Za par dana će biti pun mesec otkako sam počeo da otplaćujem dug otadžbini. Mislim da je to fer. Za vreme restrikcija devedesetih, tokom čekanja u redovima za ulje, hleb i mleko, u procesu gušenja suzavcem ispred skupštine, pa i dok je nas izmedju pet i deset spavalo tri meseca svake noći u podrumu tokom bombardovanja prosto sam imao snažan utisak da nije u redu što je meni toliko dobro naizgled za džaba. Kada su tukli pripadnike gej parade sećam se da sam pitao starije i mudrije da li je normalno da ljudi sve to dobiju a da ne plate ni cvonjka. Onaj jedan put kada je ekspresna DHL pošiljka sa amazon.com stigla u Beograd za jedan dan a onda 38 dana stajala na carini u Beogradu bez ikakvog jasnog razloga i na kraju mi bila naplaćena i ležarina koja je komotno iznosila duplo više od vrednosti inače ne jeftinog paketa pomislio sam - bože moj, pa zar i to može za džabe? Sada konačno otplaćujem taj dug i mogu vam reći da se osećam odlično. A evo ga i odgovarajući soundtrack.
Naravno, kada sam dobio poziv za vojsku odlučio sam se za izdajničku varjantu, u krugovima moralnih devijanata koji misle da ne duguju ništa domovini poznatiju kao "civilna služba". I to u centralnom domu vojske; očigledno, Srbiji je krenulo na bolje pa se ne štedi kada je ironija u pitanju. Da li vas zanima šta u civilnoj službi radi diplomirani inženjer računarstva koji je i usmeno i pismeno na pitanje šta bi da radi i gde bi da služi vojsku odgovorio: "Bilo šta što ukljućuje kompjutere."? Naravno, istu stvar koju u centralnom domu vojske radi i čovek koji je na dato pitanje rekao nema veze šta i gde dokle god nije u vojnoj instituciji - prenosi stolove i stolice. Kada smo dobri puste nas i zvučnike da prenosimo.
Da li ste možda bili u onoj velikoj sali doma vojske u koju staje do četristo pedeset stolica i u trenutku dokolice se upitali ko se cima sve te stolice i propratni arsenal da donosi i sklanja na dnevnoj bazi? E pa sad znate ko. Ja.
Ali nije sve tako crno, dobijamo mesečnu platu kao nadoknadu. Zajedno sa parama predviđenim za markicu, plata iznosi nešto malo više od tri hiljade dinara. Za klopu se sami snalazimo. Svom srećom od para još ništa nismo dobili inače bi se za to malo bogatstvo sigurno negde propili i zaboravili da treba da osvetlamo obraz domovine i damo sve od sebe kako bi naši sunarodnici mirnije spavali (usput, ako mirnije spavate zadnjih mesec dana, to je zato što vas ja čuvam). Očekivao sam da ću bar dobiti vojnički sir uz te pare, al' rekli su mi da nema leba od toga. A ni sira. Nisam siguran otkud ta fiksacija vojničkim sirom ali se iz perioda kada sam bio jako malo dete vrlo precizno sećam da sam obožavao vojnički sir koji bi povremeno izvesni porodični prijatelj koji je bio vojno lice donosio na porodično-prijateljska okupljanja. Od tada nisam imao priliku tako ukusan sir da jede, mada je moguće da to nema veze sa ukusom sira već sa činjenicom da sam kao mali bio debeo i proždrljiv.
Nego. Moj problem sa ovim predskazanjem u kojem sam se našao je fizički rad. Nemam principijalnih problema sa njim, samo nisam naviknut. Zadnji put sam nešto krupnije fizički radio nikada, a pre toga je bilo još ređe. Trebalo mi je nekoliko nedelja da uđem u fazon šljakanja od pola devet ujutru. Mislim da treba samo još osam meseci da izdžim i definitivno ću se do tada navići, po istom principu po kojem je u školovanju samo prvih šesnaest godina nezgodno a posle ide lakše.
Napade blaže depresije, beskrajnog gunđanja, osećanja besa prema državi, svetu, ljudskom rodu, životu, Vaseljeni i svemu ostalom lečim na samo jedan meni poznat način - comfort food. Slane palačinke sa kajmakom, pavlakom, kačkavaljem i dve vrste mesa svaki loš dan mogu makar malo da poprave. Počeo sam opet i kafu da pijem jer stvarno ne znam kako drugačije da ne zaspim i konsekventno poginem ispod težine nekoliko drvenih stolova. Čak smo provalili blizu Trga i jedan Taze restoran u menza fazonu sa kuvanim jelima, za one trenutke kada je zaista od krucijalne važnosti na pola sata da se osetiš kao da si još uvek čovek. Ali glavna stvar izostaje...
Da, u pitanju su žvake. Ne bilo koje žvake, dođavola, već vrlo specifične, veoma važne žvake. Otkrio sam ih pre par godina i bilo ih je samo u MAXI prodavnicama (živeo Mišković!), ali tokom zadnjih godinu dana otkako više ne pohađam fakultet sam ih nekako zapostavio. Sada kada su mi opet potrebne za stress management svrhe, nema ih. Nigde. Desetak MAXI lokacija sam obišao, gledao MAXI sajt za online poručivanje i mojih omiljenih žvaka jednostavno nema. O tugo jesenja (see what I did there? :) )...
A evo i fotografije kutije žvaka, uslikane pre malo više od godinu dana:
Da, žvake se zovu Air Action. Ako vam nije jasno zašto su ovo najbolje žvake ikada, izgovorite ime na glas. Air Action. Čovek koji je ovo smislio je najveći genije kojeg je planeta Zemlja videla i ja ga obožavam do imbecilnosti. Pazite samo tagline ispod imena - a blast od freshness. Mislim, dođavola, suvi jebeni genije!
Oprobana varjanta je hepening tokom kojeg jedna jednostavna kutija ovih žvaka može da bude izvor celovečernje zabave. Prosto je, samo počnete konverzaciju sa komentarom: "Jel' ti to Air Action u džepu ili si samo srećan što me vidiš?" i odatle stvari mogu samo da idu na bolje. Organizujte takmičenje u Air Action doskočicama i garantujem vam da ne postoje šanse do kraja večeri da ostanete trezni. Ako neko posustane pitajte ga da li možda želi da žvaće vaš Air Action, osvežavanja radi. Ako vidite nekoga sa kutijom žvaka pitajte ga da li je slučajno u ruku uzeo vaš Air Action umesto svog. Mogućnosti su beskrajne!
I sada vi meni recite, kako čovek vojsku da preživi bez ovako krucijalnog rekvizita? Ua MAXI! Ua Mišković! Vratite mi moj Air Action!