O vlasti i vlastodršcima

Filip Mladenović RSS / 29.09.2008. u 21:13

 

Kada su svojevremeno legendu srpske politike Nikolu Pašića novinari upitali šta misli o upletenosti svog sina u mućke sa šećerom, a to je bilo posle I svetskog rata, on je lakonski, da ne kažemo cinično, odgovorio: »Šta ćete, dete mnogo voli slatkiše!«. Kada su suprugu Slobodana Miloševića Mirjanu Marković novinari upitali otkud njenom sinu Marku toliko para, a to je bilo posle ratova u Hrvatskoj i u Bosni, ona je takodje lakonski, da ne kažemo cinično, odgovorila da je on to sve pošteno zaradio noseći - gajbe. A kada su šefa Djindjićevog kabineta Nemanju Kolesara novinari upitali otkud mu toliko para na računu na Kajmanskim ostrvima, a to je bilo posle pada Miloševića, i on je lakonski, da ne kažemo cinično, odgovorio da mu je te silne evre poklonio - tata. Kada su Velju Ilića, ministra za kapitalne investicije u Koštuničinoj Vladi, novinari propitali zbog sumnjive nabavke lokomotiva, a to je bilo tranzicione 2005, i on je lakonski, da ne kažemo cinično odgovorio da je nabavka valjana, ali da zakon koji to reguliše - ne valja!

Vlast je ovde bila i ostala najunosniji biznis. Svi aktuelni političari u Srbiji početkom devedesetih godina XX veka živeli su manje-više skromno, u dvosobnim stanovima poput Miloševićevog na Vračaru, ili kao podstanari - slučaj Vojislava Šešelja. Za nepunu deceniju oni su od politike napravili veoma profitabilan posao, koji je njih, njihove supruge, decu, kumove i ostale bližnje vinuo do života - na visokoj nozi. A da bi za takav život imali kakvo-takvo pokriće, proizveli su čitavu bulumentu novokomponovanih bogataša, tzv. kontroverznih biznismena, u kojoj su Mišković DELTA, Mitrović PINK i braća Karić samo vrh ledenog brega, a piramidalni bankari Dafina i gazda Jezda kolateralna šteta.

Vlast je u Srbiji postala i najopojnija droga. Ne mali broj ovdašnjih političara spreman je radi o(p)stanka na vlasti ili igre za vlast da promeni i politička uverenja, i partijski program, i stranku. Biti juče levičar, a danas desničar, to je za domaćeg političara u rangu promene košulje ili omiljene kafane. Biti do juče gradjanski orijentisan političar, a danas osvanuti na poslaničkoj listi stranke sa nacionalnom aromom, to je poput promene sportske hale u kojoj se sa društvom iz srednje škole ili sa posla igra mali fudbal.

Na nesreću, domaćim političarima na ruku, da ne kažemo na visoku nogu, ide jedna neshvatljiva bolest domaćeg mentaliteta, koja poput SIDE, ali bez fatalnog ishoda za pojedince, hara balkanskim prostorima. Reč je o epidemiji zvanoj ne ptičji grip, već »pileće pamćenje«, od koje boluje najmanje polovina biračkog tela Srbije, ako ne i više. Zahvaljujući pilećem pamćenju, oni koji su nas tokom devedesetih zavili u crno i u crveno, na poslednjim parlamentarnim izborima dobili su skoro dva miliona glasova! Kako onda vešt i lukav političar da ne iskoristi hronično pileće pamćenje većine nacije? Kako da ne zloupotrebi to pileće pamćenje i da od njega napravi - bubreg u loju!?

NAŠA TRANZICIONA VLADA JE KOLICITACIONA, a naša svakodnevica je koaliciona: lutrija, LOTO, kladionica!

                                                                                                                                                                                                   Filip Mladenović



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana