelnici istih tih banaka, tvrde da je razlog za krizu upravo to što su od novembra 2007.godine bili primorani da prikazuju i fair-market value, što je omogućilo spekulantima, ajkulama i lešinarima da "veštački" umanje vrednost imovine i time dovedu banke do bankrota. U prevodu, nije problem u tome što sam svojim diletantskim poslovanjem prekršio osnove postulate dobre bankarske prakse i doveo svoju banku u opasnost, nego to što me je SEC naterao da prijavim da sam doveo banku u opasnost. Ova informacija na koju me je SEC primorao da objavim, a koju spekulanti nisu mogli drugačije da pribave, im je omogućila da me pritegnu. John McCain je u svoju predizbornu priču već uvrstio protivljenje ovoj dodatnoj transparentnosti i pomenuo je kao jedan od uzroka krize.
Sa druge strane, ni demokrate nisu mnogo bolje, ali na drugu stranu. U ovaj paket od $700 milijardi su uglavili i deo gde će pomoći Vidojama i Đokicama da ne izgube kuću. U prevodu, odgovorni poreski obveznici koji su većina, će novčano pomoći neodgovornim poreskim obveznicima da zadrže nekretnine koje sebi ne mogu da priušte. Neodgovorni socijalizam u svom najboljem svetlu.
Srbija i nekretnine
Kod nas privatne banke nisu kreirale spiralu za Đokice i Vidoje. To je uradila država. I kod nas se razvijaju razni programi pomoći stanovništvu da steknu krov nad glavom. Onom stanovništvu koje sebi to inače ne može da priušti. Državno subvencionisani stambeni krediti. Jer onima koji sebi mogu da priušte stan po tržišnim uslovima, ne trebaju subvencije. Pored tog programa, i vojska ima svoj program: zamena vojne imovine za stanove. I grad ima za zaposlene u gradskoj upravi. I javna preduzeća izgleda imaju još uvek stambene liste ...
Kada bilo šta dobijete od poslodavca to je prihod. To se vrednuje po tržišnoj vrednosti toga što ste dobili. Ako dobijete stan ispod tražišne vrednosti, razlika između cene koju ste platili i tržišne vrednosti je dohodak. Na taj dohodak se plaća porez. Ako vam neko iznajmi stan ispod tržišne vrednosti, na razliku morate platiti porez. Ako dobijete službeni auto za privatno korišćenje, na to se mora platiti porez. Ako dobijete topli obrok, na njega se plaća porez. A i svi doprinosi.
Kakav to bezdušan čovek može da bude protiv toga da mladi ljudi, oficiri itd. dobiju krov nad glavom? Država treba da pomogne, ali ne ovako. Treba da postoji program socijalnih stanova. I da se zna ko je socijalno ugrožen. I da se pod određenim uslovima ljudi prijavljuju na ... Videćemo šta će novi zakon o tome da kaže. Sve ove ostale programe treba ukinuti.
Naše tržište nekretnina u velikim gradovima je određeno malom ponudom i velikom potražnjom. Ovo stanje je ovakvo i bez intervencije države. U najboljoj nameri da pomogne ljudima da steknu krov nad glavom, država pomaže stavnovništu koje nema depozit da kupe nekretninu (normalno to je 20% vrednosti) i koji ne mogu po tržišnoj kamatnoj stopi od oko 7% da plaćaju mesečne rate, na teret svih ostalih poreskih obveznika, da ipak kupi nekretninu. Rezultat je značajan rast i onako već velike potražnje i kao direktna posledica ogroman rast cena. Odnosno ono što država plaća da smanji mesečne rate, pojeo je rast cena nekretnina. Konačan rezultat je da se sve državne subevncije slivaju u džepove onih koji prodaju nekretnine i ne pomažu onima kojima je pomoć bila namenjena. Jer je kroz rast cena nekretnina, mesečna rata za njih i dalje ostala nedostižna.
Drugi veliki problem u Srbiji je vođenje socijalne politike preko poreza na imovinu. O ovome sam već naveliko pisao. Mali porezi na imovinu omogućuju ljudima da drže zemljište i nekretnine bez praktično ikakvog troška, zahtevaju nerealno visoke cene i čekaju da neko plati. Ovo direktno utiče na gradnju. Prvilno određen porez na imovinu stimuliše promet.
Treći problem je pitanje vlasništva nad zemljištem koje sprečava veću gradnju i ponovo direktno utiče na smanjenu ponudu. Ovo je povezano i sa denacionalizacijom koja je trebala da se desi još 2002.godine.
Privatizacija u Srbiji
Ova sva priča o ponudi i potražnji, vrednosti imovine i anomalijama tržišta se može direktno primeniniti i na pitanje privatizacije u Srbiji. Hteli bi da prodate, a nema ko da kupi. Znate kolika je "stvarna vrednost", a tržište daje višestruko manju vrednost. Jer nema likvidnosti. Kapitala nigde. Samo onaj "sumnjivi". Cene koje dobijate su loše. Jer nema ko da kupi. Nema ni banaka koje mogu da isprate privatizaciju. A nije bilo ni investicionih fondova preko kojih su građani mogli da učestvuju i koji su mogli da isprate preduzetnike. Taj zakon smo doneli tek 2006.godine. Na vreme.
Ovaj deo i nema direktnu vezu sa temom, ali ne mogu da odolim.
JAT. Nema ko da ga kupi. Vreme za prodaju ne može biti gore. Jedino možda nakon 11.septembra 2001.godine je bilo teže. Ona teorija kao treba zadržati preduzeća, oporaviti ih, pa onda prodati, daje super rezlutate. JAT-u smo čuvali monopol na tržištu 8 godina i zarad toga su građani trpeli lošu uslugu i skupe cene. I sad? Šta sad?
Slično je i sa RTB Borom. Uništismo jedan ugovor zbog zakašnjenja. Potpuno nesvesni da može da dođe kriza. Čitam u Politici kukanja bivših socijalističkih inženjera kako bi država trebala da investira u Bor i da to ostane državna kompanija. Jer cena bakra je super. I može da se zaradi. Za ime boga, posao države nije upravljanje preduzećima i njihov profit. Država je vlasnik rude bakra. Ko kupi RTB Bor, nije kupio rudu. Platio je pravo ekspolatacije. Koliko mora da plati po toni bakra, određuje država. Šta će mi preduzeće, kad imam pravo na najteži reket?
Slična je priča i sa EPS-om. Čuvamo ga 8 godina. Ni jednu elektranu nisu izgradili. Niti iko drugi može. Jer imaju monopol. Čitavo tržište za mala i srednja preduzeća oko EPS-a ili bilo kog durogo javnog preduzeća ne postoji. Jer EPS nije prava kompanija. I zanosimo se idejom da ćemo napraviti ČEZ na Balkanu. Da li je iko pogledao kako je nastao ČEZ i kakve veze ima država sa njegovim upravljanjem? Energetikom u nekoj zemlji se upravlja zakonima i regulatornim telima, a ne držanjem državnog monopola.
A NIS? Da su ovi Rusi imalo pametni, vodili bi računa o tome da jeftina kupovina u Srbiji nije pametna na duži rok. Ljudi se okrenu protiv vas. Stoji da su naši "odlični" pregovarači pogodili NIS za 400 miliona evra. Ali to nije nikakav argument. Jedini stvarni argument je da najnovija procena NIS-a nije tačna i da je vrednost upravo 400 miliona. Ko je ponudio zaista nema veze. Ostavljen gorak utisak se ne popravlja. Uspešnoj korporaciji treba javno mnenje. Evo pogledajte Telenor.
Regulacija tržišta - Krah kvaziliberalnih teorija
Ovo bi valjda trebao da bude definitivan krah kvaziliberalni (neoliberalnih) teorija koje kažu da država nema ulogu na tržištu. Da tržište sve samo rešava. Potpuno odvojeno od pameti. Imamo sada i nekoliko potpunih krahova koji nam to i dokazuju.
Svako tržište mora da bude regulisano. Nepostojanje regulacije vodi ili ka monopolu ili ka potpunom krahu. Pitanje nije da li treba regulacija, već koliko regulacije je potrebno. Potreba za regulacijom nije u suprotnosti sa liberalnim. Ono je samo u suprotnosti sa glupostima.
Cilj društva nije bogaćenje pojedinaca, već bogaćenje društva. Svrha regulacije tržišta je fer ekonomska utakmica koja vodi ka povećanju efikasnosti ekonomije. Cilj je efikasnost. Bogaćenje pojedinca je motivator, šargarepa za pojedinca, ne cilj društva. Porezi su mehanizam raspodele tog stvorenog bogatstva. Efikasno tržište je najbolji mehanizam pronalaženja boljih rešenja, jačih kompanija, superiornijih proizvoda, jeftinijih tehnologija. Ono vodi ka bogaćenju društva.
Sa druge strane imamo socijaldemokrate, posebno u Evropi, koji zaziru od preduzetništva i bogaćenja pojedinca, pa bi da regulacija bude potpuna, ukratko sve državno. Kao što reče najstariji potpredsednik nove vlade: "devedestih smo imali jako male plate i penzije, ali smo barem svi imali isto". Previše regulacije, guši privredu. Subvencije, carine, kontrolisane cene, državne investicije, monopoli, uništavaju efikasnost ekonomije i guše privredni rast.
Državu treba izbaciti iz privrede. Potpuno. Država ne treba da upravlja preduzećima. Država ne treba da investira u preduzeća, direktno daje kredite ... U ekonomiji, država treba da se bavi:
- regulativom - zakonima
- infrastrukturom
- porezima
- nadzorom
Zašto? Radi efikasnosti.
Ovo što sada radi američka država nije arčenje poreskih para. Država će povratiti sve ove pare uz profit. Najveći gubitnici su akcionari banaka, investicionih i onih drugih. Jedini deo koji je arčenje para je pomoć Vidojama i Đokicama.
Saša